KRVAVI TRAG ORUŽJA

NEVJEROJATNA BIOGRAFIJA Bio je u Legiji stranaca, borio se u ratu za Hrvatsku,a tamo je stigao na poziv čovjeka koji je kasnije ubio Vjeku Sliška

 
 YouTube/Screenshot

Bio sam vojni instruktor u hrvatskim postrojbama nekoliko godina. Radio sam za Hrvatski oslobodilački pokret. Bio sam tamo tijekom zima 1992., 1994., 1995. i s 1996. na 1997. godinu. Imao sam čin poručnika u postrojbi pod zapovjedništvom Martyja Cappiaua. Osim što sam bio instruktor, sudjelovao sam i u borbama...

Dio je to iskaza koji je na suđenju za krijumčarenje oružja dao Claude Dominique Hermant, bivši pripadnik padobranaca Legije stranaca, osvjedočeni aktivist desničarskih pokreta u Francuskoj. Hermant, koji se, prema sudskim podacima, još koristio i imenom André Petit (lažnu osobnu ispravu na ovo ime policija je pronašla u pretresu prilikom uhićenja u siječnju 2015.), te nadimcima Dom, Claudy i Claudie, optužen je i osuđen krajem prošle godine na sedam godina zatvora za prodaju oružja kojim je Amedy Coulibaly počinio masakr u trgovini košer namirnicama Hyper Hide, devetog siječnja 2015., dva dana nakon napada na redakciju Charlie Hebdoa, piše Slobodna Dalmacija.

Kao i u slučaju napada na satirični magazin, i u napadu na Hyper Hide, u kojem je napadač ubio četvero ljudi, korišten je kalašnjikov s područja bivše Jugoslavije. Tako je zatvoren krug u kojem su, bez obzira na ideološke razlike, povezani bivši legionari sa sumnjivim poveznicama u tajnim službama, deklarirani desničari, krijumčari oružja, islamski teroristi i ratni plaćenici, s "prstima" u mnogim sukobima od Balkana do Afrike.

Šverc oružjem

Dobar uvid u tu scenu daje upravo iskaz i biografija Claudea Hermanta, do napada u Parizu rubna figura koja je šetala između političkog desničarskog podzemlja i onog pravog, koji uključuje šverc kokaina i raznog oružja koje je nekoliko godina prije terorističkih napada preplavilo francuske ulice. Osim toga, Hermant tvrdi kako je cijelo vrijeme bio u kontaktu s francuskom policijom i carinom, no ne kao službeni već kao "free-lance" doušnik, no sud je te tvrdnje odbacio.

Prema Hermantovu iskazu, ključna veza preko koje je ovaj bivši legionar stigao u Hrvatsku bio je Marty Cappiau, a čije je ime dobro poznato kako u hrvatskim vojnim arhivima, tako i u hrvatskom podzemlju. Ovaj belgijski državljanin stigao je u Hrvatsku početkom rata, a život je izgubio 2001. godine nakon što je ubio Vjeku Sliška, da bi zatim njega ubio Sliškov tjelohranitelj.

U posebnim postrojbama, prije svega u postrojbi "Zrinski", služio je kao instruktor topništva, što je njegova vojna specijalizacija iz belgijske vojne akademije i dogurao je do zapovjednika satnije. Njegova prava uloga, međutim, pokazala se tek nakon što je izgubio život, kada je otkriveno da je radio za belgijsku tvrtku "Joy Slovakia", a koja je, opet, bila dijelom poslovne mreže međunarodnog trgovca oružjem Jacquesa Monsieura, također Belgijca.

Ne treba posebno napominjati, Monsieur, koji je godinama bio vodeći igrač u svjetskoj trgovini oružjem, i kojem međunarodni zakoni i sankcije prema određenim zemljama nikad nisu predstavljale problem, značajno je trgovao i s Hrvatskom, za što je u Francuskoj zaradio optužnicu. Pretjerao je kada je Iranu prodao motore za vojne zrakoplove, pa je uhićen 2009. godine.

U njegovoj mreži, Cappiau je bio lokalni predstavnik, uz puno povjerenje i podršku tadašnjeg vojnog vrha. Svojedobno je Feral objavio izvatke iz vojnog dosjea Jamesa Martyja Cappiaua u kojima su njegovi nadređeni iz Stožera i Prvog gardijskog zdruga, generali Zvonimir Skender, Milenko Filipović i Ante Roso, biranim riječima hvalili vojničke i moralne karakteristike Belgijca prilikom njegova napredovanja unutar specijalnih postrojbi. Jedan od dokumenata, objavljenih u Feralu, pritom posebno upada u oči: dopis generala Ante Rose iz Glavnog stožera HVO-a, koji je sedmog lipnja 1994. uputio tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku, i kojim opunomoćuje Martyja Cappiaua za nabavu i transport oružja, "uključujući sve oblike logistike prema RH te BiH", piše Slobodna Dalmacija.

Angažman u Africi

U pismu Roso navodi kako je Cappiau posebno obučen za ovakve zadaće jer govori nekoliko jezika ali i, još važnije, "održava kontakte s inozemnim poduzećima na visokoj razini". Nekoliko mjeseci kasnije, slična je punomoć iz HVO-a za Cappiaua upućena i pomoćniku ministra obrane, generalu Vladimiru Zagorcu.

Cappiau je tako Hrvatskoj postao važna karika u prodaji oružja, a Hermant je Cappiau bio, ako je suditi po njegovom iskazu i podacima iz njegove biografije, osoba od posebnog povjerenja. Iz Hermantova iskaza nije jasno na što misli kada kaže da se borio za "Hrvatski oslobodilački pokret" – misli li na HOP, ustaški emigrantski pokret čiji su pripadnici početkom rata počinili teške zločine, na primjer na području Like, ili misli na HOS, ili na regularne hrvatske snage, no očito je da je, prije svega, dijelio isti vojnički kruh s Cappiauom. Hermant tvrdi da je bio instruktor izvidništva i diverzanata, dok je Cappiau počeo kao instruktor topništva, a napredovao je do zapovjednika satnije u specijalnim postrojbama Glavnog stožera. Prijateljstvo i suradnja nastavili su se, zatim, i nakon završetka rata na ovim prostorima.

Sljedeća lokacija na kojoj su se našla obojica je Afrika, odnosno Kongo, u kojem je trajao građanski rat čiji se ukupni broj žrtava procjenjuje od tri do pet milijuna. U krvavim previranjima, plaćenici poput ljudi koji su taman izišli iz ratova na Balkanu bili su na visokoj cijeni. Prema dokumentu koji je također objavio Feral Tribune, Marty Cappiau već u ljeto 1997. godine je u Brazzavilleu. O tome govori potvrda izdana od pukovnika Yvesa Marcela Ibalae, iz "ministarstva za logistiku i sigurnost kod Nacionalne komisije za organizaciju i nadzor izbora". U dokumentu se navodi da je Cappiau "od 15. srpnja do 25. rujna 1997. radio u ministarstvu na poslovima savjetnika za sigurnost".

U pozadini njegova angažmana krije se sukob dvaju oponenata – Pascala Lissoubae i Denisa Sassoua Nguessoa kojeg je Lissouba svrgnuo s vlasti, da bi zatim, nakon krvava rata, Lissouba ipak bio protjeran od Sassoua. U vrijeme kada je Cappiau bio savjetnik za sigurnost, Monsieur je Lissoubaov osobni savjetnik koji mu je poslao tone i tone oružja i to uglavnom preko tvrtke "Joy Slovakia". Zajedno s Cappiauom, u Kongo stiže i Claude Hermant, ali na formalno suprotnu stranu, kako bi za Sassoua ustrojio posebne postrojbe.

Izgubljen kontakt

Tijekom 1996. i 1997. godine boravio sam u Angoli, na zaštiti rudnika zlata i dijamanata, a zatim sam prešao u Kongo – posvjedočit će Hermant također na sudu. Pritom je detaljno opisao svoje putešestvije, navodeći kako je odlazak u Kongo organizirao Bernard Courcelle, šef DPS-a, sigurnosne tvrtke koja zapravo predstavlja "sigurnosnu organizaciju" desničarskog Nacionalnog fronta, zaduženu za tjelesno osiguranje stranačkih čelnika i stranačkih skupova, a broji ukupno 1500 "suradnika". Zajedno s Hermantom, u glavni grad Konga stižu još i izvjesni Fabio Vanotti i Richard Sarda te jedan Hrvat, Gerard Bartol Laštrić.

Nakon nekoliko promjena strana i izdaja, cijela avantura za njih neće dobro završiti. Optuženi su da su zajedno s Cappiauom zapravo radili za Lissouba, odnosno da su spremali državni udar i ubojstvo Sassoua kao svojevrsna prethodnica u glavnom gradu Konga.

Oni su te optužbe negirali, tvrdeći da je problem nastao kad nisu isplaćeni za svoj rad. Bježe iz zatvora i sklanjaju se u francusku ambasadu. Nakon što su kongoanske snage opkolile veleposlanstvo, ipak se predaju, te su na kraju osuđeni na dvije do sedam godina zatvora. Hermant je, kao vođa, dobio sedam godina no uskoro su svi abolirani i protjerani.

– Hermant je jako tajnovit lik. Kroz razgovore s njim nije se moglo ništa saznati o njegovoj prošlosti. Upoznao sam ga preko Cappiaua, ali ne znam mnogo o njihovoj suradnji. Sa Cappiauom sam se upoznao 90-ih, još je bio rat – prisjeća se Laštrić.

Danas je mirni obiteljski čovjek, kaže kako se bavi "običnim poslovima" na relaciji Zagreb – Češka, i nije previše u kontaktu s nekadašnjim okruženjem, niti ga takav život više zanima.

Taj me život uopće više ne zanima. Sada radim normalne stvari, više me to s 50 i nešto godina te dvoje djece ne "pali". Kada dobiješ djecu, moraš razmišljat o njima, a ne o sebi. Te krugove izbjegavam i ne zanima me više uopće sve to skupa – kaže Laštrić.

S Cappiauom ga je vezalo ratno prijateljstvo i za njega kaže kako je bio pravi vojnik.

– To što se dogodilo (ubojstvo Vjeke Sliška, op.a.) i mene je iznenadilo, jer Marty jednostavno nije bio takav profil osobe koji bi počinio takvo nešto. No, tko zna koje je probleme imao i s čim se suočavao, zar ne? Poslije Afrike više ga nisam vidio. Za Kongo me je Cappiau preporučio, a dolje smo trebali održati obuku za specijalnu gardu predsjednika. No, završili smo u zatvoru, dakle, Hermant i ja, te jedan Talijan i jedan Francuz koji je u međuvremenu preminuo. Na koncu smo dobili predsjedničko pomilovanje, a sve skupa trajalo je nekih godinu dana. Poslije toga sam povremeno bio u kontaktu s Hermantom, ali jako rijetko, ništa posebno – kaže Laštrić, koji nije mogao reći skoro ništa o Hermantovoj biografiji pa ga je tako iznenadila i tvrdnja da je sudjelovao u ratu na hrvatskoj strani.

Oružje iz Jugoslavije

Bilo kako bilo, nakon povratka iz Afrike Hermant nastavlja po starom. Oružje, koje je tijekom rata putovalo prema Balkanu, sada putuje nazad. Samo u jednom slučaju, francuske su vlasti 2007. godine uhitile jednog Hrvata iz BiH, također bivšeg legionara, pri čemu je zaplijenjeno 54 kalašnjikova i 350 kilograma eksploziva.

Hermant, prema podacima sa suđenja, radi zajedno s mrežom srbijanskih krijumčara kokaina i oružja u Charleroiu, pri čemu na sudu tvrdi kako je radio kao policijski doušnik i pomogao razotkrivanju mreže. Ono što će ga dovesti na optuženičku klupu, pak, trgovina je o kojoj je osnove vjerojatno naučio od svog pokojnog prijatelja Cappiaua.

Na suprugino ime, 2014. godine osniva tvrtku koja od jedne tvrtke iz Slovačke legalno kupuje deaktivirano oružje. Riječ je o desecima komada škorpiona, pištolja i raznih verzija kalašnjikova koji se prodaju kao trofejno, izložbeno oružje. No, slovački su zakoni malo manje strogi kada je deaktivirano oružje u pitanju. Pokazalo se, naime, da ga je lako popraviti. Zapravo, oružje kupljeno u Slovačkoj ne udovoljava kriterije deaktivirana oružja u većini drugih zemalja, koje zahtijevaju da se posebno onesposobi svaki dio oružja. U Slovačkoj, pak, dovoljno je deaktivirati cijev umetanjem komada metala, pri čemu su analize vještaka pokazale da je u pravilu bilo dovoljno ispucati metak kroz takvu cijev pa da ona bude ispravna. U pojedinim slučajevima je bilo dovoljno zagrijati deaktivirani dio i raspaliti po njemu čekićem da zavareni komad metala otpadne.

Između ostalog, 2015. godine u Hrvatskoj je uhićena skupina koja je od 2013. godine kupovala takvo oružje od slovačkih kompanija, da bi ga zatim, popravljeno, prodavali u Nizozemsku. Policije drugih zemalja, pa tako i francuska bile su svjesne ovog problema.

U travnju 2015., u Češkoj je uhićen Hermantov bliski suradnik, Christophe Dubroeucq, s automobilom punim deaktivirana oružja kupljena u Slovačkoj. Zatvoren je zato što slovačko oružje, iako legalno kupljeno, nije zadovoljavalo češke standarde onesposobljenja. No, na koncu je pušten s tek uvjetnom kaznom, što možda i ne čudi jer je Christophe Dubroeucq, za razliku od Hermanta, čini se, bio pravi službeni policijski doušnik.

Iako su, dakle, francuske službe znale za kanale kojima oružje stiže u Francusku, nisu reagirale na vrijeme da spriječe fatalne napade. Većina naoružanja koje je Hermant kupovao u Slovačkoj stigla je s područja bivše Jugoslavije. U to vrijeme, Srbija je oglasila prodaju 60 tisuća komada deaktivirana vojnog osobnog naoružanja, a slično je najavio i hrvatski MUP, koji je od prodaje 15 tisuća komada naoružanja ipak na kraju odustao.

Pokazalo se da je napad na Charlie Hebdo počinjen automatskim puškama iz "Crvene zastave", kao i napad na Hyper Hide. Oružje je do terorista došlo preko jednog poznanika Claudea Hermanta, dilera oružja kurdske nacionalnosti, koji je bio u vezi s islamističkim ekstremistima u Bruxellesu. Za svoju ulogu u krvavim događajima Hermant je po drugi put u životu osuđen na sedam godina zatvora, ovaj put bez ikakve vjerojatnosti da bi mogao biti aboliran.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 12:58