ZABORAVLJENA DALMACIJA

Ovako nastaju zlatom optočene superluksuzne knjige starih kartolina: Kolekcionar Igor Goleš pokazao nam je kako izrađuje albume rijetkih razglednica

 
Igor Goleš
 Vladimir Dugandzic / CROPIX

Igor Goleš kolekcionar je rijetkih, raritetnih razglednica Dalmacije čije fotografije svjedoče bitne detalje, donose na trenutak zaustavljenu povijest toga kraja. U Golešovoj su zbirci kartoline koje pripovijedaju etnografski, socijalno, politički i na ine načine zanimljive priče o Dalmaciji s konca 19. i početka 20. stoljeća, do 1940. godine.

Dosad je objavio tri monografije razglednica, sve naslovljene “Zaboravljena Dalmacija”, u njima ukoričeno mnoštvo novih informacija, stotine vrlo rijetkih fotografija sokolskih sletova, vjenčanja, interijera prvih dalmatinskih hotela i pansiona, lokalnih redikula, posljednjeg živog razbojnika i hajduka Andrije Šimića, prvih uljarskih i vinskih zadruga, tvornica, pomorskih nesreća… Najveći interes, kaže, pobuđuju razglednice s prikazima što svjedoče o životu puka toga vremena, poput primjerice prve javne prezentacije vađenja zuba na glavnom trgu u Imotskom iz 1929. Goleš ističe kao osobito mu bitne razglednice koje potječu iz fonda obitelji Calogjera iz Blata na Korčuli. Prikazuju polazak u lov na čagljeve, povratak iz lova, krštenje trojki, blagoslov crkvenih zvona, tečaj šivanja, političke skupove... “Taj serijal od 30/40 razglednica od neprocjenjive je važnosti za povijest tog mjesta. U zadnjoj knjizi smo objavili i prve fotografije riba snimljenih na Jadranu fotografa Benedikta Lergetporera. 1898. je čekao na obali ribare na povratku iz lova, potom njihove ulove - šampjera, mola, trlju, iglicu, ugora, salpu, itd., uslikao i napravio razglednice. Ovi rariteti za koje se do prije nekoliko godina nije znalo da postoje pronađeni su na jednoj aukciji u Salzburgu u albumu s ukupno 96 razglednica istog autora.

Prava enciklopedija

Ovakve fotografije jednostavno nemate gdje vidjeti, a knjiga obiluje sličnim primjerima”, govori kolekcionar Goleš.

Zadnje izdanje knjige je enciklopedijskog formata, na gotovo 1000 stranica sadrži više od 1650 razglednica i teži gotovo pet kilograma.

Golešove monografije, osim u Hrvatskoj, naručuju kupci iz cijelog svijeta, od SAD-a do Čilea i Brazila, Paname, Argentine, širom Europe, Kanade i Australije, Novog Zelanda. “Jedan naš splitski pomorac nosio je u Recife u Brazilu nekoliko knjiga jednoj hrvatskoj obitelj, a oni su pak jednu poslali dalje u Manuaus, rođacima podrijetlom s Brača koji žive tamo, u srcu Amazone.”

Posljednju ediciju iz monografske trilogije sad sprema izdati u vrlo luksuznom izdanju.

Split, 250719.
Igor Goles autor knjige Pozdrav iz zaboravljene Dalmacije.
Foto: Vladimir Dugandzic / CROPIX
Vladimir Dugandzic / CROPIX

“Numerirat ćemo ih te ponuditi za kolekcionarsko tržište. Diljem svijeta postoje kolekcionari razglednica i monografija na tu temu i njima nije bitno koje područje knjiga prikazuje već je žele imati u svojoj zbirci, bez obzira na cijenu.

Dugo sam razmišljao kako bi ta knjiga trebala izgledati. Na knjizi radi Velimir Mikac, iskusan restaurator koji u svojoj radionici restaurira knjige i inkunabule. Njegova je ideja bila da izradi modernu inkunabula varijantu knjige, kao i onu u kožnom uvezu, s 24-karatnim zlatom.”

Hram janjetine u Klisu

Za izradu jedne knjige treba šest tjedana. Napravljena je prva, trenutačno se radi druga. “Svi knjigoveški radovi su izvedeni rukom, što traži oko mjesec i pol dana rada. Osobito je zanimljiva ona čije su korice izrađene od hrastovine i presvučene djelomično kožom. Drže ih kopče od mesinga koje su također ručno izrađene, a koža je ukrašena tehnikom slijepog tiska, ručnim korištenjem knjigoveških fileta, klišeja i rola za utisak. Na kraju se drvo premazuje zaštitnim slojem pčelinjeg voska.

Samo za kolekcionare

Takvih je planirano da se izradi samo pet, od čega će samo dvije ići u prodaju, kožnih knjiga će biti 20 i već vlada popriličan interes za njih iako im je cijena za hrvatske prilike nevjerojatna. Hrastovina 10.000 eura, a kožno izdanje 5000 eura”, govori Goleš i dodaje: “Riječ je o vrhunskim majstorskim radovima i naklada je vrlo ograničena. Knjige se izrađuju samo po narudžbi. Za nas je ovo projekt poput Rimčeva Concepta Two. Knjige su namijenjene najvećim svjetskim kolekcionarima razglednica i rariteta i vjerojatno ćemo ih prodati u godinu dana. S jednim američkim kolekcionarom već pregovaramo oko otkupa jedne, iako još nisu gotovi ni svi promotivni materijali i nije krenula službena prodaja. Čovjek nema nikakve veze s Dalmacijom ili Hrvatskom, ali skuplja kartofilske monografije iz cijelog svijeta i ne želi si dopustiti da mu u njegovoj biblioteci ijedna nedostaje.

Vađenje zuba u Imotskom

Posebno smo ponosni na to da će jedna od pet knjiga biti poklonjena papi Franji i nadamo se da će naći vremena pogledati kakva je bila Dalmacija nekad.”

Većinu ponajboljih razglednica pronašao je u Dalmaciji, iako ih se mnogo nađe i na internetskim stranicama aukcijskih kuća. “Vrlo bitno je umrežiti se s čitavom vojskom trgovaca antikviteta, uspostaviti s njima prijateljske odnose ne bi li došli do informacija nude li se neke nove razglednice na tržištu. Pravovremena informacija je sve”, iskusan je Goleš.

Ima tome nekoliko godina, pripovijeda, da je jedne srijede saznao da je u Trstu jedan stari kolekcionar zbog gubitka vida odlučio prodati svoju zbirku razglednica. “Bilo je tamo i puno razglednica Dalmacije. U samo 24 sata uspio sam doći do kontakta, čuti se s čovjekom i zamoliti ga da me primi u nedjelju, jer prije toga zbog posla nisam mogao doći. Kazao mi je: ‘Nema problema, ali znajte da već u subotu kod mene dolazi jedan kolekcionar iz Venezije i ne mogu ništa za vas rezervirati, osim ako nećete doći sutra. Bio je četvrtak poslijepodne, taj sam dan radio do 17 sati. Nije bilo druge nego odmah poslije posla popiti kavu i otputovati poslije ponoći put Trsta. Cijelu noć sam vozio bez spavanja i ujutro u zadnji čas otkupio 50-ak vrlo rijetkih kartolina Dalmacije. Adrenalin je bio toliko velik da sam nakon obavljenog posla nonšalantno popio kavu u Trstu te krenuo natrag put Splita, trebalo je do 17 h vratiti se u restoran, na posao. Taj gušt i zadovoljstvo što sam uspio nešto dobiti za svoju zbirku je neopisiv.”

Tovarska eskadrila u Drnišu

Govoreći o kriterijima po kojima je gradio zbirku, kaže: “Moraju biti vrlo rijetke, da ih, po mojim saznanjima, nije sačuvano više od pet primjeraka. Bitno je da pokazuju život - procesije, ljude, različite događaje ili pak neke detalje poput interijera gostionica i hotela, crkava, tvornica...” U Golešovoj zbirci panoramskih razglednica je vrlo malo, samo one ekstremno rijetke koje gotovo nitko drugi nema. Među takvima su, primjerice, prva razglednica Marine kod Trogira iz 1899., Kijeva iz 1909., Šepurina iz 1901.

“Postoji”, spominje, “razglednica Trogira, izdana 1899., prikazuje doček cara Franje Josipa na trogirskoj rivi iz 1891. godine. S fotografskog aspekta ona je predivna i vrlo je bitan dokument povijesti Trogira, ali u mojoj zbirci ne spada u prioritete jer nije posve rijetka.

S obzirom na to da imam iznimno fotografsko pamćenje i sjajnu memoriju, ali i arhiv od gotovo 30.000 skeniranih razglednica Dalmacije, kad se pojave novi primjerci na tržištu dobro znam koje su od tih razglednica vrlo, vrlo rijetke, za koje se isplati boriti da naposljetku završe upravo u mojoj zbirci.”

Slučajni hobi

Razglednice je, priča, počeo skupljati slučajno. Ima tome 12 godina. Prije toga dugo se bavio filatelijom. Slučaj je htio da mu je prijatelj, filatelist Tonći Vulić, pokazao nekoliko starih razglednica Rogoznice, rodnog mjesta Golešova pokojnog oca. “Bilo je to nedugo nakon njegove smrti i emocije su bile snažne, privuklo me je da sakupljam sve što me veže uz spomen na njega i vezano je uz taj njegov kraj. Tako sam krenuo. U početku je bilo teško jer ulaziš u sferu koja ti je totalno nepoznata, o kojoj ne možeš učiti iz kataloga kao npr. u filateliji ili numizmatici. Sve znanje se stječe radom na terenu, treba mnogo putovati i ići na sajmove antikviteta gdje u razgovorima s iskusnim kolekcionarima godinama prikupljaš podatke, učiš. Ovisno o tome koliko si predan, toliko brzu dođu i rezultati, kao u svemu.” Već u prve dvije godine prikupljanja obišao je gotovo sve poznate kolekcionare razglednica po Dalmaciji, poneki od njih skupljaju kartoline četiri, pet desetljeća. Od njih je učio kako prepoznati rijetke primjerke, skupljao savjete.

“Kolekcionar Igor Radin među prvima mi je rekao: ‘Igore, kad naletiš na rijetku razglednicu kupi je odmah, jer pitanje je hoćeš li ikada više, do kraja života, imati prigodu kupiti je!’ Tada mi je to zvučalo nestvarno, ali, nažalost, bio je u pravu. Ima kolekcionara koji za nekim razglednicama tragaju 20-30 godina, one su toliko rijetke da se nikada više ne pojave na tržištu. Jedna takva za kojom ja tragam je ona što prikazuje fratra, pobjednika natjecanja u bacanju kamena s ramena na pazarnom danu u Zadvarju oko godine 1910. Imao ju je veliki dubrovački kolekcionar i boem Ljubo Merčep, ali ju je prije 20-ak godina zamijenio s nekim od kolekcionara. Razglednici se izgubio svaki trag i pitanje je hoće li se ikada pojaviti ijedna druga sličnog sadržaja.”

Lov na blago

Kartoline nekih mjesta vrlo su rijetke. “Nedavno me kontaktirao načelnik jednog malog mjesta u Dalmaciji i zamolio da mu pronađem nekoliko razglednica tog mjesta, ali nikako nije mogao shvatiti da se razglednice njegova mjesta iz perioda do kraja Prvoga svjetskog rata na tržištu u pet godina pojave 1, 2 puta. Pa ti budi na pravom mjestu u pravo vrijeme i kupi ih!”

Goleš je prvo skupljao razglednice Rogoznice, potom manjih mjesta šibenske okolice, na koncu cijele Dalmacije. Upravo taj osjećaj zadovoljstva, to što imam vrlo rijetke razglednice koje možda ima još samo nekoliko ljudi na svijetu, a možda i nitko, taj osjećaj je pogonsko gorivo koje me tjera na dalje istraživanje i traganje”, kolekcionar će o motivima. Najdraži fotograf razglednica što ih ima u kolekciji Golešu je Tršćanin Vittorio Stein.

“Izdao je više od pet stotina kartolina Dalmacije, mahom manjih mjesta. Bio je to jedan od najvećih izdavača tog doba, osobito prisutan u Istri.

Njegove fotografije-razglednice nisu sve nužno bile majstorski radovi, ali više od toga me fascinira to gdje je on sve zadirao i koja su sva mjesta zahvaljujući njemu dobila svoju razglednicu. Fotografirao je od sela na otocima zadarskog arhipelaga, do malih zaselaka po južnoj Dalmaciji, po Pelješcu i otocima dubrovačkog arhipelaga. Najdraže razglednice iz njegove radionice su mi one koje prikazuju interijere crkava u Rogoznici, Stonu, Zlarinu, Ražancu, Filip Jakovu, Turnju… te one s prikazima pučkih škola pred kojima poziraju desetine đaka (Pitve i Vrboska na Hvaru).”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 23:43