SPECIJAL JUTARNJEG LISTA

NEOTKRIVENI JOSIP BROZ (2) Titova prva velika zabluda: Nakon atentata u beogradskoj Skupštini uvjeren je da je čas revolucije kucnuo

Godina 1928. bila je burna u političkom životu Hrvatske unutar Jugoslavije i dramatična u osobnom životu Josipa Broza. U beogradskoj Narodnoj skupštini izvršen je 20. lipnja atentat u kojem su ubijeni hrvatski narodni zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček, a teško ranjen hrvatski politički vođa Stjepan Radić, koji je od zadobivenih rana i naknadnih komplikacija umro 8. kolovoza. Odmah poslije atentata u Zagrebu su izbili višednevni nemiri i okršaji s policijom u kojima je troje ljudi poginulo i oko 60 ranjeno. Na najvećem sprovodu u povijesti grada Zagreba, na ispraćaju Stjepana Radića, bilo je oko 150.000 ljudi. Do kraja godine napetosti se iz Zagreba neprekidno šire po cijeloj zemlji, a kralj Aleksandar priprema ukidanje ustavnog poretka i grubu diktaturu, koju će proglasiti 6. siječnja 1929.

Godinu 1928. Josip Broz počeo je život na tri kolosijeka: u javnom životu on je profesionalni sindikalni sekretar metalskih i kožarskih radnika zagrebačke oblasti; u ilegalnom životu Broz je politički sekretar zagrebačkog Mjesnog komiteta KPJ; u privatnom životu trudi se održati obiteljski život i brak, koji nagrizaju Brozova izbivanja zbog partijskog rada i učestala hapšenja. Nakon pola godine razdvojenog života, tročlana obitelj Brozovih živi jedva tri mjeseca u Zagrebu zajedno, kad 14. srpnja 1927. policija odvodi Broza u zatvor iz uredskih prostorija Nezavisnih sindikata u Ilici 49 i vrši mu pretres u kancelariji i u stanu. Uhapšen je i optužen za komunističku propagandu na zahtjev žandarmerijske čete iz Sušaka, koja je pohapsila šestoro komunista iz Kraljevice i Bakra. Kod njih je pronađen komunistički propagandni materijal za koji je istragom ustanovljeno da su ga dobili od Josipa Broza, dok je 1925. - 1926. radio u Kraljevici.

Za cijeli slučaj nadležan je bio Sudbeni stol u Ogulinu, pa dok je šest tjedana trajao istražni postupak, okrivljenici su bili zatočeni u ogulinskoj Frankopanskoj kuli. Predsjednik Sudbenog stola bio je dr. Stjepan Bakarić, otac dr. Vladimira Bakarića, političara koji će 40 godina pod Titovim skutom upravljati Hrvatskom.

Prema Dedijerovoj knjizi “Josip Broz Tito” iz 1953. godine, optuženi Broz bio je simpatičan sucu Bakariću, koji Broza posjećuje u zatvoru i odgovara ga od protestnog štrajka glađu jer mu je život još potreban njegovoj partiji. Sudac Bakarić iz svoje kuće navodno šalje Brozu u zatvor toplu juhu da bi se oporavio od štrajka, a poslije otpuštanja iz istražnog zatvora poziva Broza k sebi kući, gdje mu pokazuje biblioteku u kojoj ima i marksističkih knjiga. Nemoguće je ustanoviti koliko je ta mala priča istinita, a koliko ju je Dedijer nakitio da bi poljepšao sliku o obitelji visokog rukovodioca, po predlošku historiografske kozmetike kakvu još iz davnih vremena njeguju svi dvorski historičari.

Nakon šest tjedana istražnog postupka, okrivljenici su do presude otpušteni na uvjetnu slobodu. U dugotrajnoj proceduri Banski sud u Zagrebu malo je smanjio prvostepene kazne ogulinskog suda, pa su tri okrivljenika oslobođena kazne, a četiri su osuđena na višemjesečni zatvor - Josip Broz na pet mjeseci, koje će odslužiti tek nakon pet godina.

Vrativši se početkom rujna 1927. u Zagreb, Broz je opet u funkciji oblasnog sekretara kovinarskih radnika u sklopu Nezavisnih sindikata, a privremeno preuzima i poslove kožarskih radnika Jugoslavije (sa sjedištem u Zagrebu), jer je njihov sekretar Blagoje Parović uhapšen. Brozovo naredno hapšenje uslijedit će tek oko prvomajskih incidenata 1928.

Početkom travnja te godine Izvršni komitet Komunističke Internacionale upućuje jugoslavenskim komunistima Otvoreno pismo u kojem osuđuje frakcijsko nadmetanje unutar KPJ i podržava antifrakcijsku kampanju u kojoj se istakla organizacija zagrebačkih komunista. To je snažan impuls aktivizmu Josipa Broza, poduzetnog političkog sekretara Mjesnog komiteta. Upravo u to vrijeme, uoči Šestog kongresa KI, u vrhovima svjetskog komunističkog pokreta definitivno je prevladala “nova ljevica” predvođena Josifom Staljinom, nakon višegodišnjih polemika s “desnicom” koju je predvodio Nikolaj Buharin.

U unutrašnjoj politici SSSR-a Staljin je zastupao čvrstu diktaturu “monolitno” organizirane vladajuće boljševičke partije nad cijelim društvom i prisilnu kolektivizaciju sela, a Buharin slobodniju kritiku unutar partije i umjereniju politiku prema selu; u svjetskom komunističkom pokretu Staljin je zahtijevao klasno-borbenu revolucionarnost članica Kominterne kojoj je oportunistička socijaldemokracija glavni neprijatelj, dok je Buharin u socijaldemokraciji vidio potencijalnog saveznika u borbi protiv nastupajućeg fašizma kao glavnog neprijatelja.

Borbenom žaru Josipa Broza i njegovom tada još lokalno skučenom političkom horizontu bliža je bila Staljinova prividna revolucionarnost i vojnički disciplinirana boljševizacija partije. Uoči 1. maja Broz s potpisom Mjesnog komiteta KPH Zagreb piše proglas “Radnicima i radnicama grada i sela”: “Komunistička partija poziva vas da Prvoga maja demonstrirate svoju vjernost zastavi i parolama svjetske revolucije... poziva vas na borbu protiv kapitalizma i buržoazije, da se Prvoga maja priključite proletarijatu cijeloga svijeta... Protiv reakcije, terora i pripremanja generalsko-fašističke diktature... Protiv monarhije, hegemonije i tlačenja ne-srpskih naroda, za pravo opredjeljenja svih naroda Jugoslavije do otcjepljenja... Živila Komunistička internacionala! Živila svjetska revolucija! Živio komunizam!”

Pošto je zagrebačka policija zabranila prvomajsku skupštinu u kinu Olimp koju su pripremali Nezavisni sindikati pod utjecajem članova KP-a, Broz je organizirao svoje sindikalno članstvo da zakićeni crvenim karanfilima pođu u kino Apolo, Ilica 31, gdje se održavao miting gradske organizacije legalne Socijaldemokratske partije. Planirano je da buntovni sindikalisti svojim masovnim prisustvom pretvore miting umjerenijih socijaldemokrata u skup Nezavisnih sindikata, u skladu s politikom Kominternine “nove ljevice”, koja je socijalnu demokraciju držala glavnim neprijateljem i nazivala “socijalpatriotima”. Pomno smišljeni plan ipak nije uspio.

Pripadnici Nezavisnih sindikata bez incidenta masovno su ispunili kino Apolo, ali kad je Kamilo Horvatin došao na govornicu i poklicima “Živili Nezavisni sindikati, dolje socijalpatrioti!” osuo paljbu po socijaldemokratima, nastala je galama i gužva. Bilo je i tučnjave. Socijaldemokratski organizator skupa Vilim Haramina proglašava miting završenim i poziva policiju da isprazni dvoranu. Masa se odupire policiji, Josip Broz ne uspijeva se probiti do govornice, obuzdava policajca koji pendrekom mlati po masi, policajac ga hapsi. Istjerani iz kina, radnici nastavljaju demonstrirati po okolnim ulicama, na kavani Korzo i na nekim trgovinama stradavaju stakla. Pohapšeno je dvadesetak prosvjednika, a Broz, Horvatin i još četvorica kažnjeni su sa 14 dana zatvora.

Kulminacija Brozove revolucionarnosti u tom razdoblju izbija 20. lipnja, na dan atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini. Narednog dana na ulicama Zagreba demonstrira oko 30.000 radnika i radnica, studentica i studenata, građana i građanki. U toj masi komunisti i njihovi sljedbenici mala su manjina, ali su među najglasnijima. Tijekom tri najburnija dana Broz grozničavo piše proglas za proglasom, koje komunisti dijele prosvjednicima. Pelagija kao članica KP-a prvi put sudjeluje u demonstracijama i raspačavanju letaka. Oslanjajući se na Kominternine tvrdnje o nastupajućoj revoluciji u Europi, čini se da Broz krivo procjenjuje kako je taj čas upravo nastupio ovdje, u Zagrebu i u Jugoslaviji, pa KPJ može početi otvorenu borbu za vlast. Na počecima Brozove političke karijere to je prva strateški pogrešna procjena (kojih će kasnije biti i više). U proglasu od 22. lipnja Broz piše: “Beogradskoj krvničkoj vladi na čelu s kraljem i njegovom klikom nisu dovoljna ubijstva koja ona provodi u nizu godina nad radnicima i seljacima. Ta vlada i njezini plaćenici, policija i žandarmerija, ubijaju po ulicama Zagreba goloruki narod… Mjesni komitet Komunističke partije poziva sve radnike da u ovom kritičnom momentu što tješnje stupe u jedinstveni front proletarijata protiv kapitalističke vlade na čelu s dvorskom klikom… Dolje krvava vlada beogradskih vlastodržaca! Živjela Komunistička partija Jugoslavije!”

U represalijama koje su odmah zavele žandarmerija i policija, Nezavisni sindikati su zabranjeni već 22. lipnja pod optužbom da su organizirali razbijačke demonstracije. Njihove su prostorije zatvorene, arhiva je zaplijenjena, u redakcijama listova Organizovani radnik i Borba izvršen je pretres i njihovo izlaženje je zabranjeno. Toga i narednih dana pohapšeno je više od 100 sindikalnih aktivista i omladinaca, mahom članova ili bliskih suradnika KP-a i SKOJ-a. Josip Broz je uspio izbjeći hapšenje i više ne noći kod kuće. Međutim, uhapšena je Pelagija i nakon nekoliko dana otpuštena iz zatvora, ali je izgubila zaposlenje. Za obitelj nastupaju vrlo teški dani.

Za ilegalni rad i noćenja Broz iznajmljuje sobu kod radnika Andrije Božičkovića u Vinogradskoj ulici 46. Ipak, policija ga 27. srpnja hapsi na prepad, dok svraća u svoj stan u Petrovoj 62. U pretresu stana nisu pronađeni partijski materijali, ali je Brozu ipak zaplijenjeno nekoliko knjiga socijalne literature. Policija ga odvodi u prostorije Nezavisnih sindikata, gdje također vrši pretres. Broz koristi pogodnu priliku, pa se kroz prozor nužnika kradom prebacuje na krov šupe i bježi policiji. Narednih desetak dana živi u strogoj ilegalnosti, ali ipak uspijeva održati sastanak s aktivom zagrebačke mjesne organizacije KPJ. Razmatraju se protekli događaji, uključujući provođenje uputa iz Otvorenog pisma Izvršnog komiteta Kominterne. U vrtu gostionice “Paromlin” na Koturaškoj cesti Broz se sastaje 4. kolovoza s članovima lokalne partijske ćelije. Sastanak traje do 23 sata. Oko 23.30 Broz se Vinogradskom ulicom vraća na spavanje i na ulazu u kuću broj 46 upada u policijsku zasjedu: “Iza ugla ja hoću da skrenem, da idem u kuću, kad najedanput skoče pozadi dvojica. Zgrabi me jedan ovako preko ruke, drugi mi nekako glavu skrene gore i odmah mi pištolj nađu i izvade. Onda mi svežu ruke naprijed, dosta mi krvavo svezali…” - pričao je Broz mnogo kasnije o tom hapšenju.

Pored revolvera nabijenog municijom, kod Broza je pronađen blok sa šifriranim bilješkama, priznanice na primljeni i izdani novac, punomoći dviju sindikalnih središnjica i nekoliko primjeraka radničkih novina. U pretresu sobe, koju je Broz koristio za noćenje i kao punkt za partijske veze i distribuciju štampe, pronađeno je još mnogo partijske građe (leci za distribuciju, proglasi, kopije direktivnih pisama CK KPJ i Otvorenog pisma IK KI), a kao najkompromitantnije - još jedan revolver s municijom i četiri ofenzivne ručne bombe. Po tim bombama predstojeći sudski proces koji se odmah počeo pripremati postat će poznat pod nazivom “Bombaški proces”.

Stan u Vinogradskoj 46 kao sumnjiv prijavila je vlasnica kuće Dragica Vaclavek, a vjerojatno i neki od susjeda koji su primijetili učestala dolaženja i odlaženja s paketima i bez njih. Policija je postavila dobro kamufliranu zasjedu. Već prije Broza uhapšeni su Andrija Božičković, Franjo Novoselić, Eva i Ignac Koprivnjak, a kako je zasjeda produžena i na naredni dan, uhapšen je i student, kasnije vrlo poznati zagrebački knjižar Pavao Breyer. Tih petero i Josip Broz bit će optuženici na Bombaškom procesu. Odmah poslije hapšenja Josipa Broza uhapšena je i njegova supruga Pelagija. Kao član KP-a u ljeto bila je prilično aktivna u štampanju i raznošenju šapirografiranih partijskih proglasa i letaka, što policija vjerojatno nije znala, jer je 7. kolovoza Pelagija ispitivana samo o djelatnosti njezina supruga. Na saslušanju držala se vrlo sabrano i policija iz nje nije izvukla ništa što bi teretilo Josipa Broza. Puštena je iz zatvora, ali to je već drugo Pelagijino hapšenje. Znajući da joj Josipa ovaj put čeka dulja zatvorska kazna, Pelagija je preko partijskih veza počela sebi i sinu tražiti vizu za odlazak u SSSR. Dok su mu otac i mati bili po zatvorima ili po zadacima partijskog rada, 4,5-godišnji Žarko provodio je dane kod obitelji strica Slavka, na Trešnjevki, u Selskoj ulici 112. Tu je bio dobro prihvaćen i dobro se osjećao, privikavajući se tako na odrastanje bez oca i majke, kakvo ga je tek čekalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 13:34