Na tržištu usluga za kojima u Hrvatskoj potražnja raste najbrže - usluga za skrb o starijim osobama - prema podacima se resornog Ministarstva socijalne politike trenutačno nalazi 55 domova za starije i nemoćne osobe kojima su osnivači država, županije ili općine i gradovi te još oko 130 domova koji ispunjavaju uvjete propisane za tu vrstu ustanova, a u vlasništvu su privatnih osoba, trgovačkih društava ili vjerskih zajednica.
Jutarnji list kontaktirao ih je sve. Naime, iako je riječ o uslugama za kojima, zbog galopirajućeg starenja stanovništva, u Hrvatskoj postoji iznimno visoka potražnja, platforma koja bi zainteresiranim korisnicima i članovima njihovih obitelji pružila sve potrebne informacije o domovima - prije svega o cijenama i listama čekanja - na nacionalnoj razini ne postoji. Na izrazito širok upitnik Jutarnjem je listu odgovorila trećina ustanova. Prema dostupnim podacima, njihovi odgovori, koje donosimo sortirane u četiri tablice, predstavljaju najveću bazu podataka domova za starije u Hrvatskoj.
Svi podaci u tablicama, koje danas objavljujemo prvi put, mogu se pretraživati (na vrhu se nalazi tražilica), a mogu se i preuzeti te analizirati u formatu prilagođenom većem ekranu.
Podaci pokazuju da se ponuda domova za starije - a riječ je o registriranim ustanovama koje ispunjavaju isti pravilnik u pogledu prostornih, kadrovskih i drugih uvjeta - značajno razlikuje, a cijene ne moraju nužno značiti i višu razinu usluge. Glavni faktor koji objašnjava cijenu je, naime, vrsta vlasništva nad domom: dok su privatni domovi prepušteni tržištu te im je u većini slučajeva jedini prihod novac koji dobivaju od korisnika, u tzv. državnim domovima, što je naziv koji se uvriježio i za domove koji su već desetljećima decentralizirani te su im vlasnici gradovi ili županije, smještaj svim korisnicima sufinanciraju osnivači te, ako je potrebno, i država. I to je zapravo jedini važan razlog zbog kojeg su cijene u privatnim domovima u pravilu dvostruko i trostruko više nego u državnima. Posljedično, u većini privatnih domova zainteresirani korisnici mjesto mogu dobiti razmjerno brzo, dok se u državnima čeka godinama.
Podaci o listama čekanja, koje objavljujemo u prvoj tablici, to pokazuju zorno: u pojedinim domovima mjesto se, osobito na jednokrevetnu sobu, čeka i po 15 godina! I to ne samo na atraktivnim lokacijama u Zagrebu, poput Maksimira, u kojem je prosječno vrijeme čekanja od 12 do 15 godina, ili Klaićeve ulice, gdje se soba s balkonom čeka 10 godina, nego i u nizu drugih gradova. U županijskom domu u Sisku, primjerice, za ukupno 238 mjesta, koliko ih dom ima, na listi čekanja se nalaze 4443 osobe, a jednokrevetna soba čeka se "14 i više godina". U Varaždinu, u kojem županijski dom ima 360 mjesta, čeka se "sedam godina za dvokrevetnu sobu, 15 godina za jednokrevetnu sobu", a na listi čekanja je 2758 osoba, od kojih njih 438 trebaju smještaj odmah. U Karlovcu se čeka sedam do 10 godina, kao i u Čakovcu, a u Puli čak 14 godina.
Podaci pokazuju da je u pojedinim državnim domovima 15. listopada ove godine, na datum za koji smo prikupili podatke, postojalo pokoje prazno mjesto. No to je zapravo samo privid: mjesta su bila prazna samo u tom trenutku jer novi korisnici još nisu zavedeni. Tako je, primjerice, Dom Koprivnica taj dan imao tri slobodna mjesta, iako je na listi čekanja više od 2700 ljudi, a smještaj se čeka između pet i deset godina, ovisno o kategoriji korisnika.
U privatnim domovima vrijeme čekanja najčešće se mjeri u tjednima. Razlog je - cijena. Kako pokazuju podaci koje objavljujemo u drugoj tablici, razlika u cijenama je ogromna: dok jednokrevetna soba u najužem gradskom centru, u Klaićevoj ulici, s balkonom, vlastitom kupaonicom i plaćenim režijama te uslugom potrebne njege i tri obroka dnevno mjesečno košta 511 eura, sobe u privatnim domovima na rubu grada koštat će dvostruko ili trostruko više. Cijena od 511 eura u gradskom domu na tržištu je potpuno neodrživa: ona je takva zbog dodatnog novca kojim država, županije i gradovi sufinanciraju smještaj korisnika.
Pritom se svim korisnicima u tzv. državnim domovima smještaj sufinancira u jednakom iznosu, bez obzira na vrijednost njihove imovine ili visinu prihoda: za dobivanje mjesta u državnom domu, a time automatski i za dobivanje pristupačne cijene i sufinanciranja javnim novcem, glavni je kriterij - datum prijave. Ako se osoba prijavila dovoljno rano - a sve je prisutniji trend da se osobe u najbliži državni dom prijave odmah na 65. rođendan - njezino imovinsko stanje je irelevantno, pa će tako jednake sufinancirane uvjete dobiti i osoba s mirovinom od 1500 eura i tri stana u vlasništvu i ona s mirovinom od 500 eura, bez ikakve dodatne imovine.
Takav je pristup duboko nepravedan, no već se desetljećima ne mijenja. Svaka ga vlast - unatoč obećanjima - stihijski prihvaća.
Unutar svakog pojedinog doma postoji dodatni raspon cijena smještaja, a visina iznosa ovisi o vrsti sobe (jednokrevetna, dvokrevetna, trokrevetna ili višekrevetna) i stupnju pomoći koju osoba treba (je li riječ o samostalnom korisniku, djelomično ovisnom o tuđoj pomoći, potpuno ovisnom ili osobi s Alzheimerom ili demencijom). Cijena raste proporcionalno sa stupnjem potrebne usluge te obrnuto proporcionalno s brojem kreveta u sobi.
PROČITAJTE VIŠE Slijede li nova poskupljenja?
Najskuplji smještaj plaćaju korisnici oboljeli od Alzheimerove bolesti. Prema podacima Ministarstva socijalne politike, u cijeloj državi, u privatnim i državnim ustanovama, za njih postoji tek 216 mjesta: država najavljuje da će izgradnjom novih centara za starije osobe, koje planira u 18 županija, broj raspoloživih mjesta za tu kategoriju korisnika povećati za 260.
Cijena koju korisnik plaća domu u pravilu pokriva stanovanje (smještaj i režije), tri obroka dnevno i njegu sukladno njezinim potrebama i stupnju samostalnosti. No domovi nude i niz drugih usluga, tzv. nadstandard, koji pojedine ustanove naplaćuju, a pojedine nude besplatno. Podaci, koje za 25 dodatnih usluga donosimo u trećoj tablici, pokazuju da privatni domovi najčešće ne naplaćuju ove usluge.
U državnima će, pak, osoba koja želi, recimo, u sobi imati hladnjak, za to u Slavonskom Brodu platiti dodatnih deset eura mjesečno, u Vukovaru osam eura, u Vinkovcima 5,5 eura za hladnjak od 40 litara i devet eura za hladnjak od 70 litara, u Zagrebu 3,32 eura, dok će u Puli ili Velom Lošinju tu uslugu dobiti besplatno. Oko dvije trećine domova djelomično su ili u potpunosti klimatizirani, a za klimatizacijski uređaj korisnici dodatno plaćaju između šest i 15 eura.
Različite su dostupnost i cijena i drugih usluga poput kuhanja i nošenja kave u sobu, obilježavanja korisnikove robe, brijanja za muškarce, pripreme i podjele terapije, nabavke namirnica, odlaska na misu i drugih. Većina domova nudi i cijeli niz slobodnih aktivnosti za aktivne korisnike (od zbora i glume do domske knjižnice i odlazaka na kulturne i sportske događaje), a za svaki smo dom provjerili i je li prilagođen osobama s invaliditetom, ima li vanjsko dvorište i lift te kad je posljednji put renoviran.
Interijer i uređenost doma važni su za korisnike, no još su važniji, kažu korisnici, zaposlenici - njihov broj, profil i stručnost. Podatke o zaposlenicima za svaki dom donosimo u četvrtoj tablici. Upravo pronalazak pouzdanih i stručnih radnika većina vlasnika domova, i privatnih i državnih, navodi kao najveći problem s kojim se suočavaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....