Korona je novo oružje u starim ratovima Hrvatske i Srbije

Na Bilin žalu kraj Lumbarde vjenčali su se prije nekoliko godina naši prijatelji Snežana i Zoran, a pjevali su im vojvođanski Cigani i dalmatinska klapa. S Ciganima je bila nevolja to što nisu imali hrvatsku radnu dozvolu pa su im na graničnom prijelazu Bajakovo oduzeli tambure. Došli su na Korčulu goloruki, razoružani kao domobrani kod Bleiburga, ali zabava je na kraju ipak spašena posudbom instrumenata iz jedne otočne župe. Da nije, bila bi to dosta gluha zgoda.

Dalmatinska klapa imala je razmjerno kratak nastup. Otpjevala je na početku nekoliko brojeva i izdušila. Tankoćutni su umjetnici sa širokim crvenim platnenim pojasevima preko dojmljivih trbušina ostatak večeri proveli krijepeći se hladnom bevandom i brišući znojne ćele ručnicima dok su Cigani žustro udarali u žice i derali se kao đavoli bez stanki između pjesama:

Didu lidu didu lidu, moja žena peca ribu.
Upecala štuku debelu ko ruku.
Upecala klena meni do kolena.
Upecala dva šarana, digla noge do tavana.

Crkveni instrumenti, uz koje se inače nježno pjeva o Isusu i njegovoj bezgrešnoj materi, iznenađujuće su dobro poslužili za ovu šaljivu tamburašku pornografiju. Uzvanici su se totalno raspametili, penjali na stolove i plesali između flaša i pladnjeva s pečenjem. Nas dvoje smo otišli oko jedan iza ponoći jer smo se htjeli do podneva vratiti u Split, a raskalašno je veselje, naravno, nastavljeno do zore.

Nekoliko sati kasnije na doručku u hotelskoj sali dočekao nas je zapanjujući prizor. Čitav orkestar već je bio tamo. Svježe otuširani i obrijani, još mokrih kosa, mirišući na kolonjsku vodu, četvorica muzičara su obilno pojela prženih kobasica i jaja, ukrcali se u automobil novosadske registracije i prvim jutarnjim trajektom pošli na putovanje od šest stotina kilometara. Ti su Cigani bili vrijedni i odgovorni poput Švaba ili Japanaca. Nikada, ni prije ni kasnije, ni u koga nisam vidio takvu strogu radnu etiku.

U doba korone s tugom se sjećamo ovakvih događaja. Svadbeni pandemoniji s pumpajućim ritmom kontrabasa i pijanim i raščupanim strinama koje raširenih ruku njišu bujnim dekolteima čine se kao neka davna, zauvijek izgubljena sreća. Ima ih, istina, koji se i danas osmjele slaviti u uskom obiteljskom krugu, podijeliti zadovoljstvo ulaska u bračnu luku sa samo petsto do hiljadu najbližih rođaka, ali to rijetko kada završi dobro. Nesretnici završe na zarazom odjelu još prije nego što se otrijezne, leže na respiratoru s mašnicom i ružicom na reveru i guraju medicinskim sestrama novac u kute misleći da su pjevačice.

Deseci zaraženih došli su s jedne svadbe krajem lipnja u Zagrebu. Zatim još jedne u Zadru. Pa u Splitu. Odgovorni već razmišljaju o zabrani vjenčanja. Bog će im, kontaju, oprostiti. Bolje je da parovi žive u grijehu, da se nevjenčani predaju slasti tjelesnog sjedinjavanja, nego da padnu u postelju s temperaturom i glavoboljom, crkveno potvrđeni kao muž i žena, s dozvolom da se gladno bace jedno na drugo, ali bez trunka želje da to zaista učine.

Maja Grba Bujević, predstavnica visokog tijela koje u ova teška vremena odgovorno brine o zdravlju nacije, upozorila je prije neku večer na televiziji da treba izbjegavati velika društva, masovne scene, miješanje ljudi: “Treba kontakte svesti na što je manje moguće. Nije potrebno da je, primjerice, netko dio orkestra iz druge zemlje. Pa ne mora on doći, može to netko odraditi u našoj zemlji.”

Ovo se čini razumno. Gospođa je, napokon, liječnica. Ali, opet, ona je i članica Hrvatske demokratske zajednice, kako je u jednoj prilici ponosno istaknula, i to se u njezinim riječima neizravno, ali jasno čuje. Dapače, to da je Grba Bujević hadezeovka, ovdje je možda i jasnije od toga da je ona liječnica. Tako je osobeno hadezeovski, tako uskogrudno i nacionalistički kazati da nama ne trebaju tuđi muzičari jer mi imamo dovoljno naših, hrvatskih muzičara? Mnogi je naš talent upravo tako i završio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, ogorčen jer su ga dirigenti, intendanti, producenti, urednici, izdavači, galeristi i kritičari godinama zanemarivali na račun kolega druge vjere i nacije.

“Dobro, zašto u vašim filmovima uvijek Srbi glume? Kaj vama hrvatski glumci nisu dovoljno dobri?” optužio je ne jednom neki dramski prvak za kazališnim šankom našeg poznatog redatelja. Jednaki se zazor od drugoga i drukčijega naslućuje i u izjavi liječnice hadezeovke, premda vam se borba protiv korone možda čini kao nešto sasvim različito, objektivno, hladno, znanstveno nepristrasno zbog toga što korona sve jednako pogađa, mikroorganizmi ne znaju tko je koje vjere i nacije.

Borba protiv korone zapravo nikad nije bila znanstveno nepristrasna, bez emocija, već je otpočetka bila, svjesno ili nesvjesno, opterećena predrasudama, obilježena poznatim neprijateljstvima između naroda. Bez obzira na broj zaraženih, naša bi vlast uvijek prije zatvorila granice prema Srbiji i Bosni, nego ograničila ulazak građanima Slovenije ili Italije. Od zaraze smo se otpočetka branili nacionalizmom, i ne samo mi. Diljem svijeta mnogi su jedva dočekali da se zatvore i otjeraju strance, a najprije one s kojima su bili u vjekovnim zavadama. Korona je bila novo oružje u starim ratovima Engleske i Francuske, Rusije i Poljske, Meksika i Sjedinjenih Država, Hrvatske i Srbije...

Ciganskim tamburašima na Bajakovu danas ne bi samo oduzeli instrumente, nego bi i njih same, po odluci Grbe Buljević i visokog tijela koje u ova teška vremena odgovorno brine za zdravlje nacije, zaustavili. A moguće je da su tamburaši već i prije shvatili da im je bolje ostati kod kuće i štedljivo grickati ušteđevinu čekajući bolje dane. Znate kako to bude kad se dogodi nekakvo zlo, uvijek su neki drugi i drugačiji krivi. Kao što se u srednjem vijeku vjerovalo da Židovi prenose kugu, tako bi i danas, da se na svadbi netko zarazi, prvo optužili muzičare. Jer tko bi vjerovao da oni nisu prljavi i lijeni Cigani, nego vrijedni i odgovorni ljudi koji teško rade da prehrane svoje obitelji.