VUKOVAR

Mario Mihović: Ovdje sam ostao bez majke i oca, ali želim pamtiti lijepe dane

Mario Mihović vratio se u Vukovar 23. veljače 1998. godine. Dočekali su ga samo ruševine i mrak

VUKOVAR - Pakao ratnog Vukovara 1991. godine uzeo mu je oba roditelja. Bilo mu je tada jedva 16 godina. Trauma koja će - kako sam kaže - cijelog života, u svakom koraku koji napravi biti s njim, ma koliko je duboko u sebi potiskivao, nije ga spriječila da se u Vukovar vrati, i u njemu ostane živjeti.

Uzeo torbu i otišao

- Vukovar je moj grad. U njemu sam rođen, odrastao, izgubio majku i oca - opisat će kratko danas 35-godišnji Mario Mihović.

Odluku o životu u poslijeratnom Vukovaru donio je, priznaje, u jednoj jedinoj sekundi, 23. veljače 1998. U prognaničkim barakama u Veslačkoj ulici u Zagrebu u tri sata ujutro uzeo je torbu sa stvarima i dva sata kasnije sjedio u autobusu za Vukovar. Tamo ga je dočekala slika nekog drugačijega grada.

Nije bilo vizura kojih se sjećao iz djetinjstva, dočekale su ga samo ruševine i mrak neosvijetljenih ulica. Bilo mu je teško, prisjeća se, suočiti sa slikama takvog Vukovara iako je, kada je ujesen 1991. odlazio, njegov grad već bio izranjavan stotinama neprijateljskih projektila. Tada, prije 19 godina, u paklu Vukovara izgubio je majku. Poginula je 10. rujna 1991. godine. Dugi niz godina nije znao što se dogodilo toga kobnog dana, ni do danas nije uspio saznati sve.

- Mama je bila s braniteljima, u jednom od tri automobila, zadnjem. Prolazili su pokraj kasarne JNA kada su na njih zapucali. Mamu je pogodio jedan, smrtni metak - polako i teško Mario dira u bolna sjećanja.

Gorak oproštaj od oca

Ljubica Mihović imala je 39 godina kada je poginula, pokopali su je dva dana kasnije. Zašto se toga dana na majčin pokop vozio u istom automobilu u kojem je njegova majka smrtno ranjena, Mario ne zna objasniti. Istoga dana kada se oprostio od majke, zadnji put vidio je oca Tomislava u vukovarskoj bolnici, gdje je radio.

- Jedva smo i popričali tada. A 1997. godine na Šalati sam ga identificirao, bio je među žrtvama s Ovčare - govori Mario, dodajući kako je rastanak s ocem bio gorko iskustvo jer, nekoliko godina prije rata, roditelji su se rastali, otac ponovno oženio, a Mario ostao živjeti s majkom u stanu u Županijskoj ulici, blizu vukovarske bolnice u kojoj je i ona radila na administrativnim poslovima. Nakon sedam godina potrage, Marijev otac pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Stabla izrasla u kući

- Proveo sam te godine, dok je Vukovar bio okupiran, kod majčine rodbine u Sloveniji. Tražili smo tatu, ali njegova imena nije bilo niti na jednom popisu Crvenog križa. Ekshumiran je iz masovne grobnice na Ovčari. Vidio sam slike, onoga što je ostalo, prepoznao odjeću koju je nosio, njegovu bolničku iskaznicu. Nije bilo dvojbe - opisuje još jedno mučno sjećanje na roditelje.

U Sloveniji je završio školu, u Zagrebu bio s vukovarskim prognanicima, a kada se vratio u Vukovar, posao je našao na istome mjestu gdje su radili i njegovi poginuli roditelji, u Općoj bolnici.

- U našem stanu živio je netko drugi. Kada sam prvi put došao, sve su naše stvari bile još u stanu. Drugi put, nije više bilo ničega. Ti ljudi, a i danas žive u Vukovaru, odnijeli su sve. Nisam ni tražio ništa natrag - sjeća se Mario.

Prvih dana dobio je sobicu u tzv. Samačkom hotelu u Borovu naselju. Tek kasnije, vratio se u stan u Županijskoj ulici, u polusrušenu zgradu iz čijih su razvalina već izrasla stabla. Bez struje, vode, grijanja. Kao dijete čiji su roditelji poginuli u obrani Vukovara, kasnije je dobio stan. Danas živi u kući koju je kupio izvan grada, na Vučedolu, pokraj Dunava, gdje pronalazi svoj mir.

Crveni album sjećanja

- Godinama sam držao sam to u sebi, taj bijes, ne znam kako sam to proživio. Ostao sam bez roditelja, odem na groblje, zapalim svijeću. Ništa od svega toga nije palo u zaborav, ali naučio sam živjeti s tim, u sebi ne nosim mržnju. Nije bilo lako, zapravo još učim dan za danom - priznaje Mario, ne skrivajući da je proteklih godina od povratka u Vukovar proživljavao, u nekoliko navrata, i teške krize, zbog kojih sa svojih 35 godina ima dijagnozu PTSP-a.

Radije u sjećanju čuva neke sretnije trenutke iz djetinjstva, jednako kao što u crvenom albumu čuva stare, prijeratne fotografije s kojih se smiješi njegova obitelj. Kako je uspio sačuvati već pomalo izblijedjele crno-bijele fotografije snimljene u predratnim vremenima, Mario ni sam ne zna, nije mu ni važno, kaže, bitno je da su tu, kad ih poželi ponovno pogledati.

Policajci su me izvukli iz grada, a nakon toga obruč se zatvorio

- Znam da je bio 13. rujna, rano ujutro. U policijskom vozilu s dvojicom policajaca PP Vukovar, ne znam ni danas njihova imena, izašao sam iz grada. Išli smo tzv. kukuruznim putem, na Bogdanovce, do Zagreba.

Toga dana, čuli smo to poslije, zatvorio se neprijateljski obruč oko Vukovara, a mi smo na putu vidjeli njihove tenkove kako se grupiraju okolo grada - rekao je Mario, dodajući kako mu je u odlasku iz pakla rata pomogao policajac Ivica Salaj.

Bez njegove pomoći, kada 19 godina kasnije promišlja tadašnju mučnu situaciju, siguran je da bi i sam bio prepušten nemilosti opkoljenoga grada, razaranog tisućama projektila. Taj ga je policajac smjestio u vozilo kojim je izašao iz Vukovara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:25