'MILANOVIĆ NE SHVAĆA. HRVATI NEĆE DA IH KUPUJE DOBRIM VIJESTIMA' Jelena Lovrić o premijeru

Zoran Milanović tvrdi da je navala kritika na njegov račun posljedica njegove istinoljubivosti. Postao je meta, navodno, samo zato jer narod suočava s neugodnim činjenicama. “Napadaju me jer ne sklapam dilove, ne potkupljujem ljude, ne govorim im ono što žele čuti. Znam da su ljudi naviknuti da ih se korumpira na svaki način, i emotivno. Ja za to nemam vremena”, izjavio je premijer u velikom intervjuu Novom listu.

Istina, Zoran Milanović nesklon je, kako on kaže, dilovima. S njim je nemoguće postići nešto ispod stola. Pokazao se otpornim na pokušaje vlastitog kupovanja. Kad je došao na vlast, nikome ništa nije bio dužan. Neki moćni pozadinski gospodari Hrvatske imaju s tim u vezi ozbiljan problem.

Jedan dio poslovne zajednice, dio sindikata i interesnih grupacija, svi navikli na ruka-ruku-mije dogovore, ne uspijevaju s njim naći zajednički jezik. Premijer nema ortački karakter, što je u hrvatskim uvjetima prilična novost vrijedna štovanja.

Ali nakon godinu i pol Kukuriku vlasti ta činjenica više ne djeluje kao apsolutna potvrda njihova poštenja i potpune nepotkupljivosti. Jer se u međuvremenu pokazalo da ni oni nisu cijepljeni od namještaljki. Kad je riječ o vlastitim ljudima i njihovim interesima.

'NAPADAJU ME ZATO ŠTO NE SKLAPAM DILOVE' Milanović o lokalnim izborima, Bandiću, Bizantu, gospodarskoj krizi...

Međutim, Milanovićeva tvrdnja da je neomiljen i napadan zato što je nesklon korupciji i ne potkupljuje ljude ne odgovara istini i vrlo je problematična. Jer implicira da najveći dio hrvatske javnosti želi biti korumpiran, a samo je on, valjda, usamljeni jahač poštenja. Istina, lokalni su izbori pokazali da kandidati s dosjeima mogu dobiti široku podršku i biti birani za važne šefove lokalne vlasti.

Ni HDZ-u megakorupcija nije smetala da se počne dizati iz mrtvih. Ali Milanovićevi problemi s javnošću ne potječu iz njegove, za naciju navodno previše rigorozne, nesklonosti dilovima. Niti većina njegovih kritičara, kako on tvrdi, govori iz vlastitih nerealiziranih ambicija i izgubljenih poslova, rezonirajući po onoj “ima li mene tute, gdje se ja mogu ugraditi”. Najveći dio njegovih problema u komunikaciji s građanima posljedica su izostanka bilo kakvih rezultata što ih je nacija s pravom od njegove Vlade očekivala.

Ljudi žele napokon vidjeti pozitivan pomak. Zar se to može smatrati sklonošću korupciji? Normalno je da rezoniraju iz vlastite pozicije, ali ne zato jer imaju kriminalne impulse, nego zato što je prirodno da vlast ocjenjuju po stupnju ugrađenosti svojih interesa u njenu politiku.

Premijer koji želju naroda da bude “kupljen” dobrim vijestima proglašava korupcijom ništa ne shvaća. Političar koji ne nalazi vremena da građane motivira i na razini osjećaja, koji je distanciran te emocionalno zakopčan i nedostupan, ne može uspjeti.

Govoreći o teškim odnosima sa sindikatima i poslodavcima Zoran Milanović kaže da ne želi nikakva umjetna savezništva. Ali stvaranje saveznika suština je uspješne politike.

Svojim intervjuom, žestokim obračunom sa svim kritičarima i nezadovoljnicima, premijer nije ni pokušao ići u tom smjeru. HDZ-ova je vlast korupcijom svake vrste kupovala svoje partnere. Ali to ne znači da je svako političko partnerstvo koruptivne prirode. Sužavajući korpus svojih saveznika na krug istomišljenika, odbijajući prirodne partnere svoje vlasti optužbom da su koruptivnih sklonosti, šef Vlade bira svoje sve veće osamljivanje.