'NEKA IDE, IMA DIJETE OD ŠEST GODINA KOJE JOŠ NIKAD NIJE VIDIO' Kako se uhićeni 'hrvatski Escobar' pojavio u filmu o životu osuđenika u zatvoru

“Na svu sreću je ponedjeljak” (Meno male è lunedì), dokumentarni film snimljen 2014. u režiji i po scenariju Filippa Vendemmiatija, prati rad u metaloprerađivačkoj radionici u sklopu zatvora “Dozza” u Bologni.

Tu radionicu su ustrojila tri bolognska poduzeća, specijalizirana za asembliranje, u nekadašnjoj zatvorskoj gombaonici i teretani. U radionici su, zajedno s umirovljenim meštrima kao tutorima, tj. predradnicima koji dolaze dvaput po tri sata tjedno, uposleni i zatvorenici, njih četrnaest, osuđeni na više od pet godina svaki, s urednim ugovorima na temelju nacionalnog ugovora za metalce. Među njima je i Stjepan Prnjat kome naša glasila “dižu repicu” nazivajući ga “hrvatskim Escobarom”: Veličina, zar ne?

Ponedjeljak

“Na svu sreću je ponedjeljak” (Meno male è lunedì), dokumentarni film snimljen 2014.

Naslov filma odražava značenje radionice u njihovu zatvorskom životu: dok je u slobodnom životu uposlenih ponedjeljak najgori dan, kad je, nakon odmora preko vikenda, najviše nesreća, zlosretni “Blau Montag”, u kaznionici je to za uposlene najljepši dan, nakon vikenda u kojemu čamotinja naglašava zatvoreničku zbilju.

Suština ideje je u prenošenju znanja i umijeća: naučiti koristiti pravi vijak i pravu tehniku kao metaforu prepravljanja života skrenutoga ukrivo, u kriminal, kako bi se nakon izlaska iz tamnice nastavio po urednoj tehničkoj shemi. Naravno, u filmu nema ni spomena o razlici u zaradi između kriminala i poštena posla, a specijalno ne o razlici u primanjima između lupeža i nezaposlenih. “Nadam se da će od nas shvatiti da je rad bogatstvo a ne gnjavaža”, veli jedan od predradnika koji spominje da nikada nikoga od zatočenika nije pitao zašto je “unutra”.

“Naš Prnjat” je sustavno izbjegavao naći se u prvom planu, više puta je izlazio iz kadra. Držao se po strani, ali ipak nekoliko puta nije propustio pokazati kako shvaća što tutor hoće, kako je kadar posao napraviti brže, bolje, inteligentnije od drugih. U prvom je planu tek na kraju, u nov ponedjeljak, kada izlazi iz zatvora, nasmiješen grli svakoga po redu, a oni koji ostaju komentiraju da ima 6-godišnje dijete koje još nikada nije vidio, jer je supruga bila u drugom stanju kad je uhvaćen. A predradnik sanjari naglas kako bi ga mogao sresti kao radnika, sindikalca, za nekog od štrajkova, pa bi ga odveo na objed.

Duh suradnje

Film je poučan, s pažljivo odabranima subjektivnim kadrovima, a bio bi malčice manje dosadan da špica, prožeta umjetničkim ambicijama, ne traje dulje od pet i pô od ukupnih osamdesetak minuta: prati različite protagoniste, one iz tamnice i one iz civilstva, kako se ujutro umivaju i opremaju, kako se kreću, tko ulicama a tko zatvorskim labirintima, da bi se našli na istome radnome mjestu.

“Nastojimo im usaditi duh suradnje“, kaže jedan od vanjskih predradnika, tutora. I naglašava da je važno dečke poučiti da ne srljaju u rad, nego da prvo razmisle, pa neće pogriješiti. Reklo bi se: još jedna metafora.

Naravno da manjka ključan detalj. Naime, vidimo zatvorenike u preodgoju kroz radnu terapiju – ali ih ne vidimo godinu ili dvije nakon izlaska, što rade tada, koliko im se “zalijepilo” od preodgoja. Osim jednoga, Roberta Ragazzija koji je rekao da se vraćao više puta u zatvor jer mu nisu “pružili priliku” – ali i zato što je kriminalom “u deset minuta zarađivao koliko njegov otac ili djed u deset godina”.

Bez usporedbe zatvorskog preodgoja sa životom poslije preodgoja film je tek pedagoška bajka u kojoj je – vidi vraga – izreka “amor vincit omnia” (ljubav sve svladava) zamijenjena verzijom “labor vincit omnia” (rad sve svladava). Filtrirani cinizam. U Prnjatovu slučaju jasno podcrtan.