SAMO U NOVOM GLOBUSU

MOJA KĆI KOLINDA Nikad ispričana priča o djetinjstvu predsjedničke kandidatkinje HDZ-a

Igrala je nogomet sa seoskim dječacima, išla u lov s ocem, uvijek je bila najbolja učenica: kad su je htjeli upisati u trgovačku školu, sama se izborila za mjesto u riječkoj gimnaziji
 Sandra Šimunović/CROPIX

Mnogo se zna o političkoj i diplomatskoj karijeri Kolinde Grabar-Kitarović no da je ambiciozna bila još kao djevojčica ponajbolje otkriva anegdota iz njezina sedmog razreda osnovne škole.

Dobila je svoju prvu četvorku što ju je bilo jako rastužilo. Na polugodištu joj je četvorku zaključio profesor tjelesnog, a da bi je ispravila u peticu i prošla s pet nula, djevojčica iz sela Lubarska danima je uporno vježbala i trčala krugove oko igrališta.

Govori mi to njezina majka Dubravka Grabar (67) koja i danas živi u kući u kojoj je njezina kći, predsjednička kandidatkinja HDZ-a, provela djetinjstvo marljivo učeći i igrajući se sa svojim vršnjacima, sve redom dječacima jer u selu nije bilo niti jedne djevojčice.

Majka dobro pamti tog profesora tjelesnog iz osnovne škole Donje Jelenje jer je on njezin bratić Adolf Juretić.

Kuća Grabarovih nalazi se u samom središtu sela. Nekad je u prizemlju bila mesnica koju su godinama držali Kolindini roditelji Dubravka i Branko, a 90-ih je obiteljski posao preuzeo njezin četiri godine mlađi brat Branko koji je od tog posla ubrzo odustao i zadnjih godina živi u Rijeci i bavi se trgovinom. S bratom kojeg od milja zovu Brankić, Kolinda je, kaže njihova majka, uvijek bila jako povezana. On je na početku Domovinskog rata otišao u vojsku i nije nastavio školovanje iako je također bio jako dobar učenik.

Opustjelo selo Do Lubarske se iz Rijeke vozi 15-ak minuta u smjeru Grobnika i Donjeg Jelenja. Selo od 50-ak kuća smješteno je blizu izvora Rječine i izgleda kao da je vrijeme stalo baš negdje 70-ih godina kad je HDZ-ova političarka sa svojim malim prijateljima trčkarala tim ulicama i igrala nogomet. No više nema mesnice ni dućani niti kafića, baš ničega osim kuća od kojih su neke napuštene... U kapelici preko puta kuće Grabarovih nema kipa sveca, a iz zida telefonske govornice, koja je nekoć bila glavna veza sa svijetom, vire samo dvije žice...

Autobus za Rijeku doduše još vozi, no nikad se ne zna kada će točno doći. Stanovnici sela, mahom stariji ljudi, već su navikli da se na autobusnoj stanici, koja je odmah pokraj nekadašnje Grabarove mesnice, treba naoružati strpljenjem.... Ispred kuće parkiran je mali crveni Citroen po kojem susjedi odmah znaju da je gospođa Dubravka kod kuće, u svojem stanu, u prizemlju. Baš nedavno je, otkriva mi, došla iz Bruxellesa gdje je četiri mjeseca bila kod kćeri pa sada, očekujući njezin skori dolazak u Hrvatsku, ima pune ruke posla. Prekinuli smo je u glačanju odjeće: želi da sve bude spremno kad joj dođu djeca i unuci. Sa strane je izdvojila nekoliko pari starih hlača koje će, pokazuje, odnijeti krojačici da dugačke prepravi u kratke.

Pokraj kuće ima vrt u kojem uvijek ima posla, no umirovljeničke dane gospođa Grabar ipak ne provodi radeći od jutra do mraka, kao što je to desetljećima prije radila da bi djeci mogla omogućiti školovanje i bolji život od svoga.

“Ovdje smo muž i ja zajedno vodili posao u mesnici. Imali smo i svoja goveda, štalu s 22 krave u selu Lopača, a janjce bismo kupovali za klanje. Za 1. maj su u ovom kraju svi radili fešte na kojima bi se okretali janjci. Posao je dobro išao sve dok nas osamdesetih godina nisu dotukli poreznici s ispitivanjem porijekla imovine. Mjerili su nam sobe u kući. Mnogo poreza smo platili i na kraju sve podmirili. Ipak, dokusurili su nas pa više nismo širili posao”, govori Dubravka Grabar koja je rodom iz obližnjeg Donjeg Jelenja.

Otkriva kako je posao s mesnicom u Lubarskoj njezin muž započeo još 1966. godine. Upoznali su se u Donjem Jelenju kad je Branko, od nje tri godine stariji, došao u gostionicu koju su držali njezini roditelji, 1967. su se vjenčali, a 1968. im se rodila kći Kolinda.

“Branko je tu kao mladić počeo raditi u mesnici pa mu je gazda pomogao da otvori svoju u ovoj kući koja je bila ruševina jer su je Talijani zapalili u ratu. Kolinda je začeta i rođena nekoliko kuća dalje, u kući u ulici Šementin, i imala je tri godine kada smo ovdje doselili. U to vrijeme, kad sam ja trebala roditi, nije bilo ultrazvuka, ali sam ja osjećala da će biti djevojčica za koju smo imali ime Ksenija. Da se rodio dječak, bio bi Arsen. Rodila sam je ranije nego što sam trebala, a baš te večeri moj muž cijelu je noć bio vani pa me moja majka Ivanka vodila u bolnicu. Kad se muž pred jutro dobro raspoložen vratio kući, čula sam ga kako pjeva tada poznatu pjesmu Zdenke Vučković ‘Daj, daj, daj, Kolinda’. Tad sam njemu iz inata rekla da neće biti Ksenija, nego Kolinda”, priča majka Dubravka koja se, kaže mi, u životu ne voli isticati, a pogotovo ne biti pred kamerama.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:51