Znanstvenici: Analiza vode u Lici ne može otkriti 840 opasnih tvari, a velika opasnost prijeti nakon kiše

Potencijalno onečišćenje podzemnih voda PFAS spojevima moglo bi se širiti ličkim kršem dok svaka nova kiša koja prolazi kroz desetke tisuća tona otpada na lokaciji bivšeg PPK Velebit stvara novu procjednu vodu. Na taj problem upozoravaju prof. dr. sc. Branimir K. Hackenberger i dr. sc. Tamara Đerđ sa Zavoda za kvantitativnu ekologiju Odjela za biologiju osječkog sveučilišta, autori stručne publikacije "Otpad na području Like".

Na 70-ak stranica analizirali su javno dostupne podatke o otpadu i stanju okoliša u Lici, a jedan od njihovih ključnih zaključaka jest da činjenica da voda iz gospićkog vodovoda prema dosadašnjim nalazima zadovoljava propise ne znači da onečišćenja nema u podzemnom sustavu.

‘Čišćenje u Gospiću je nemoguće, PFAS nikad ne nestaje! Dio je već vjerojatno u moru‘

Na lokaciji bivšeg PPK Velebit nalazi se oko 37.000 tona otpada, od čega je približno 33.000 tona zakopano u tlu. Utvrđena su ekotoksična svojstva tla, a u podzemnoj vodi nizvodno od tijela otpada pronađeni su PFAS spojevi, poznati i kao "vječne kemikalije". Upravo rezultate tih mjerenja autori izdvajaju kao posebno zabrinjavajuće.

Jure Miskovic/Cropix

U referentnom piezometru uzvodno od otpada koncentracija PFAS-a bila je ispod granice kvantifikacije od 1,5 nanograma po litri. U jednom nizvodnom piezometru izmjereno je, međutim, 200,5 nanograma, a u drugom 7,1 nanograma po litri. Činjenicu da PFAS uzvodno praktički nije mjerljiv, a pojavljuje se nizvodno od tijela otpada, znanstvenici smatraju uvjerljivim pokazateljem porijekla onečišćenja.

To, naglašavaju, ne znači da Gospićani piju onečišćenu vodu. Piezometri su kontrolne bušotine kojima se ispituje podzemna voda i nisu izvori iz kojih se stanovništvo opskrbljuje vodom. Dosad objavljene analize javne vodoopskrbe pokazuju da voda zadovoljava zakonske propise. No, vrijedi i obrnuto - uredan nalaz na slavini, upozoravaju autori, nije dokaz da onečišćenja nema u podzemlju.

Problem je i u tome što se analizama može pronaći samo ono što se traži. Hackenberger i Đerđ sastavili su bazu od 1063 opasne tvari koje se realno mogu pojaviti u otpadu i okolišu te procijenili da oko 840 njih ne bi bilo obuhvaćeno uobičajenim higijenskim paketom ispitivanja vode. Kada se za vodu kaže da je "u granicama propisa", objašnjavaju, to znači da su izmjereni parametri bili ispod propisanih vrijednosti, a ne da je voda analizirana na svaku potencijalno opasnu tvar.

Ilegalno odlagalište opasnog otpada u Gospiću

Jure Miskovic/Cropix

Dodatni problem predstavlja sam lički krš. Voda se kroz pukotine i podzemne kanale može kretati brzo, a kratkolančani PFAS spojevi pronađeni kod gospićkog odlagališta dobro su topljivi i izrazito pokretljivi. Na približno 18.000 četvornih metara lokacije uklonjen je vegetacijski pokrov, zbog čega oborine izravno prolaze kroz tijelo otpada i stvaraju procjednu vodu. Autori zato smatraju da bi među prvim mjerama trebalo biti sprečavanje daljnjeg natapanja otpada, njegovo prekrivanje nepropusnim slojem te odvodnja oborinske vode.

Njihovo je upozorenje zato prije svega usmjereno na vrijeme koje se gubi čekanjem konačne sanacije. "Odgađanje nije neutralan potez", zaključuju Hackenberger i Đerđ. Zaustavljanjem izvora prekida se novi dotok onečišćenja, dok se ono što je već dospjelo u krški sustav uklanja vrlo sporo. Kod kratkolančanih PFAS spojeva taj se proces, upozoravaju, može mjeriti desetljećima. "Vrijeme je jedina varijabla nad kojom stvarno imamo kontrolu, pa je odgađanje skuplja varijanta iste odluke."