ENERGETSKA NEOVISNOST

Od Norveške do Italije: Kako smo izvlačili naftu i plin iz podmorja

U talijanskom dijelu Jadrana u ovom trenutku aktivno je 107 plinskih platformi i sedam naftnih bušotina
 Ante Cizmic / CROPIX

Neovisnost o uvoznim energentima i maksimalno iskorištavanje vlastitih energetskih potencijala cilj je svake moderne države koja se brine o budućnosti, a to je nastojanje posebno aktualno u situaciji kad nestabilno svjetsko tržište, dobrano načeto ekonomskom krizom, osjeća posljedice svake, pa i najblaže, promjene cijena energenata. Imati vlastiti plin i naftu i ne ovisiti o uvozu iz politički i gospodarski nestabilnih područja, te izbjeći goleme troškove plaćanja energenata po nepredvidljivim cijenama, blagoslov je za kojim će posegnuti svaka država koja to može.

Pojam energetske neovisnosti i njezinu konkretnu važnost za stabilnost bilo koje države objasnio je prof. dr. Igor Dekanić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu.

“Velike su gospodarske i strateške prednosti energetske neovisnosti. I samo mali broj europskih zemalja ima takav položaj. To su u Europskoj uniji Danska i djelomice Nizozemska, što se tiče plina, a od europskih zemalja izvan EU, to je još samo Norveška”, tumači dr. Dekanić.

Govorimo li o Hrvatskoj, dr. Dekanić kaže kako je vrlo teško u ovom trenutku kazati bi li Hrvatska u sadašnjim okolnostima, očekujući pozitivne rezultate u budućim istražnim radovima u Jadranu, mogla postići energetsku neovisnost, no izvjesno je da bi eventualnim pozitivnim nalazima mogla smanjiti ovisnost o uvozu primarne energije i smanjiti uvoznu izloženost svojeg gospodarstva.

Povijest eksploatacije

Istraživanje i iskorištavanje vlastitih naftnih i plinskih rezervi na našim prostorima ima dugu povijest i seže do samog početka prošloga stoljeća, kad su 1917. godine u Hrvatskoj otkrivene prve rezerve plina, a 1941. godine i prvi izvori nafte. Eksploatacija nafte u Hrvatskoj ima 60-godišnju povijest, no još nije, smatraju stručnjaci, u potpunosti iskoristila svoje potencijale.

Iskorištavanje plina u Jadranu pak traje od 1999., kad su u pogon puštene prve plinske platforme. U ovom trenutku Hrvatska u sjevernom Jadranu ima 19 plinskih proizvodnih platformi na koje je spojena 51 eksploatacijska bušotina, iz kojih se godišnje proizvede oko 1,2 milijarde kubnih metara plina.

Isti je cilj i isti razlog, energetska neovisnost, potaknuo i naše susjede da se - neki posljednjih nekoliko desteljeća, a neki tek odnedavna - okrenu svojim izvorima energije, prvenstveno ugljikovodika. Susjedna Italija ima daleko bogatije iskustvo u istraživanju i eksploataciji nafte i plina. Prema podacima talijanskog Ministarstva gospodarstva, u ovom je trenutku u jadranskom dijelu Italije aktivno 107 plinskih platformi na koje je spojeno gotovo 600 eksploatacijskih plinskih bušotina i sedam naftnih platformi na koje je spojeno 39 naftnih bušotina unutar 62 eksploatacijska polja.

Iz tih se bušotina godišnje proizvede oko pet milijardi kubnih metara plina i 1,8 milijuna barela nafte i kondenzata. Italija trenutačno ima istražne prostore na nekim područjima koji se protežu uza samu obalu, ali i neke koji su udaljeni oko 12 nautičkih milja od obale. Tamošnje Ministarstvo gospodarstva navodi kako Italija do 2020. godine planira razviti nove istražne bušotine i nova eksploatacijska polja u Jadranu.

Iskustvo Grčke

Važnost energetske neovisnosti prepoznala je i susjedna Crna Gora, koja je novim zakonskim propisima, donesenima 2011. godine, omogućila nove aktivnosti istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u moru, i to na udaljenosti od samo dva do tri kilometra od obalnog pojasa. Slične aktivnosti intenzivnog istraživanja i eksploatacije ugljikovodika uza samu obalu još od 90-ih godina prošlog stoljeća provodi i Albanija, a grčka naftna kompanija Energean Energy, koja već nekoliko godina eksploatira naftu uz grčku obalu, najavila je otvaranje novih polja uz već postojeća u zaljevu Kavala, zapadno od otoka Tasosa na sjeveru Egejskog mora.

Jedan od važnih ciljeva, a ujedno i najveći izazov Europske unije jest upravo sigurnost i pouzdanost opskrbe naftom i plinom, a svaka članica svojim aktivnostima nastoji dati doprinos tome cilju. Hrvatska je 2013. godine, nastojeći privući i potaknuti investicije u istraživanje i eksploataciju novih nalaziπta nafte i plina, donijela Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, koji precizno i u skladu sa svim direktivama Europske unije kao i najboljim svjetskim praksama zemalja koje imaju dugogodišnje iskustvo u istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, regulira to područje. Time su stvoreni uvjeti za velika ulaganja u istržæivanje novih izvora nafte i plina, te eksploataciju, a utvrđeni su i zakonski preduvjeti za energetski razvoj i konkurentne uvjete u istraživanju i eksploataciji ugljikovodika.

Treba podsjetiti da su, zahvaljujući naftno-rudarskoj struci, u Hrvatskoj rano prepoznati potencijali Jadrana kad su u pitanju zalihe ugljikovodika, te su preliminarna snimanja morskog dna vrπena joπ 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Interpretacije tadašnjih, ali i novijih zapisa i snimanja izvršenih suvremenijom tehnologijom, pokazale su vrlo visoku vjerojatnost postojanja zaliha plina i nafte, no, upozorava prof. dr. Zdenko Krištafor s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, bez dodatnih istraživačkih radova, koji podrazumijevaju i istražna bušenja, nećemo pouzdano znati kriju li se doista u našem podmorju plin i nafta i u kojim količinama.

Istraživanja u Jadranu

Budući da će četiri svjetske naftne kompanije - Marathon Oil, OMV, Eni i Medoilgas, a među njima i naša INA, sredinom lipnja s hrvatskom Vladom potpisati ugovor o početku istražnih radova na ukupno 10 istražnih prostora na području srednjeg i južnog Jadrana, istražili smo što to konkretno znači i što možemo očekivati u narednim godinama.

Dakle, predviđeno je da razdoblje istražnih radova u prosjeku traje oko pet godina. U prve tri godine uglavnom se obavljaju 3D seizmička snimanja koja na svakom istražnom prostoru traju jedan do najviše dva mjeseca. Po završetku snimanja rade se studije i analize, “čitaju” se i analiziraju načinjene snimke i iz njih izvlače podaci koji ukazuju na eventualnu prisutnost ugljikovodika, te se određuju najpovoljnije lokacije za istražna bušenja. U naredne dvije godine istražnog razdoblja, ovisno o analizama i dobivenim podacima, donosi se odluka o istražnom buπenju morskog dna kako bi se uzeli uzorci dna iz kojih se iščitava prisutnost ugljikovodika. U tom je razdoblju vidljiva istražna platforma, koja se na određenoj lokaciji zadržava između dva i četiri mjeseca, nakon čega se seli na sljedeću lokaciju.

Pokaže li se, temeljem prikupljenih podataka, da u Jadranu postoje komercijalno isplative rezerve nafte i plina, pristupa se eksploataciji, za što zainteresirane kompanije moraju ishoditi dodatne studije, dozvole i odobrenja. To razdoblje može trajati između 20 i 35 godina, ovisno o rezervama nafte i plina na određenoj bušotini. Pritom su načinjeni i okvirni izračuni isplativosti iskorištavanja pojedinačne bušotine i direktne koristi za državni proračun. Prema do sada načinjenim proračunima koji su usklađeni s novom Uredbom o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika iz 2014. godine, načinjena su tri moguća financijska modela u kojima je izračunata konkretna korist od pridobivenih rezervi nafte i plina za državni proračun.

Prema najpesimističnijem modelu koji uzima u obzir potencijalne rezerve od 35 milijuna barela ekvivalenta nafte za razdoblje od 20 godina (5 godina istraživanja, 15 godina eksploatacije) i uz predviđenu cijenu od 99,39 dolara po barelu nafte, ukupna investicija na jednom eksploatacijskom polju dat će neto prihod u iznosu od 17,4 milijardi kuna. Od toga državni proračun Hrvatske dobiva 60 posto, odnosno oko 10,4 milijardi kuna u razdoblju eksploatacije od 15 godina. Prema istom proračunu, samo jedno eksploatacijsko polje ostvarit će ukupni godišnji prihod u iznosu od 2,1 milijardi kuna, odnosno 690 milijuna kuna neto prihoda godišnje.

Hrvatski stručnjaci

Prema drugom, znatno optimističnijem izračunu, na istoj površini istražnog prostora i uz potencijalne rezerve od 75 milijuna barela ekvivalenta nafte po jednom eksploatacijskom polju, uz trajanje eksploatacijskog razdoblja od 24 godine, državni bi proračun u tom razdoblju uprihodio 27,2 milijardi što bi na godišnjoj razini iznosilo 1,1 milijardu kuna.

Scenariji se odnose isključivo na jednu eksploatacijsku platformu na jednome polju.

Jedan od iskusnih domaćih stručnjaka naftaša, tehnički voditelj projekta u kineskom Dalianu britanske tvrtke Seadrill Alen Grabner objašnjava korist od projekta eksploatacije nafte i plina: “Na platformama radi veliki broj ljudi srednje stručne spreme, i to raznih zanimanja (mehaničari, konobari, varioci, električari, elektroničari, lakireri...). Aktivirati će se rafinerije, otvorit će se trening centri za obuku hrvatskih radnika koji će raditi na platformama, tu su i poslovi prijevoza radnika na platforme, poslovi prijevoza i sanacije bušačkog otpada, poslovi popravaka i unapređenja platformi, veliki broj ljudi iz naπih brodogradilišta će dobiti mogućnosti pronaći dobro plaćeno zanimanje na platformama, a otvorit će se i nova radna mjesta našim brodogradilištima, trebat će i radnika koji će obavljati redovite i preventivne preglede platformi i radnih strojeva.

Jednom riječju, pokrenut će se lančana reakcija novih radnih mjesta. No pritom treba prvenstveno uvjetovati naftnim kompanijama da zapošljavaju hrvatske građane. Posebno bih naglasio kako je, prema mojem mišljenju, mnogo važnije otvoriti nova radna mjesta i omogućiti dobra primanja hrvatskim građanima nego se baviti izračunima koliko će država zaraditi od same prodaje ugljikovodika.”

Treba se ugledati na norveški sistem eksploatacije ugljikovodika, smatra Grabner i dodaje kako Hrvatska ima kvalitetne i iskusne naftne stručnjake koji danas rade za strane kompanije u kojima su u pravilu visoko rangirani i veoma cijenjeni, te bi svakako, dodaje on, bilo dobro da ih hrvatska Vlada motivira na povratak u zemlju kako bi dali svoj doprinos projektu u znanju i iskustvu.

I dr. Dekanić ističe kako Hrvatska ima vrlo solidnu osnovu za obrazovanje stručnjaka za naftnu i plinsku industriju te za servisne i infrastrukturne djelatnosti. “Ta industrija treba brojne struke, od geologije, geofizike, inženjerske geologije, geotehnike, rudarstva, naftnog rudarstva, kemije, kemijske tehnologije i kemijskog inženjerstva, do strojarstva, elektrotehnike, brodogradnje, pomorstva i disciplina vezanih uz pomorstvo. U tim strukama postoji dugogodišnja, štoviše višedesetljetna tradicija i iskustvo u obrazovanju u cijeloj vertikali, od srednjoškolskog znanja do razine specijalističkih studija i doktorata znanosti. Više fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Rijeci i Splitu obrazuje kadar potreban naftnoj i plinskoj industriji te popratnim servisnim i infrastrukturnim djelatnostima”, upozorava dr. Dekanić.

Kvalitetan, stručan i iskusan kadar, slažu se svi naši sugovornici, temelj je uspješnog provođenja projekta i, što je posebno važno, garancija njegove ekološke prihvatljivosti. “Bušenje podmorja je siguran posao ako se provodi na pravilan i stručan način. Da nije tako, ne bi se bušilo nigdje u svijetu. Postoje procedure glede bušenja koje treba striktno provoditi i pritom se ne smiju dozvoliti nikakvi kompromisi”, ističe Grabner, a dr. Krištafor napominje da je obaveza državnih institucija i agencija da uspostave najviπe standarde koji će omogućiti istraživanja i eksploataciju mineralnih sirovina iz podmorja. Iako, kako je kazao, treba uvažiti i mišljenje i stavove ekoloških udruga, glas struke ipak treba biti najvažniji ako je namjera države uspostaviti energetsku neovisnost i dostići cilj održivog razvoja.

Iskustvo Norveške

Podsjećajući na činjenicu da do većine neželjenih incidenata dolazi zbog ljudske pogreške i propusta, dr. Krištafor napominje kako upravo iz tog razloga postoji zakonodavstvo koje mogućnost ljudske nepažnje i pogreške mora svesti na minimum. “U tom pogledu Norveška je upravo naporima i znanjem struke, izgradila standarde koji su danas mjerilo u cijelom svijetu. Zbog toga nije slučajno da se danas norveški standardi u izvođenju operacija u bušotinama te standardi za klasifikaciju i provjeru objekata za bušenje na moru smatraju autoritetima u tom području”, kaže dr. Krištafor.

Norveška je Vlada na vrijeme shvatila važnost očuvanja prirodnih bogatstava, pa je razmatranje problema zaštite okoliša i klimatskih promjena od samog početka, još od 70-ih godina prošlog stoljeća kad je pojam zaštite okoliša u svijetu bio tek u povojima, sastavni i nedjeljivi dio norveške politike vezane uz naftnu industriju. Neprestani razvoj zakonskih instrumenata svim je sudionicima u industriji nafte i plina nametnuo pridržavanje strogih ekoloških okvira i obaveza u svim fazama njihove aktivnosti - od pripremnih radova, istraživanja i razrade novih bušotina do razvoja potencijalno isplativih bušotina, podizanja novih platformi, eksploatacije nafte i plina, pa sve do zatvaranja iscrpljenih bušotina i operacija dekomisije, odnosno rastavljanja platforme na zatvorenoj bušotini.

Norveška Vlada često ističe da su njezini ekološki standardi nametnuti naftnoj industriji vrlo visoki u usporedbi s onima u drugim zemljama, a nadležne državne institucije kontroliraju sve izvještaje o emisijama štetnih tvari svake pojedine naftne i plinske platforme, stalno podsjećajući na cilj svođenja emisija štetnih tvari na najmanju moguću mjeru.

Pod povećalom javnosti

Danas je eksploatacija nafte i plina najjača industrijska grana koja u norveški državni proračun svake godine donese 53 milijarde eura. Prema najsvježijim podacima norveškog Ministarstva financija za 2014. godinu, 27,1 posto ukupnog prihoda državnog proračuna dolazi upravo iz naftnog i plinskog sektora. Osim direktnog prihoda od eksploatirane nafte i plina, u državni se proračun slijeva i novac od naplaćenih koncesijskih naknada, poreza na dobit naftnih kompanija, ekoloških poreza i prihoda od dividendi u državnim udjelima naftnih kompanija.

U norveškom bruto domaćem proizvodu (BDP) naftni sektor sudjeluje s čak 18,6 posto, gotovo 30 posto ukupnih investicija u državi otpada upravo na industriju nafte i plina i s njom povezane sektore, a ugljikovodici čine 46 posto svih izvoznih proizvoda Norveške. Jednom riječju, nafta i plin drže kompletno norveško gospodarstvo, pokrenuli su domaću industriju i omogućili životni standard Norvežana kakav velika većina zemalja u svijetu može samo sanjati.

Nafta je, uz ostalo, pokrenula još jedan segment norveškoga gospodarstva, a taj primjer može biti iznimno poučan i za nas. Norveške su kompanije, naime, prihvatile izazov stalnog razvoja novih tehnologija izgradnje, servisiranja i opskrbe sve brojnijih naftnih i plinskih platformi, oslanjajući se pritom na iskustvo i znanje domaćih brodogradiliπta. Nekada vrlo jaka i stabilna, norveška su brodogradilišta u posljednjih nekoliko desetljeća polako ali sigurno gubila utrku sa sve jeftinijim azijskim konkurentima, no umjesto da propadnu okrenuli su se novoj grani industrije prilagođavajući svoju ponudu tehnološkim zahtjevima naftnih kompanija i kreirajući nove centre izvrsnosti koji objedinjavaju znanje i iskustvo u službi profitabilnog naftnog biznisa.

Kažimo na kraju da se Hrvatska nesumnjivo nalazi pred velikim izazovom i značajnim ispitom zrelosti i na njezinim je državnim institucijama da ga polože sa najboljom mogućom ocjenom. Pritom moraju računati da će u svakom trenutku biti pod povećalom javnosti i pod budnim okom građana koji očekuju jasnu i pravovremenu informaciju o svakoj, pa i najmanjoj, pojedinosti vezanoj uz istražne, a poslije i eksploatacijske procese u Jadranu.

*Ovaj sadržaj omogućila je Agencija za ugljikovodike

Alen Grabner: Mora se organizirati ekološki najprihvatljiviji sistem istraživanja nafte i plina u Jadranu

“Naravno da imamo znanje i da se može i, naglašavam, mora organizirati sistem koji će biti ekološki najprihvatljiviji. Među prvim zadacima, na samom početku istražnih bušenja, svakako je priprema prihvatnog centra na obali na kojem će se odlagati i obrađivati otpadni materijal s bušačih platformi. Prije početka bušenja Hrvatska treba pripremiti Waste Management Plan, te ga striktno provoditi. Sve platforme koje bi trebale bušiti u Jadranu moraju imati uređaje za separaciju jednog dijela takvog otpada. Takvi uređaji su standardna oprema na platformama novije gradnje, na kojima je kompletna bušača oprema sigurnija i tehnološki modernija, no mogu se ugraditi i na nešto starije platforme. Nisam siguran koliko Hrvatska može utjecati na starost i tehnologiju bušačih platformi i opreme koja bi se koristila u Jadranu, ali ako postoji mogućnost da zakonom reguliramo njihovu starost, to bi svakako trebalo učiniti.

Drugi dio bušačeg otpada, koji se sastoji od razrušenih stijena i isplake, također treba poslati na obalu na obradu. Izuzetno je važno da Hrvatska ima regulatorno tijelo koje će pratiti razvoj događaja na platformama te kontrolirati ispravnost uređaja za separaciju otpada. Svakako bih naglasio da se treba raditi po europskim standardima, koji određuju tzv. zero discharge, odnosno ‘nula otpada’ s platformi.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2024 09:16