Natalija volontira u motelu Plitvice: Pola života živim u Hrvatskoj, a sad pomažem sunarodnjacima

"Roditelji i sestra su mi i dalje u Kijevu. Pokušavaju preživjeti, ali sve je teže. Bombe i projektili padaju sve jače i češće.

Ne žele više ni u podzemnu ni u sklonište. Naime, starijim ljudima je veliki problem doći do skloništa, treba im puno jer se teško kreću, a usput ih i tako mogu pogoditi projektili. Roditelji muža moje sestre su u Mariupolju, ali ne znamo jesu li živi.

Nemamo nikakvog kontakta mobitelima, ne znamo što se događa. Zato smo pokrenuli potragu preko Međunarodnog Crvenog križa, ali zasad nema nikakvih vijesti."

Da, Natalija Lumezi jedna je od hrvatskih Ukrajinki koja ovih dana vrlo predano volontira i pomaže svojim sunarodnjacima u motelu Plitvice, jednom od izbjegličkih centara u Hrvatskoj. Istodobno je u stalnom strahu za obitelj koja je ostala u Ukrajini.

Teško slušati

"Svaki se dan čujem s roditeljima i sestrom. Jučer je opet bilo strašno. Bombe su, kažu mi, padale bez prestanka. Teško je to i slušati, a kamoli preživljavati. Do kada će tako, svi se pitaju", s puno tuge govori Natalija i rezignirano zaključuje da su svi taoci jednog sociopata kojeg nitko ne zaustavlja. Došla je u Hrvatsku prije 27 godina i ostala. Presudna je bila ljubav prema poznatom umjetniku Roku Lumeziju, udala se i zdušno prihvatila svoju drugu domovinu.

Kaže da se istog trenutka kad joj je stigla strašna vijest iz Ukrajine pitala što može učiniti da pomogne svojim sunarodnjacima. Odmah se uključila i počela volontirati u motelu Plitvice ne bi li maksimalno pomogla onima koji dolaze iz ratnog pakla. Kaže da uglavnom uzima noćne i večernje "šihte" nakon što odradi svoj svakodnevni posao.

"Neki su iz Ukrajine putovali pet, šest dana, neki uspiju doći za dva ili tri. Sve ovisi o tome uspiju li nekako nabaviti automobil, pa onda i benzin, da bi stigli do neke od granica spasa. Uglavnom dolaze žene i djeca, a zadnjih dana i stariji muškarci. U svemu su sjajni naši dečki iz Facebook grupe 'SOS Ukrajina'. Fantastični su. Čim im se dojavi da na granici čeka jedna, dvije, tri obitelji, oni uzimaju kombi, autobus ili automobil i kreću po njih. Nevjerojatni su. Rade svoj posao, a nakon posla pomažu našim izbjeglicama", objašnjava Natalija.

Uče hrvatski

"Da, kad nakon tako dugog puta ljudi stignu kod nas, potpuno su iscrpljeni, spavaju po 12 sati. No, kad dođu k sebi, nastojimo im olakšati situaciju. Razgovaramo s njima i pokušavamo im pomoći koliko i kako možemo. Najbolje je kad im uspijemo naći neki trajniji smještaj s obzirom na to da ne znamo koliko će sve to trajati. Svi oni jedva čekaju da se vrate kući, ali zasad je nemoguće prognozirati kad bi to moglo biti. Rado bi nešto radili, ne žele sjediti i čekati. Nekima od njih koji si to mogu sami platiti pokušavamo naći stan", objašnjava Natalija, kojoj radni dan u zadnje vrijeme traje i po 16 sati.

"Imamo u motelu izbjeglu Ukrajinku, profesoricu koja sve zainteresirane uči hrvatski. Zanimljivo je da je hrvatski dobro naučila kad je sina zbog gluhoće dovodila na vježbe u zagrebački SUVAG prije dvadesetak godina. Također, ovih dana pokušavamo naći stanove u Rijeci za dizajnericu interijera Viktoriju i djecu Vadima i Mariju te za menadžericu Allu i kći Annu, ali ide nam dosta teško", kaže Natalija i dakako moli sve koji mogu da pomognu ovim ljudima u velikoj nevolji, koja će potrajati ako je suditi po lošim vijestima i brojnim izbjeglicama koji svakodnevno stižu iz Ukrajine.