KOMENTAR DAVORA BUTKOVIĆA Akcija Juda: Kako je Karamarko izgubio političku budućnost

Tomislav Karamarko više nije kandidat za predsjednika Vlade. Barem ne ozbiljan kandidat, s realnim šansama da Hrvatskoj demokratskoj zajednici donese pobjedu na parlamentarnim izborima.

Tomislav Karamarko, naprotiv, zahvaljujući poglavito operaciji Juda, sve više počinje igrati javnu ulogu Ivića Pašalića.

Podsjetimo, krajem devedesetih godina dr. Ivić Pašalić bio je jedan od najnepopularnijih hrvatskih političara. U stvarnosti, uz službene ovlasti, nadzirao je dio tajnih službi te je bio zadužen za kontrolu medija.

Dr. Pašalić tako se pretvorio u onodobno glavno represivno lice HDZ-a. Samim tim Pašalić nije imao baš nikakve šanse na bilo kojim općim izborima. Da je, primjerice, Ivić Pašalić na kongresu HDZ-a bio pobijedio Ivu Sanadera, sasvim je vjerojatno da se HDZ 2003. godine ne bi vratila na vlast.

Pašalićev minorni javni potencijal došao je do izražaja i kada je njegova stranka, Hrvatski blok, pokušala izaći na izbore: izbornih rezultata Hrvatskog bloka vjerojatno se ne sjeća ni njegov utemeljitelj. Građani naprosto ne žele glasovati za političare koji dolaze iz represivnih struktura, a osobito ne za one koji su tijekom rada u policiji ili tajnim službama očigledno zlorabili svoje ovlasti (ili je barem javnost uvjerena da su sudjelovali o zloupotrebama).

Utoliko akcija Juda predstavlja vjerojatni kraj političke karijere Tomislava Karamarka.

Uistinu, tko bi glasovao za čovjeka koji je dao pratiti i prisluškivati glavnog urednika Jutarnjeg lista? Nadalje, tko bi glasovao za čovjeka čiji su najbliži suradnici (jednog od njih, Milijana Brkića, doveo je na mjesto svog stvarnog stranačkog zamjenika) u sklopu akcije Juda izlistali više od šest tisuća telefonskih poziva novinarke Večernjeg lista te napisali desetak kartica analize o njenim vezama s Mladenom Bajićem?

Čvrsto smo se nadali da je takva praksa prestala s padom Tuđmanova režima, da bismo se sada morali uvjeriti kako se HDZ-ova policija, desetak godina kasnije, nastavila služiti metodama Ivića Pašalića, Markice Rebića ili Smiljana Reljića (potonji je bio dugogodišnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka, Tuđmanove tajne policije).

Tomislav Karamarko o akciji Juda oglasio se samo jednom značajnijom rečenicom. “Sve je bilo zakonito”, kazao je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice.

Međutim, ako određena policijska akcija i jest bila zakonita, to ne znači da nije bila duboko amoralna i društveno potpuno neprihvatljiva. Primjerice, Tuđmanova tajna policija pratila me i prisluškivala od rujna 1994. godine pa do samog Tuđmanova kraja.

Svi nalozi za moje prisluškivanje i praćenje bili su zakoniti: Smiljan Reljić svaki je mjesec potpisivao novi nalog, koji je među ostalim dopuštao i posve nevjerojatne akcije poput krađe putnih dokumenata i provala u stanove. Takvim i sličnim postupcima bile su izloženo još stotine i stotine opozicijskih političara i nezavisnih novinara. Svi su ti postupci bili potpuno zakoniti i potpuno odvratni, što je, među ostalim, pridonijelo HDZ-ovu debaklu na trećesiječanjskim izborima.

A sada je, akcijom Juda, Tomislav Karamarko svojoj stranci, ionako stigmatiziranoj korupcijom, ponovno vratio špijunsko-represivni imidž.

Takav, korupcijsko-špijunski HDZ nema nikakve šanse ni na kakvim izborima, jer čak ni oni građani koji duboko ne podnose ideološku platformu vladajuće koalicije, a još manje oni koji su “samo” duboko razočarani katastrofalnim Vladinim ekonomskim rezultatima, posve sigurno neće glasovati za stranku koja je istodobno opterećena korupcijom i zloporabom sigurnosnog sustava.

Večernji list jedini je masovni hrvatski medij koji je dosad pokazivao nešto više razumijevanja za Karmarka; sudeći prema posljednjih brojevima Večernjaka, to se razumijevanje uglavnom izgubilo.

A Karamarko ne prestaje iznenađivati svojom političkom naivnošću.

Svakom racionalnom političkom promatraču bilo je jasno da je Karamarko predestinirani novi predsjednik HDZ-a.

Znalo se, naime, da će ta stranka izgubiti parlamentarne izbore. To je vodilo do pada Jadranke Kosor, a Šeks nikada u povijesti HDZ-a nije bio realni kandidat za predsjednika stranke. Jedini jaki igrač na HDZ-ovoj sceni ostao je Tomislav Karamarko.

I baš u to vrijeme, kada mu se otvara mjesto predsjednika HDZ-a, koje može dovesti do mjesta predsjednika Vlade, Karamarko se upušta se u izliste telefonskih brojeva i uhođenje skupine novinara!

Karamarko je naprosto morao znati da će akcija Juda prije ili kasnije završiti u javnosti i da će time de facto završiti i njegova politička karijera. U vodstvu HDZ-a, uz sva realna ograničenja toga vodstva, dovoljno su razumni da bi znali kako s čovjekom koji je tako brutalno zloupotrijebio sigurnosni sustav nemaju baš nikakve šanse na parlamentarnim izborima.

Stoga valja vjerovati da će HDZ smijeniti Tomislava Karamarka odmah poslije proljetnih lokalnih izbora.

Jedino bi pokoji senzacionalni izborni rezultat, poput velikog rasta HDZ-a u Zagrebu ili pobjede u Splitu, Karamarku mogao osigurati ostanak na čelu glavne oporbene stranke. No, takvi se rezultati danas čine potpuno nemogućima, i uz sve slabosti vladajuće koalicije.

Na kraju, hrvatskoj političkoj pozornici ostaje ozbiljan problem: Hrvatska demokratska zajednica, kao glavna stranka desnice, opet je bez pravog vodstva i bez bilo kakvog jasnijeg političkog usmjerenja.