KRAJ GRAĐANSKE KULTURE KAVANA U četvrtak je ugašen vid intelektualnog života kakav postoji stoljećima: 'Život nije neka bonaca po kojoj brod klizi...'

Sinoć je, točno u ponoć, ugašen građanski život kakav poznajemo. Jer, nakon kina, kazališta, sajmova... u ponoć 18. na 19. ožujka dogodilo se ono što smo danima svi predviđali.

Uredba je izdata: zatvoriti jezgre građanskog života, gradske kavane, kao i noćne klubove, kvartovske kafiće te druge ugostiteljske objekte tipa bez kojih je, sve donedavno, bilo nemoguće zamisliti društveni krajolik današnjega svijeta.

O tome koliko su kavane značile zapadnoj, ali i istočnoj civilizaciji, napisani su mnogi antropološki tekstovi. Promišljali su ih i veliki pisci: Stendhal je parišku kavanu Tortoni smatrao “središtem civilizacije”. Iz zagrebačke povijesti, na spomen kavana, prvo zamišljamo tzv. duhanski put ili bermudski trokut Kavkaz - Zvečka - Blato, kultna mjesta iz 80-ih gdje se okupljala umjetnički nastrojena mladež, ali i Corso, Gradsku kavanu i druge gdje se okupljala intelektualna elita nekih prethodnih naraštaja.

Novi oblik druženja

Iako je mladež danas drukčija no u osamdesetima ili ranije, kavana je preživjela. Porazgovarali smo o tome s piscima Branislavom Glumcem i Alojzom Majetićem, čiji je život, kao i život njihovih protagonista iz kultnih romana “Zagrepčanka” i “Čangi”, bio prožet kavanom kao mjestom susreta i događanja.

- Odmah ću se dohvatiti onoga što je u mojim godinama još uvijek senzacionalna tehnološka novost, naime mobitela. Ja već neko vrijeme puno više razgovaram preko telefona nego fizički. Očekujem da će se virtualni život još više približiti ljudima. Svijet će se družiti kao prije, ali na druge načine. Kada mi unuke dođu na more s prijateljicama, njih četiri sjede za istim stolom i svaka je na svom mobitelu, razgovaraju s ljudima koji nisu ondje - komentirao je Alojz Majetić, dodavši kako očekuje da će u novonastalim okolnostima, pogotovo ako potraju, i starija generacija prihvatiti novi oblik društvenosti, posebice ako to bude jedini bezopasni način komunikacije.

- Sigurno će jedna od posljedica ove krize biti intenziviranje virtualnog života - smatra Majetić pa nastavlja o tome kako susrete iz kavana u ovo doba spašava tehnologija.

- Ja se družim s grupom ljudi koja je vodila časopis Pitanja, i mi smo se nalazili jednom tjedno u kavani. No, sada nam ne preostaje ništa drugo osim mobitela, kojima redovno održavamo komunikaciju - rekao je Majetić koji, kako kaže, tehnologiju smatra prijateljskim elementom koji će pozitivno utjecati na društveni život bez kavana u fizičkom prostoru.

Privatni kafići

- Život je inače složen i nije neka bonaca po kojoj brod klizi, već idemo od vala do vala, a ovo je jedan koji moramo istrpiti, a da nevolji ne okrenemo leđa. Rekao bih kafkijanski da svatko od nas ima neko svoje malo, neuništivo zrno opstanka koje trebamo njegovati. Dovoljno je imati nadu da će sutra ili za mjesec dana biti bolje i da će se život vratiti u normalu - smatra Branislav Glumac, pa dodaje kako je dobro da su objekti u ovom trenutku zatvoreni, zbog naravi opasnog virusa.

- Svi mi imamo svoje privatne kafiće, društveni život će se nastaviti u domovima. Osim virusa, svakako je opasnost i biti previše sam sa sobom. Samoća je najsmrtonosniji virus, usamljeništvo je kazna. Ali, kako izaći na kraj? Ako izađeš van, postaješ opasan za druge i sebe, ako ostaješ doma sam, ni to nije dobro. Mi smo na neprestanoj klackalici između proturječnosti života, a ovo je tajanstvena sila kojoj se teško oduprijeti i koja nam je nepoznanica. Nadam se da će nam poslužiti kao učiteljica za budućnost i ulog za nešto dobro - zaključio je Glumac, dodavši kako ćemo nedostatak društvenog života istrpjeti, i to opet uz kavanu - ali onu privatnog tipa.