Jedan od ključnih ljudi Mosta, kontroverzni ekonomist Ivan Lovrinović jučer je na skupu ekonomista u Opatiji održao prezentaciju na kojoj je, među ostalim, dao preporuke kako treba promijeniti hrvatsku monetarnu politiku. S obzirom na trenutačnu političku težinu Mosta i mogućnost da Ivan Lovrinović predodredi buduću politiku, analiziramo ključne teze iz njegove prezentacije. Valja istaknuti da je najkontroverzniji dio Lovrinovićeve prezentacije prijedlog ukidanja ne samo valutne klauzule kod kredita nego i kod deviznih depozita, a što bi značilo ukidanje devizne štednje u Hrvatskoj.
Teza I. Lovrinovića: Monetarni suverenitet izuzetno je važan u uvjetima globalizacije. Dolarizacija/eurizacija potiskuju monetarni suverenitet. Primjeri resuvenerizacije monetarnih sustava su u Poljskoj, Izraelu, Turskoj, Srbiji (memorandum o dinarizaciji).
Objašnjenje JL: Ono što on zove "resuverenizacija" zapravo je ono što se u literaturi zove dedolarizacija (ili deeurizacija u našoj verziji). Primjeri koje navodi nisu relevantni. Poljska i Izrael nikada nisu dostigli stupanj eurizacije kao kod nas, a Turska i Srbija se nisu dedolarizirale. I danas je u Srbiji, kao i kod nas, glavni instrument štednje strana valuta (77% ukupne štednje, slično kao kod nas). EBRD je prije 7-8 godina pokušao uvesti program dedolarizacije za srednju i istočnu Europu, no od svega nije bilo ništa. To je u skladu s ranijim nalazima istraživanja da je inercija dolarizacije veoma snažna. Jednom kad uhvati korijene, gotovo ju je nemoguće iskorijeniti ili je njeno iskorijenjivanje toliko skupo (zbog rasta kamatnih stopa) da se to ne isplati poduzimati.
Teza I. Lovrinovića: Odricanje od monetarnog suvereniteta može biti vrlo opasno (primjer Grčke, Cipra, Španjolske…)/Do nastanka krize 2008. euro se pokazao korisnim za zemlje koje su ga prihvatile. Nastupom vanjskog šoka (financijska kriza u SAD-u) nastali su ogromni problemi koji se teško mogu riješiti jedinstvenim mjerama. Nema instrumenata ekonomske politike za efikasno rješavanje krize. Nužni su otpisi dugova, nametanje oštrih sankcija i mjera, produbljivanje siromaštva i socijalnih razlika, nezadovoljstvo…
Objašnjenje JL: Iako Lovrinović ističe da je odricanje od monetarnog suvereniteta opasno pa navodi Cipar, Grčku, Španjolsku, valja pojasniti da problemi tih zemalja nisu prouzročeni eurom. Lovrinović svojoj tezi ne suprotstavlja iskustva zemalja koje su od ranijeg odricanja od monetarnog suvereniteta i kasnijeg uvođenja eura imale koristi (baltičke zemlje, Slovačka). Nigdje Lovrinović ne piše o tome kako to zapravo male i otvorene zemlje koje imaju monetarni suverenitet taj suverenitet koriste. Naime, većina monetarnih politika u takvim zemljama ima vezane ruke (npr. Danska), a jedino najveći (FED, ECB, BoJ, BoE) imaju donekle slobodu u kreiranju monetarne politike. Jedine male zemlje koje donekle koriste monetarni suverenitet su Švedska i Island, no to su specifični slučajevi i nikada nisu bile dolarizirane/eurizirane kao mi. Valja istaći da se čak ni grčka Syriza nije okuražila na izlazak iz eurozone te vraćanje monetarnom suverenitetu iz Lovrinovićevih ideja.
Teza I. Lovrinovića: Hrvatska je samo prividno monetarno suverena jer ima vlastiti novac, središnju banku i monetarnu politiku. Praktično nije. Imamo quasi valutni odbor (kuna je sekundarna valuta, više od 80% štednje u bankama je u devizama, oko 65% javnog duga je u devizama, dominantan dio kunskih kredita i oročenih depozita je uz valutnu klauzulu, u većim privatnim transakcijama pretežno se koristi euro). Devizne transakcije su veliki problem za HNB jer utječu snažno na kreiranje primarnog novca. Tog se jednokanalnog toka kreiranja novca HNB, nažalost, drži i danas. Sada se vidi defektnost takve monetarne politike. Takva politika pokidala je veze s bankama i realnom ekonomijom.
Objašnjenje JL: Lovrinović kaže da je monetarni sustav postavljen tako da su pokidane veze banaka s realnom ekonomijom. Međutim, to kidanje kanala monetarne transmisije nije posljedica monetarnog sustava, nego je posljedica strukturnih problema i rizika (koje primarno generira država svojom lošom politikom - izostankom reformi), zbog čega nema investicija, rasta i potražnje za kreditima. Da je problem u konstrukciji sustava, onda ne bismo imali kreditnu ekspanziju 2002. - 2008. Taj period je dokaz da je i u našem sustavu moguć velik rast novca i kredita, ali isto tako da ekspanzija sama po sebi ne znači ništa dobro ako država svojim lošim politikama izravno i neizravno utječe na alokaciju sredstava prema neproduktivnim ulaganjima i sektorima.
Preporuka I. Lovrinovića za RH: Umjesto sidra deviznog tečaja uvesti ciljane inflacije. Pokrenuti tokove kreiranja M0 putem kredita bankama i kupnje državnih vrijednosnica (izravno i neizravno). Time pokrenuti investicijski ciklus u koji se uključuju domaći i strani privatni investitori. Ukinuti valutnu klauzulu na depozite i na kredite. Devizne transakcije kao jedini tok kreiranja primarnog novca u RH u sebi nose stalne prorecesijske klice. Novi tokovi kreiranja M0 vratit će Hrvatskoj monetarni suverenitet. Ukidanje valutne klauzule monetarnu vlast vratit će u jedinstvo vlasti.
Objašnjenje JL: Uopće nije objasnio zašto i kako će ukidanje valutne klauzule, tj. resuverenizacija pomoći našoj ekonomiji, a uveo je više pravno upitnih teza. Nejasno je što znači ideja ukidanja valutne klauzule i kod kredita i kod depozita, ali je dojam da je iza toga zamisao ukidanja čak i devizne štednje. Nije realno da se to može izvesti jer je RH članica EU koja bi pravno zaštitila devizne štediše od Lovrinovića koji nacionalnu valutu doživljava kao u doba kad nije postojala njezina puna konvertibilnost. Zaključno, valja reći da bi teoretski ukidanje valutne klauzule moglo voditi ne samu smanjenju kreditne aktivnosti banaka nego i bijegu kapitala iz zemlje, padu realnih primanja građana zbog posljedične deprecijacije kune, rastu kamata te rastu realne vrijednosti inozemnog duga države, građana i poduzeća.
Građani bi iznijeli štednju u inozemstvo
Vrlo ugledni monetarni stručnjak prokomentirao nam je Lovrinovićevu ideju:
"Ako bi se valutna klauzula zakonski ukinula ili zabranila, dakle ako banke ne bi smjele plasirati kredite u kunama uz valutnu klauzulu, a da se istovremeno ne zabrani i štednja u eurima, tada bi banke s vremenom došle u situaciju da imaju veliku otvorenu deviznu poziciju, odnosno izloženost tečajnom riziku. To bi moglo ugroziti stabilnost bankovnog sustava ako se banke ne osiguraju od tog rizika... U svakom slučaju vjerojatno je da bi trošak osiguranja velikim dijelom bio prevaljen na korisnika kredita kroz teže dostupne i skuplje kredite. Dodatno, postavlja se i pitanje po kojoj bi cijeni banke uopće mogle nuditi dugoročne, stambene kredite... Kada bi se ulaganje u eurima zabranilo, takva mjera ne bi imala dobar učinak. Hrvatski su štediše, naime, zbog negativnih iskustava s inflacijom i brojnim devalvacijama, ali i zbog tradicionalno velikih priljeva deviza od turizma i radničkih doznaka iz inozemstva, naviknuti na štednju u stranoj valuti. Regulativa koja to izričito zabranjuje mogla bi ih navesti na iznošenje domaće štednje u inozemstvo, primjerice u susjedne zemlje EU. Takav scenarij dodatno bi potkopao sigurnost bankovnog sustava s nesagledivim posljedicama..." (R. Bošković)
EKSPERTIZA Građani bi iznijeli štednju u inozemstvo
Vrlo ugledni monetarni stručnjak prokomentirao nam je Lovrinovićevu ideju o ukidanju valutne klazule kod kredita ali i kod depozita: “Ako bi se valutna klauzula zakonski ukinula ili zabranila, dakle ako banke ne bi smjele plasirati kredite u kunama uz valutnu klauzulu, a da se istovremeno ne zabrani i štednja u eurima, tada bi banke s vremenom došle u situaciju da imaju veliku otvorenu deviznu poziciju, odnosno izloženost tečajnom riziku. To bi moglo ugroziti stabilnost bankovnog sustava ako se banke ne osiguraju od tog rizika... U svakom slučaju vjerojatno je da bi trošak osiguranja velikim dijelom bio prevaljen na korisnika kredita kroz teže dostupne i skuplje kredite. Dodatno, postavlja se i pitanje po kojoj bi cijeni banke uopće mogle nuditi dugoročne, stambene kredite... Kada bi se ulaganje u eurima zabranilo, takva mjera ne bi imala dobar učinak. Hrvatski su štediše, naime, zbog negativnih iskustava s inflacijom i brojnim devalvacijama, ali i zbog tradicionalno velikih priljeva deviza od turizma i radničkih doznaka iz inozemstva, naviknuti na štednju u stranoj valuti. Regulativa koja to izričito zabranjuje mogla bi ih navesti na iznošenje domaće štednje u inozemstvo, primjerice u susjedne zemlje EU. Takav scenarij dodatno bi potkopao sigurnost bankovnog sustava s nesagledivim posljedicama...”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....