DEVEDESETE

Osobi rođenoj 1995. ili 1997. ove je stvari teško objasniti...

Zbornik ‘Devedesete‘ vodi nas u povijesni ćušpajz u kojem je nastalo ono u čemu živimo danas
Objavljeno: 04. srpanj 2020. 22:11

Građani Hrvatske gorljivo se prepiru oko povijesti. Svađaju se oko partizana i ustaša, Stepinca i Tita, spomenika i imena trgova. Te prepirke medijski su jako prisutne, dijelom zato što su identitetski zapaljive, dijelom zato jer služe stranačkoj, političkoj mobilizaciji.

Pored svih tih historiografskih zavada postoji, međutim, još jedna. Ona nije do te mjere medijski vidljiva zato što tinja ispod tanke skrame lažnog konsenzusa. Ali, kad dođemo do osobnih povijesti, period o kojem je riječ više razdvaja građane ove zemlje nego što ih razdvajaju ‘41. ili ‘45.

A taj su period - devedesete.

Za desni i nacionalistički pol hrvatske politike 90-e su bile i još jesu dani ponosa i slave. U hrvatskom nacionalističkom imaginariju to je dekada izlaska iz babilonskog sužanjstva, desetljeće ostvarenja “tisućljetnog sna”. U najdrastičnijem slučaju, 90-e su za hrvatsku desnicu predmet aktivne ideološke nostalgije - zlatno doba kad su vladale “prave vrijednosti”, era kojoj bi se trebalo vratiti, doba političkih državotvornih orijaša. Tu vrstu nostalgije dobro ilustrira jedan davni splitski grafit na kojem su prikazani Tuđman i Račan, a iznad njih oblačić “Mi smo bar bili face/a danas samo štrace”.

No - postoji i drugi dio hrvatskog iskustva. To je iskustvo onih koji su 90-ih gubili poslove, čije su tvornice i tvrtke nestajale u privatizaciji, iskustva onih koji su ostali bez stanova ili zavičaja, koji su pretvoreni u etničke Druge i zbačeni na društveni rub. To drugo pamćenje pamti 90-e kao eru poluinstitucionalnog nasilja, medijske represije, klerikalizacije, kiča, loših filmova, eru bijelih uniformi, kitnjastih gardista i tajkuna.

Kad je koncem 2000-ih na kulturnu i akademsku scenu izišla generacija nove političke, akademske i kulturne ljevice, ona je 90-e pogotovo vidjela kao period u kojem naprasno nestaje sve ono dobro što su oni nalazili u socijalizmu. Devedesete su period kad - iz te perspektive - nestaju samoupravljanje, javna stanogradnja i ozbiljni urbanizam, a zemlja gubi industriju i tehnološko znanje. Koristimo li kovanicu koju je u svojoj knjizi sročio Dragan Markovina, 90-e takva ljevica shvaća kao “doba kontrarevolucije”.

Ta dva pogleda na 90-e potpuno su nesvodiva i temeljena na posve suprotstavljenim osobnim iskustvima. No, imaju nešto zajedničko. U oba dominantna diskursa o 90-ima, 90-e se doživljavaju kao oštri diskontinuitet.

Ovih dana, međutim, pojavila je jedna knjiga koja pomalo relativizira taj diskontinuitet. Riječ je o zborniku znanstvenih radova “Devedesete - kratki rezovi”, koji kao suurednici potpisuju Petar Bagarić te bivša novinarka Jutarnjeg Orlanda Obad. Knjiga analizira naslovnu dekadu iz optike ekonomije, sociologije, etnologije i kulturalnih studija. Zbornik ima deset tekstova koji se bave koječim, od kulturne traume i kolektivnog sjećanja u Vukovaru pa do prikaza 90-ih u hrvatskoj prozi, od radničkih štrajkova na prijelazu epoha pa do analize reklama iz prvih godina kapitalizma. Dva ozbiljna ekonomska teksta bave se onim što se kod nas uopćeno zove “pretvorba”, a jedan bolni memoarski autora Duška Petrovića bavi se doziranom legalizacijom etničkog nasilja u Sarajevu, Beogradu i Splitu.

Nije mi nakana pisati recenziju zbornika “Devedesete”: na ovim je stranicama to, uostalom, napravila kolegica Snježana Pavić. “Devedesete” su mi - naravno - zanimljive kao povijesna knjiga. No, ta mi knjiga nije zanimljiva samo kao pogled na povijest, nego možda još i više kao pogled na pogled. Ta knjiga nije samo portret 90-ih: ona je portret jedne intelektualne generacije te onoga što 90-e predstavljaju za nju.

Lavovski dio znanstvenika čiji su tekstovi objavljeni u zborniku rođen je između 1975. i 1989. To su ljudi koji na 90-e imaju dječja ili tinejdžerska sjećanja. Oni nisu bili akteri tih 90-ih. Akteri 90-ih bili su njihovi roditelji, bilo kao ratnici ili stradalnici, kao oni koji su izgubili zavičaj, ili posao, ili naprosto kao oni koji su svojim glasovima doveli novi poredak na vlast.

Odluke donesene u ta “prva tri minuta” novog svemira oblikovale su svijet u kojem njihova djeca žive. A ta djeca sad odlaze na izvorište da te odluke propitaju s današnjom pameću. Jedno od dvoje urednika zbornika - Orlanda Obad - u uvodnom se tekstu osvrće na tu naknadnu pamet. Pripovijeda tako anegdotu iz 2015. kad je razgovarala s jednom mladom ljevičarskom aktivisticom koja ju je sa zrnom prijekora upitala: “Stvarno, što ste vi radili devedesetih?”

Stvarno, što smo mi to radili devedesetih? Što smo radili kad su nam pred očima nestajala industrija, tehnologija, urbanizam i planski razvoj, sekularizam i zdravstvena prevencija, sve te brižljivo njegovane biljčice moderniteta? Čime smo bili zauzeti? Kako se nitko, baš nitko nije pobunio?

Osobi rođenoj 1995. ili 1997. teško je, naravno, to objasniti. Teško joj je opisati razdoblje kad su pametniji studenti Filozofskog čitali Poppera, Russella ili Berlina onako kako danas čitaju Pikettyja, Naomi Klein ili Chomskog. Teško im je predočiti da se oko 1988. tadašnji sistem činio upravo toliko truo i crvljiv kao što se meni danas čini sadašnji hrvatski sistem osovljen o ideologiju nacionalizma. Negdje oko 1988. u društvu je postojalo već potpuno formirano, omasovljeno uvjerenje da je ideja socijalizma crkotina, a to uvjerenje jednako su dijelili nacionalisti, građanski liberali, kao i reformski dio partije u kojem su frontmeni bili premijer Ante Marković i tvorac moderne Slovenije Milan Kučan.

image
Raspe

Paradoksalno, posljednji borac za “stari, dobri socijalizam” u tom je trenutku bio upravo sam Valdamort - da, on, Slobodan Milošević. Kad to danas kažete, to zvuči strašno antipatično jer se čini kao da ili hvalite Miloševića ili branite ljude koji su kreirali sadašnje sranje. Ali - i knjiga “Devedesete” pokazuje do koje su mjere u Slobinoj “antibirokratskoj revoluciji” bila isprepletna dva politička impulsa. Prvi od njih je bio srpski nacionalizam, a drugi izbezumljenost plavih trliša, strah radnika velikih industrijskih kombinata koji postaju svjesni da će ih Zla Maćeha tržišta baciti niz štenge.

Da bi se razumjelo što smo “stvarno” radili devedesetih, treba razumjeti i hijerarhiju tadašnjih strahova. Treba razumjeti da je temeljni strah te ere bio taj da ćemo život proživjeti u odgrizenoj jabuci, politički nedovršenom poluokupiranom okrajku poput Cipra, Ukrajine i Gruzije. Da je naredni u hijerarhiji strahova bio strah od nacionalizma.

Kod Nehrvata taj je strah bio egzistencijalni, strah da ćete biti otjerani ili izbačeni iz stana, a kod Hrvata je taj strah bio strah od zagušljivog kiča, pompe, autoritarnog tupila - dakle, strah od onoga što je danas zbilja pobijedilo. U toj hijerarhiji strahova, strah od kapitalizma jedva da je postojao: štoviše, čekalo se da poput konjice u vesternu konačno stigne “pravi” kapitalizam, umjesto onog ortačkog Kutle, Orešara i Todorića.

Smije li se - barem kao stidljivo opravdanje - dometnuti i ovo: nije tako bilo samo u Hrvatskoj? To je doba Giddensa i njegova trećeg puta. Doba Blairove Cool Britannije. Period masovne privatizacije u Francuskoj ili Italiji. Danas sa zabezeknutom nevjericom gledamo kako je jednostavno tada izgledao svijet, činilo se da za sve boljetice postoji jedan te isti i na svakoj točki svijeta identični lijek - tržište, privatizacija, deregulacija. Liberalizam postaje ono što je u gorim slučajevima ostao do danas: novi “lenjinizam”, pojednostavljujuća doktrina koja jednako vrijedi u Češkoj i Mozambiku.

Tijekom 90-ih hrvatsko je društvo bilo poprište strahovitih političkih zavada. No, ni jedna se od tih zavada nije ticala kapitalizma: u kapitalizam su s razno obojenim nijansama entuzijazma vjerovali gotovo svi. A zbornik “Devedesete” pokazuje da - što se te vjere tiče - 90-e nisu samo period diskontinuiteta, nego u znatnoj mjeri i kontinuiteta. Iz tekstova zbornika možemo saznati kako je najveći dio onog što ljevica u Hrvatskoj romantizira kao nasljeđe socijalizma do 1988. već bilo likvidirano.

Kako je Zakon o udruženom radu poslužio partiji da preko radničkih savjeta obuzda i svlada tržišno orijentiranu tehnokraciju. Kako je Zakon o poduzećima 1988. praktički ukinuo samoupravljanje i uveo državni kapitalizam. Mnogim romantičarima radničkog bunta bit će šokantno saznati u kako su skladnom valceru plesali radnički štrajkaši 90-ih i HDZ. Kako je HDZ koristio “blue collar” bunt u - recimo - Borovu ili Končaru da bi na valu radničkog bunta uklonio stare kadrove.

Pred nama se najednom otvara slika koja izmiče ideološkim klišejima. “Ljevica” u Hrvatskoj nikad nije “izdala radnike” jer radnike nikad nije ni predstavljala. Radnici su masovna sljedba HDZ-a (i - sporadično - srpskog SDS-a), a ljevica i tada, kao i sada, predstavlja službeničku i tehnokratsku srednju klasu kojoj je i tada pasalo, a i danas paše više (kako se to kaže? - da, “pravog”) kapitalizma.

Zbornik “Devedesete” vodi nas u povijesni ćušpajz u kojem je nastalo ono u čemu živimo danas. Tu epohu mladi znanstvenici promatraju optikom ljudi stasalih u 21. stoljeću, s današnjim, ne tadašnjim ideološkim interesima. “Devedesete” su knjiga koja pokazuje da mnoge stvari koje su se jednom činile ključne danas izgledaju blijedo i nebitno. A da su se one bitne - kao mnogo puta u povijesti - dogodile neopazice i uzgred.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 06:31