MUŠKARCI KOJI KUHAJU

Ne vole improvizirati, dogmatski se drže recepta, a tajming im je loš. Iza njih ostaje nered

Mnogi su muškarci tek u pandemiji otkrili kuhanje. A njihov je pristup tom poslu često drugačiji od ženskog
 Ian Nolan/Cultura Rf/Profimedia

Muškarci otkrivaju kuhanje, čini se da je to sada postalo cool. Svjedočim tome i sama. Na nedavnoj večeri (četvoro, svi živimo u izolaciji) prijatelj se pohvalio da je sam samcat sve skuhao. I to jela koja je kuhao prvi put, prema tv-receptu. Zaista, večera je bila odlična, komplimenti nisu izostali, a kuhar s pravom ponosan. K tome, cijelu se večer pričalo o kuhanju i receptima s velikim interesom i entuzijazmom.

Doduše, da su žene pričale toliko na istu temu, vjerojatno bi muškarci zaključili da gnjavimo, jer što se tu ima pričati, ali pustimo sad to. Drugi mi prijatelj priča da u zadnje vrijeme usred noći peče kolače, jer ga to opušta. Opušta? Mene ne bi, ali dobro. A treći, vječno u potrazi za najboljim sastojkom, od vina do ulja, ribe, mesa - što odaje pravog gurmana - dojavljuje da je upravo pronašao najbolje kobasice.

Kad (nakon PCR testa) moj zet dođe u posjet, radi online. Ali umjesto za stolom u radnoj sobi, više voli raditi za kuhinjskim stolom. Tako je bliže štednjaku. Malo-malo pa napravi pauzu, oguli krumpir ili promiješa gulaš ili nareže povrće. Za dečke njegove generacije, čiji je vrhunac umijeća ispeći domaći kruh, on kuha odlično. Budući da je iz obitelji u kojoj se njeguje ljubav prema hrani, počeo je kuhati daleko ranije od najnovije mode, jer moja kći nikada nije pokazivala nikakav interes. I sama priča da se začudila kad je shvatila da pire-krumpir ne dolazi iz vrećice, ali ja mislim da pretjeruje.

Premali uzorak

Na toj večeri kod prijatelja iznenada sam shvatila da sam okružena muškarcima koji kuhaju i da ih je sve više. Moj je uzorak, naravno, premali za bilo kakav opći zaključak, ali evo čitam da se isto događa u Americi, u Indiji i drugim zemljama, a da muškarci kuhaju čak i u Saudijskoj Arabiji, iako ne u istom postotku. To je prilično zanimljiv fenomen za koji, sudeći prema medijima, imamo zahvaliti pandemiji koronavirusa. Zima je dugačka, lockdown još duži, restorani i kafići zatvoreni, roštiljanja nema.

Radi se od kuće, a gledanje serija, filmova i sportskih programa valjda ipak dosadi. Istina, mnogi restorani sada isporučuju jela dostavom, ali višak vremena (a i manjak novaca) možda dečke motivira da se oprobaju i sami. Ne treba zaboraviti sklonost kreativnim hobijima, o čemu svjedoči popularnost televizijskih emisija o kuhanju i blogova na tu temu. Navodno je nevjerojatno porasla potraga za receptima na internetu, a ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da hrana često služi kao utjeha u stresnim situacijama.

Ukratko, čini se da su s epidemijom muškarci otkrili kreativan i koristan hobi.

Moja poslijeratna generacija jela je što su joj roditelji servirali i nije izvolijevala. Ako smo kao odrasli pokušavali nešto drugačije, onda su to bila egzotična, nova, zanimljiva jela, na primjer vegetarijanska, indijska, japanska, makrobiotika... Sama znam pristojno spremiti dvadesetak osnovnih jela. Što sam, doduše, naučila tek u zreloj dobi, jer nikako nisam prihvatila pouku svog prvog svekra da "ljubav prolazi kroz želudac", pa sam tražila dalje, nekoga kome ljubav ne prolazi kroz želudac. I tako više puta, dok ipak nisam popustila i shvatila da je lakše potruditi se oko kuhanja.

Nažalost, moj muž nije pokleknuo ni zbog korone i njegovo se sudjelovanje u tom umijeću svodi na skupljanje kuharica, izrezivanje recepata iz novina i gledanje kulinarskih programa. On ionako cijeni jedino kinesku i francusku kuhinju. Ali ga to ne sprečava da svakodnevno jede običnu hranu iz moje kuhinje, kao ni da vodi strastvene i beskonačne razgovore na temu: postoji li originalni recept za sarmu ili je li riba iz sjevernog mora ukusnija od mediteranske. Čak i roštilj zaobilazi u širokom luku.

Za muškarce iz generacije naših roditelja roštilj je bio vrhunac kulinarskog umijeća.

Sklonost prema aparatima

Ali su zato žene istovremeno radile izvan kuće i kuhale, iako je jedan od argumenata protiv emancipacije da žene više ne kuhaju kao njihove majke. Istina, a kad bi stigle? Ali ipak nastavljaju kuhati, za razliku od muškaraca koji su se u većem broju tome posvetili tek u ovim okolnostima. Izuzeci su muškarci koji stalno kuhaju za obitelj, kakvih sigurno ima (čak jednog i osobno poznajem!). Iako kuhanje kao trend postoji već desetak godina, tek sada se ukazuju plodovi popularnosti jednog Anthonyja Bourdaina, Gordona Ramsayja, Jamieja Olivera ili nove zvijezde Davida Skoke.

Odlično je da i oni kuhaju, ali zanimljivo je - kako? Usput, jeste li primijetili njihovu sklonost svim mogućim aparatima kao mikser, blender, multipraktik, pa sous vide (nešto za vakumiranje), francuska mandolina (nije muzički instrument) itd. Ma ni krumpir se više ne može guliti običnim nožićem, pa ni onim starim za guljenje krumpira!

A noževi su posebna priča, od vrste i marke do kamenja za brušenje. Ista je stvar i s loncima, tavama i drugim priborom - je li bolja posuda od lijevanog željeza ili od gline, keramike ili nekog svemirskog materijala. Dobra strana je da to olakšava kupovanje poklona za muškarce koji vole kuhati. Jest da su to obično skupe igračke, ali računam da sam uštedjela na izlasku u restorane!

Najteži dio kuhanja

Riskiram da pretjerujem sa stereotipima, ali čini mi se da se kod muškaraca o kuhanju može govoriti kao o "radnom zadatku". Organizacija posla mora biti što preciznija. To, recimo, uključuje vrijeme za dogovor s obitelji oko menija (predugo), kupovanje sastojaka isključivo prema popisu (istraživanja su, doduše, potvrdila da se tako baca manje hrane), opsežne i detaljne pripreme za posao/kuhanje, kao što su pranje, sjeckanje i sl. u čemu im ponekad treba pomoć u stilu: daj dodaj, nareži, operi, donesi...

Zatim, zanimljiv je odnos prema receptu, često dogmatski. Naime, vjernost je od izuzetne važnosti za neiskusne novopečene kuhare (i kuharice), koji su nesigurni iako to nisu spremni priznati. U receptu ne piše baš sve pa treba poslušati savjet iskusnijeg ili improvizirati. Najteži dio kuhanja ipak je tajming, sinkronizacija raznih aktivnosti oko kuhanja, što početnicima bez obzira na spol obično zadaje najviše problema. Ne kažem da se to svima i uvijek događa, ali su se moj zet i muž, slijedeći jednog tv-kuhara upustili u pripravu umaka béarnaise.

No umjesto umaka, ispalo je nešto poput - ljepila za brodove! Čak su se fotografirali sa zdjelicom sosa okrenutom naopako! Budući da je ključno kada i kako umiješati žumanjke, multitasking ili paralelne radnje koje obično pripisujemo ženama (razvijene iz potrebe, a ne iz genetskog naslijeđa) u takvom zadatku dobro dođu.

Znam da ovo zvuči kao sitničavost, ali kad je sve gotovo, kuhinja često izgleda kao bojno polje. Od štednjaka do radnog stola i poda, sve je masno i musavo, da broj nepotrebno uprljanih posuda ne spominjemo. Ne bih spominjala ni čišćenje jer se toplo nadam da za muškarcima ne čiste samo žene.

Složit ćete se da se kuhanje iz zabave odnosno hobija razlikuje od kuhanja iz potrebe. I da su, barem za sada, muškarci skloniji ovom prvom. Ako su žene te koje kuhaju za obitelj svakoga dana, ne mogu si dopustiti, osim u izuzetnim okolnostima, da im to oduzme puno vremena jer ga nemaju. Također, ako ponovo smijem uopćavati, uglavnom s posla obično donose ono što nađu u dućanu, brze su, ne kompliciraju, ne eksperimentiraju, improviziraju s onim što imaju i nemaju problem tajminga jer imaju više iskustva.

Od kuhanja iz hobija do kuhanja radi svakodnevne prehrane veliki je korak i ne vjerujem da će ga muškarci savladati sada u vrijeme pandemije, a pitanje je žele li to uopće. No razbijanje stereotipa će ostaviti traga i kad pandemija prođe, iako možda neće postati "novo normalno".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:48