KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA Kad će se netko iz HDZ-a ispričati zbog Splita 90-tih?

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko posljednjih se mjeseci gorljivo zalagao da se jedan hrvatski grad osobito izmučen u agresiji ‘91. proglasi mjestom posebnog pijeteta. To bi značilo da pripadnici srpske manjine u tom gradu ne bi trebali svojim pismom, stjegovima i znakovljem provocirati istanjene nerve onih koji su u devedesetima bili njihove žrtve.

S obzirom na takvu osjetljivost na prošlost, i s obzirom na tako razvijen osjećaj za pijetet, jako je čudno što Tomislav Karamarko ne pokazuje baš nimalo pijeteta prema jednoj drugoj vrsti žrtava devedesetih, i prema jednom drugom gradu koji je u tranziciji prošao loše. A taj grad je - Split.

Koncem prošlog tjedna, naime, Tomislav Karamarko bio je u našem gradu, gdje je počastio svojim dolaskom 24. obljetnicu osnutka lokalnog HDZ-a. Tom prigodom su Karamarko i njegova svita stavili cvijeće pred Tuđmanov kip.

Stanoviti fratar iz Gospe od Zdravlja, fra Begonja, dopunio je naše historiografske spoznaje time što je “Za dom spremni“ opisao kao pozdrav iz - ljubavi (!), a tijekom same proslave obljetnice ogranka Karamarko je stvar zasolio time što je rekao da se HDZ neće ispričati za ono što je priredio hrvatskoj državi, građanima i društvu. “Zašto bi se ispričao?“ podviknuo je Karamarko u hotelskoj dvorani, “zbog pet-šest lopova kojima se bavi pravosuđe?“

U jednoj stvari - odmah ću reći - slažem se s Karamarkom. Slažem se s njim da je neumjesno i politički jalovo današnje velike političke stranke držati pod moralnom ucjenom zbog onog što su neki drugi naraštaji političara skrivili prije deset, ili dvadeset, ili šezdeset godina. Kao što je neukusno i politički neproduktivno današnji SDP optuživati za ljude bačene u jamu ‘45. ili za Udbina umorstva iz osamdesetih, tako je podjednako besplodno i kontraproduktivno današnjem HDZ-u stalno na nos vaditi svinjarije iz Tuđmanove ere.

Međutim, upravo Karamarko jest taj koji diskurs svoje stranke trajno “historizira“, koji o političkim oponentima govori kao o “partiji“ i spominje Sjevernu Koreju. Upravo je Karamarko taj koji je iz naftalina izvadio devedesete i o njima govori kao o danima ponosa i slave, u kojima je HDZ, eto, imao dičnu i herojsku ulogu, za razliku od tih lijevih kukavaca i dezertera.

“Dezertera“ kao - recimo, eto za primjer - Ostojića, Kotromanovića i Freda Matića. A kad već bez razloga i štetno historizira politički diskurs, Karamarko bi morao biti jako svjestan da se to oruđe lako može okrenuti protiv njega samog. A posebno može u gradu koji - poput Splita - dobro pamti te dane HDZ-ova ponosa.

Kada, naime, predsjednik HDZ-a dođe u Split i kaže da se HDZ ne treba ispričavati zbog “pet-šest lopova“, to je upravo jednako drsko i lišeno pijeteta kao kad bi lider hrvatske ljevice došao na Daksu ili u Tezno i rekao da se ljevica neće i ne mora ispričati zbog pet-šest ubojica. U ovom gradu, doduše, nije mnogo ljudi doslovno ubijeno (iako neki u Lori jesu!).

Međutim, Karamarkova stranka i Karamarkova ideologija u svom su “zlatnom razdoblju“ u dobroj mjeri ubili sam grad, njegovu ekonomiju, njegov sport, njegovu kulturu i njegov politički profil. A u tom sistemskom “ubojstvu“ sudjelovalo je kudikamo više od “pet-šest“ lopova iz Sanaderova kruga.

Jer, jedan od takvih “pet-šest“ iz Karamarkova govora bez sumnje je i Miroslav Kutle, HDZ-ov barakaš i bjegunac pred pravdom, koji je samo u Splitu uništio desetke tisuća radnih mjesta i cijele žute stranice poslovnog imenika, bacajući na koljena dotadašnje orijaše gospodarstva, uključujući i novine koje čitate. Jedan od “pet-šest“ lopova je i Tuđmanov teniski partner Bruno Orešar koji je u Splitu i na obližnjim otocima igrao svoj Monopoly hipoteka i zadužnica sve dok u prah nije smrvio bračku kamenarsku i splitsku tekstilnu industriju.

Neki od “pet-šest“ lopova ordinirali su i u splitskom škveru, iz kojeg su pobočnim pismima i štetnim ugovorima muzli milijune, milijune koje su poslije morali sanirati neki obični porezni obveznici iz Čakovca, Senja, Osijeka. Neki od tih “pet-šest lopova“ ordinirali su i u “Hajduku“, pa se za njima i danas vuku optužnice i istrage, a današnjim upravama iz ormara ispada malo groblje kostura, dugova, sudskih presuda, napuhanih transfera.

Neki od tih “pet-šest“ uvalili su našem gradu nepotrebnu Arenu koju danas plaćamo 6000 eura dnevno, a u njoj ne igra ni jedan klub, niti se lopta i jedan rekreativac. Neki od tih “pet-šest“ i danas su začuđujuće djelatni, što se vidi po tome kako u našoj županiji začuđujuće “nastaju“ turističke zone upravo tamo gdje je neki građevinski špekulant davno kupio maslinike ili lozje.

Ukratko, ta neobična, samoklonirajuća skupina od “pet-šest“ lopova uspjela je začuđujućom bilokacijom simultano spržiti gotovo cijelu srednjodalmatinsku ekonomiju devedesetih: i Jugoplastiku i Dalmacijavino, i Jadrankamen i Uzor, i Cetinku i Laurus, i Dalmatinku i Salonit i Mesopromet, i pivovare i škver, i nogomet i košarku.

Iza te šačice lopova koja bi, ako je Karamarku vjerovati, uz malo stiskanja stala u taksi, ostali su devastirani pejzaži postindustrijske pustoši - ruzinave hale polupanih stakala, derutni placevi okruženi rđavom žicom u kojima na kiši trunu metalne grdosije negdašnjih postrojenja.

Iako nisam konzervativac, potpuno sam svjestan da ne može postojati zdrava i solidna europska demokracija bez zdrave i solidne građansko-konzervativne opcije. Upravo zato, HDZ-u ne želim loše, i želio bih da stvarno postane europska konzervativna stranka umjesto stranke etatističkih, filoustaških klero-socijalista. No, ako želi da mi koji pamtimo što je HDZ devedesetih priredio Splitu prestanemo to iznova i iznova spominjati, Tomislav Karamarko bi nas trebao prestati vući za jezik.

Trebao bi demonstrirati upravo onu riječ koju inače sam rado izvlači iz korica: pijetet. Barem u Splitu - ako već ne drugdje - trebao bi pokazati pijetet prema žrtvama horde žutih mrava koji su nosili istu, njegovu stranačku iskaznicu.

Karamarko bi se, ukratko, morao Splitu ispričati zbog onog što su tuđmanistička ideologija i Tuđmanova politika ovom gradu napravili u devedesetima. I stvarno bih volio da to napravi, da možemo konačno podvući crtu i zajedno raditi ono što je posao njega kao šefa opozicije, a nas kao novinara. A to je bavljenje nekim drugim lopovima, koji možda upravo sada niču pod plaštom neke druge stranke.

Jurica Pavičić piše za Slobodnu Dalmaciju