Nek nam živi Živi zid! Bolje oni nego hrvatska inačica njemačkog AfD-a

Sudbina koje se pribojavaju oponenti Davora Bernardića u SDP-u je ulazak u veliku koaliciju nakon idućih parlamentarnih izbora. Promatrajući u kojem smjeru im aktualni predsjednik vodi SDP, dio stranke sa zebnjom iščekuje ovakav scenarij. Danas na veliku koaliciju kao na kugu gledaju oni isti SDP-ovci koji bi joj prije dvije i pol godine dali šansu smatrajući je nelošim prijelaznim rješenjem za državu suočenu s ekonomskom i političkom krizom.

Kriza političkih stranaka i zamah populizma u punom se svjetlu ukazala nakon redovnih izbora 2015. godine kada se Most poput klina postavio između dviju najvećih stranaka, HDZ-a i SDP-a. Nijedna (s tim da je SDP tada oko sebe imao okupljen cijeli blok lijevog centra) nije mogla formirati Vladu bez Mosta pa su krenuli snubiti nove igrače na političkoj sceni. Mostovci su ušetali na veliku pozornicu bez ikakvog znanja i političkog iskustva pa su političke pregovore pretvorili u mukotrpni višetjedni igrokaz. Samo su pokazali da ispod verbalnih bravura njihova politika nema nikakva sadržaja. Dogodio se populizam! Kako su nazovi-pregovori odmicali, u HDZ-u i SDP-u su rasle simpatije prema velikoj koaliciji.

Kao jedina nesavladiva prepreka velikoj koaliciji koja bi počivala na čvrstom dogovoru o provođenju određenih politika, uključujući i nužne reforme, isticale su se osobe tadašnjih predsjednika stranaka - Tomislava Karamarka u HDZ-u i Zorana Milanovića u SDP-u. Tako je i bilo. U jednom trenutku su Karamarko i Milanović ostvarili kontakt, ali je bilo previše nepovjerenja i osobnog animoziteta da bi se iz njega izrodilo išta konstruktivno. Karamarko je skrpao vlast s Mostom, pristao na “uvezenog” premijera i potpisao si političku smrt. Vlada nije izdržala ni godinu dana. Uslijedili su izvanredni parlamentarni izbori na kojima se kao predsjednik HDZ-a pojavio Andrej Plenković, a Zoran Milanović se suočen s izbornim porazom povukao iz aktivne politike.

Plenković je uselio u Banske dvore, ali tamo obitava na jedvite jade. Vlada mu je na ljeto bila pred slomom (spasio ju je glas bivšeg SDP-ova zastupnika Tomislava Sauche optuženog u aferi dnevnice), a sada ju održava tanka i nestabilna većina. Kao što mu je većina u Saboru labava, tako Plenković labavo i anemično vodi Vladu. Sustižu ga događaji na koje nitko nema dobar odgovor poput gubljenja arbitraže protiv MOL-a i eskaliranja krize u Agrokoru, a tamo gdje odgovor postoji, poput upotrebe ustaških simbola, provođenja reforme školstva, suzbijanja nasilja nad ženama i tako dalje, premijer oklijeva i propušta rješavati probleme.

Vlada funkcionira kao da je na automatskom pilotu programiranom da vozi u najnižoj brzini i skenira samo dva metra ispred sebe. Međutim, na budućnost Hrvatske daleko više od poteza koje povlači Vlada Andreja Plenkovića, reflektirati će se unutarnji život dviju najvećih političkih stranaka. A obje se glođu iznutra. U SDP-u i HDZ-u vode se frakcijski ratovi do istrebljenja. Jedini im je cilj poraziti protivnika, preuzeti vlast i moć kako bi se promicali osobni interesi, te hranila i širila vlastita klijentelistička mreža. U tome nema bitne razlike između SDP-a i HDZ-a. Jedina je razlika što su prvi u oporbi i tradicionalno iznose svoj prljavi veš, a drugi su na vlasti i konzervativno pokušavaju svoje svinjarije zadržati u kući.

Plenkovića HDZ-ovci nisu izabrali za predsjednika stranke da bi reformirao i politički definirao HDZ. Njegova predizborna najava kako će HDZ biti demokršćanska stranka desnog centra procurila je poput pijeska kroz prste, jednako kao i Bernardićeva najava da će se SDP pod njegovim vodstvom vratiti socijaldemokraciji. Umjesto poštenijih i definiranih politika danas svjedočimo HDZ-ovom bildanju državnog aparata, forsiranju zakona o lokalnoj samoupravi koji je širom otvorio vrata umnožavanju lokalne administracije, te slabljenju i razgradnji tijela nadležnih za detektiranje i borbu protiv korupcije.

Umjesto da su oporba, SDP-ovci su svemu tome nijemi svjedoci. Bernardića zanimaju jedino unutarstranački izbori i instaliranje vlastitih kadrova na pozicije za upravljanje stranačkom mašinerijom. U SDP-u se provodi revizija članstva, dubokim se plugom preoravaju sve stranačke baze i izbacuju svi koji bi mogli udijeliti glas kontra struji.

A građani nisu budale. Ankete svjedoče slabljenju povjerenja u mainstream stranke i rastu novih populističkih opcija. Strahovi SDP-ovaca da sve ide prema velikoj koaliciji nisu bez vraga. Nakon idućih parlamentarnih izbora HDZ neće moći sam formirati Vladu, a neće je imati ni s kim jer su uništili sve potencijalne koalicijske partnere. Na drugoj strani, ako nešto radikalno ne promijeni, SDP će na izborima proći vrlo loše. U takvom omjeru snaga velika koalicija je izgledna, ali nije izgledno da bi se iz nje moglo izroditi išta konstruktivno.

Šansa za to je postojala nakon izbora 2015. godine, ali su je Karamarko i Milanović prokockali. Velika koalicija u koju bi HDZ i SDP uveli Plenković i Bernardić ostavila bi ogroman prostor za rast protestnih i populističkih stranaka. Pritom je dobro dok raste Živi zid. Bit će gadno ako se i oni potroše pa nam se dogodi što i u Njemačkoj, da uz veliku koaliciju izraste prava, parlamentarna fašistička stranka.