Korona je zaoštrila razliku između toga jeste li samo pacijent ili klijent zdravstvenog sustava

Zapad je poslije Drugoga svjetskog rata prihvatio ideju javnog zdravstva dostupnog svima te je postupno uvedeno univerzalno zdravstveno osiguranje. Svagdje osim u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ondje se pak postupno razvio, iz naše perspektive, monstruozan mehanizam za stvaranje profita, umjesto za liječenje ljudi. Između pacijenta i liječnika stoje posrednici, čiji je jedini cilj da vam izvuku iz džepa sve što u njemu imate.

Primjerice, plaćate kojem od osiguravatelja mjesečnu ratu u iznosu od 700 dolara. Razbolite se, morate u bolnicu, operiraju vas, oporavite se, a računi počinju stizati. Ono vaše osiguranje, to se podrazumijeva, pokriva tek dio troškova. Bolnica u koju vas šalje vaš osiguravatelj ima eto svoje vanjske suradnike, koje dodatno morate platiti. Znači, stigne vam račun od urologa, koji vas je pregledao, zatim od rendgenologa, budući da i tu uslugu ne daje bolnica nego njezin podizvođač.

Zatim vam, nakon recimo pola godine, stigne račun i od jednog kirurga, koji navodi da je asistirao pri vašoj operaciji, isto kao vanjski suradnik. Sve tako po tisuću, dvije, tri tisuće dolara. Papreno će vas pak stajati ako se, čak i ne svojom krivnjom, prijavite na liječenje u bolnicu s kojom je vaš osiguravatelj u međuvremenu raskinuo ugovor.

Uđete li na bolnička vrata, prvo vas čeka niz šaltera za različite osiguravatelje, tu vas razvrstaju. Neće vas isto liječiti sve, nema univerzalne procedure…

Liječniku je praktički u opisu radnog mjesta da vam svakako preporuči kakvu terapiju, za bilo što, ako ste ga već posjetili. Nikome se ne isplati kazati vam: “Idite kući, samo ste premoreni, pijte dovoljno tekućine i naspavajte se”. To, naime, ništa ne košta, a bolnice moraju donositi profit, u simbiozi, dakako, i s farmaceutskim kompanijama. Cijeli je sustav okrenut zaradi. Niste pacijent, negoli klijent kojega je lako iscijediti, budući da je, je li, ipak vaše zdravlje u pitanju.

Pratim na portalu engleskog Guardiana ispovijedi desetaka Amerikanaca, koji nižu za naše uho nevjerojatne priče. Primjerice, čovjeku su kao mladiću, 1985., amputirali ruku u bolnici u New Yorku. Doživio je težak prijelom podlaktice, nije bio osiguran, a za takve bolnička je procedura bila: liječiti što kraće. Stoga su mu podlakticu, mjesto da je krpaju mjesecima, jednostavno odsjekli pa ga za tri dana otpustili na kućno liječenje…

Glavni uzročnik osobnog bankrota u SAD-u jest nemogućnost podmirivanja troškova liječenja. Sve to u najmoćnijoj, najbogatijoj državi Zapada, gdje se za zdravstvo potroši dvostruko više novca negoli u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj.

Pandemija koronavirusa zacijelo će presudno utjecati na to da se sustav javnog zdravstva u Europi još poboljša, no pitanje je što će se dogoditi u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje, naime, većina građana, glasači obje glavne stranke, još uvijek misli kako je američki sustav, unatoč svim manama, jedini – pravedan. Narcizam, za koji možda i nema lijeka, rekao bih.