ČAJANKA U LAUBI

Kod nas, kažu, nema rasizma, a što se radi Romima i crnim nogometašima!?

- Vjerojatno je grozno imati život u kojem je zabranjeno voljeti, a osobito u manjim sredinama

Boris Vlašić, Marita Buterin, Kiša Bizović Grgas, Nikola Baketa

 Zeljko Puhovski/Cropix

Doba je priprema za upise na fakultete i stoga su na Čajanci u Laubi o studiranju i uvjetima života za mlade razgovarale dvije studentice sociologije, Kiša Bizović Grgas i Marita Buterin, te Nikola Baketa, politolog iz Instituta za društvena istraživanja.

Kiša Bizović Grgas: Upisala sam Cultural antropology and development sociology u Amsterdamu na sveučilištu Vrie jer sam mislila da će to biti kul i htjela sam studirati vani. Otišla sam s dečkom, on je upisao European studies na University of Amsterdam. Prvi srednje sam išla u MIOC i onda sam nakon godine skužila da ne želim biti STEM-ovka pa sam se u drugom razredu prebacila u Prvu gimnaziju jer sam se tamo jedino mogla prebaciti. Bilo je OK, ali srednja škola mi je generalno loše iskustvo, iako sam imala dobre ocjene.

Baketa: Otišla si odmah nakon srednje?

Bizović Grgas: Da, i mislim da je to bila greška. Živjela sam s roditeljima i odjednom sam otišla u Nizozemsku, gdje je sve nenormalno skupo. Obiteljska frendica dala nam je da šest mjeseci besplatno živimo kod nje. Onda smo krenuli tražiti stan u Amsterdamu, što je prilično nemoguće. Najbliže čemu smo došli bila je garsonijera od 11 kvadrata koja je koštala tisuću i sto eura mjesečno.

Vlašić: Kako izgleda garsonijera od 11 kvadrata?

Bizović Grgas: Pored kreveta ti je frižider, i to je bilo 1100 eura plus režije. A nisam sigurna ni da smo se mogli prijaviti, a to je isto problem. Moraš se prijaviti da bi mogao naći posao da bi mogao imati zdravstveno. Hrana je nenormalno skupa, skuplja nego u Londonu. Za neki posao u pekari natjecala sam se s još šestero ljudi. Dodatno, plaća se rangira zavisno od godina. Zato što sam mlađa od svog dečka, zarađivala bih 2 eura po satu manje od njega. Izračunali smo da čak i kad bismo imali poslove jedva bismo pokrili troškove za život. S druge strane, išla sam na faks s puno višom klasom studenata. Ulasci u klub koštaju 20 eura, svako piće 7 eura.

Vlašić: Marita, ti si odlučila napraviti pauzu nakon srednje škole ili je to bila slučajnost?

Buterin: Bila je to odluka. Bila sam užasno depresivna u srednjoj školi, to mi je uništilo ocjene.

Bizović Grgas: Razumijem te.

Buterin: Išla sam u Prelog, što isto nije bilo dobro jer ne volim STEM. Samo sam se uništila. Psihologija me privlačila, ali sam skužila da je ne mogu upisati jer se nisam trudila i nisam se mogla truditi, a matematika se na psihologiji i drugim faksevima gleda barem 30 posto, što je prestrašno. To uopće ne shvaćam. Pomislila sam da bi bilo najbolje pauzirati, zaraditi, malo se opustiti i spremati se za maturu sljedeće godine. Upisala sam i Trinom, na kraju sam uspjela dobiti 3 iz matematike A razine. Nisam uspjela upasti na psihologiju, ni na Filozofskom ni na Katoličkom. Sociologija je bila najbliža tome. Mama je u prvo vrijeme bila protiv toga da pauziram jer je mislila da ću izgubiti radne navike. Nisam ih izgubila, a ta godina mi je koristila jer sam radila svaki dan. Sada mi je najbolje na faksu, iako ne znam hoću li to raditi u životu.

Vlašić: Jesi li teško našla posao?

Buterin: Saznala sam da u Peek & Cloppenburg primaju ljude i tamo sam se zaposlila. Mama je govorila da je to “gospodski posao”, jer samo slažeš robu, radiš na blagajni. Prije toga sam radila u “Dubravici”, šest dana.

Vlašić: Šest dana?

Buterin: Da, nisam više mogla. Prestrašno je. Jutarnja smjena počinje u pet ujutro. Morala sam ustajati u četiri i do pola sedam, kada se otvara, mi smo samo slagali sendviče, stavljali stvari u pećnice. Radila sam do pola tri, i kada sam došla doma, rasplakala sam se i rekla: Ja to ne mogu. Svaka čast ženama koje tamo rade. A uz to sam se trebala pripremati za maturu, učiti, imati društveni život. Iako, plaća je bila OK za pekarnicu.

Vlašić: Kakvi su vam planovi? Kiša, ti si društveno angažirana?

Bizović Grgas: Moja ideja je ostati vezana uz komparativnu, ići u akademskom smjeru. U četvrtom srednje sam s cijelom grupom prijatelja ušla u MAZ, Mrežu antifašista Hrvatske.

Vlašić: Je li to važno?

Bizović Grgas: Teško je to reći, nama je važno boriti se protiv historijskog revizionizma razdoblja za koje smatramo da je generalno pozitivno, a karakterizira se kao demonsko. Mislim da je OK reći da mi ne bismo mogli studirati ovako kako sada studiramo da nije bilo antifašizma. Surađujemo s drugim udrugama, s Prideom, Faktivom i drugima. Tamo ima i povjesničara i raznih pametnih ljudi, rade se radionice, gledaju se filmovi.

Buterin: Sudjelujete li i u ovim antiprosvjedima na Trgu? Ja sam nosila jedan transparent.

Bizović Grgas: Da, bili su ljudi iz MAZ-a. Mislim da smo kao društvo užasno inertni, da je velika većina ljudi protiv ovih klečavaca na Trgu, ali se većini podrazumijeva da su protiv i onda ništa ne naprave.

Buterin: Naravno da oni imaju pravo na svoje mišljenje, raditi svoje obrede, ali u isto vrijeme i drugi ljudi imaju pravo boriti se protiv toga. Čula sam intervju s jednom Poljakinjom na Yammatu i ona je rekla kako je sve ovo podsjeća na Poljsku prije deset godina, a znamo kako izgleda Poljska danas s abortusom, LGBTQ-pravima i svime. Koliko god oni imaju pravo na svoje mišljenje i biti na Trgu, mislim da se treba boriti protiv toga. To su nazadna mišljenja koja podržavaju da muškarci budu na neki način “iznad žene”, duhovni autoritet, žele biti glava obitelji. Stalno govore o abortusu, a nemaju pravo pričati o tome. Njihova stranica “Muževni budite” ima cijelu sekciju “Pro life”. Ne želim ispasti ekstremna ljevičarka, liberalka ili kako ljudi to nazivaju liptard, ali ljudi koji nemaju maternicu i ne znaju kako je to, ne mogu odlučivati o abortusu jer se to njih ne tiče.

Bizović Grgas: Točno, ti reakcionarni pokreti se svagdje pojavljuju. To je meni znak da se dogodio neki pozitivni pomak u pravima žena i LGBTQ-pravima, i onda se dogode pokreti reakcije kada ljudi shvate da se moraju drukčije ponašati. Institucije malo drukčije funkcioniraju, priča se o seksualnom uznemiravanju i nasilju, priča se o pravima manjina, i odjednom ovi konzervativni moraju gledati gay parove oko sebe, na televiziji, raditi s njima i više nije OK pljunuti na njih. Odjednom dobiješ takav pokret reakcije kao odgovor koji ti kaže: “Mrš nazad u sjenke, u ormar!”.

Vlašić: Vjerojatno je grozno imati život u kojem je zabranjeno voljeti, a osobito u manjim sredinama.

Baketa: Kod nas se često govori “čemu opet Pride” ili noćni marš, zašto nas maltretirate time... Međutim, kad se dva tipa prošetaju Ilicom, pogotovo predvečer, velika je vjerojatnost da će nastradati. Da ne govorimo o tome kakve osude mogu doživjeti u manjim mjestima. Kod nas se do pred koju godinu pričalo da nema rasizma, a vidimo da postoji. Mi smo prilično homogeno društvo po pitanju vjere i izgleda. Nismo navikli na to da se susrećemo s ljudima koji su, recimo to tako, drugačiji. Normalno da ćemo tvrditi da nismo rasisti. Da, nismo jer imamo svoj rasizam prema Romima, prema Srbima, prema nekim drugima iskazujemo svoju netrpeljivost. Nismo rasisti jer nema drugih rasa, a da ih ima, vrlo brzo bi se pokazalo koliki smo rasisti.

Bizović Grgas i Buterin (uglas): Ali, ima rasizma. Da, ima.

Buterin: Ima rasizma, ali koliko god se ne volim družiti s ljudima koji su rasisti, šovinisti, homofobi, transfobi, i dalje postoje šale koje su sveprisutne. Na primjer, kada kažu: “Ha, ova žena ne zna voziti!” Kada to kažu moji muški frendovi koji podržavaju sve napredne stavove, meni to smeta. Znam da postoji i crni humor, ali isto tako postoji i granica. Ovo što si rekao, da nema rasizma jer nema drugih rasa, s time se slažem, ali čim na balkanskom dijelu TikToka dođe neka osoba crne rase, komentari su vrlo rasistički. Kad je bilo Svjetsko prvenstvo ili kad Crnci koji igraju za naše klubove nešto loše naprave, pojavi se cijeli niz rasističkih komentara, emoji majmuna, najgore moguće stvari.

Bizović Grgas: Baš je zanimljivo koliko su kod nas Romi slijepa točka. Znam ljude koji misle da su najliberalniji na svijetu, za prava su Crnaca i drugih, ali zato što ih nema kod nas. Vide to na filmovima, podržavaju Black Lives Matter, ali što će sve reći o Romima, to je užas.

Vlašić: Poznajete li nekog Roma?

Bizović Grgas: Znam jednog površno, Rom je i Srbin, najgora kombinacija u Hrvatskoj.

Vlašić: Četvrtina Hrvata ne bi zaposlila Roma u svojim tvrtkama, a svaki drugi vjeruje da su lijeni i da žive samo od socijalne pomoći.

Baketa: Ako ih ne zaposliš, onda i nemaju od čega živjeti.

Bizović Grgas: Vjerujem da bi se svi ovi koji ne žele zaposliti Roma zgražali da čuju kako je Crncima. Ljudi s kojima se ja družim su prilično osviješteni, ali to je bubble, kao prvo Zagreb, a potom i LGBTQ-bubble. Rom kojega sam spomenula ima fakultet, visoko je kvalificiran, ali je prošao puno diskriminacije i šikaniranja.

Baketa: U Zagrebu i Istri je puno manje mogućnosti da će se ljudi u svojoj sredini susretati s nekim Romom, ali u Podravini je to već drugačije. Povijesno su tamo nastanjeni. Radili smo istraživanje o skupinama koje su društveno isključene iz obrazovanja, ali jako je teško doći do ispitanika jer ih jako malo dođe do te razine, nema ih puno na fakultetima. Do LGBTQ-zajednice je nešto lakše, ali oni se na faksu ne susreću toliko s pitanjima diskriminacije, kao što i podjela muško-žensko nije toliko prisutna pa nije problem za muškarce kada su na učiteljskom fakultetu ili djevojkama kada su na nekom STEM-fakultetu. No, kada se dođe do zapošljavanja, onda se vidi koliko je ženama teško napredovati ili ostvariti jednaku plaću u STEM-profesijama.

Vlašić: Čak i u STEM-zanimanjima?

Baketa: Da, i u STEM-profesijama.

Vlašić: Je li zahtjevno biti djevojka na fakultetu?

Bizović Grgas: Na faksu je u redu, na Filozofskom je puno cura. Ali izvan fakulteta se susretneš s različitim tipovima komentara od vrlo mlade dobi, nepoželjnim dodirima od puno starijih muškaraca, zastrašivanja. Zagreb je prilično siguran grad, ali ne mogu reći i da mi je svejedno kretati se navečer po gradu.

Baketa: Već u osnovnim školama su politike oblačenja drugačije, dečkima se puno više tolerira ako, na primjer, dođu u majici bez rukava nego djevojčicama i djevojkama. Ima i usmjeravanja vezanog uz obrazovanje, jedna je učiteljica govorila učenicima da što će ići na informatiku jer je to “za dečke”. Već ih tu stavljaju u kutije. Fakulteti su, pogotovo humanistički, najliberalnije okruženje s kojim se netko može susresti. Osim ovih slučajeva zlostavljanja i seksualnih ucjena za koje smo čuli. Diskriminacija dolazi poslije, od zapošljavanja, napredovanja, odlazaka na porodiljni, tu postoji određeno usmjeravanje po rodnoj osnovi.

Bizović Grgas: Znam dosta ljudi koji su bili na ADU i pričali su kako je bilo otvorenih seksualnih ucjena, tipa “nećeš raditi na hrvatskom filmu ako…”, ili glumice koje na faksu tjeraju da se skidaju gole, a to im je za vježbu. Jedna je cura odbila seksualnu ocjenu iako je znala da joj to vjerojatno znači zatvaranje kanala za napredovanje u filmskoj industriji. Druga je imala frku jer se digla velika halabuka na društvenim mrežama. Ne znam koliko se to promijenilo jer cure ne vole prijavljivati takve stvari, ne žele da se o njima priča da rade probleme, pogotovo u takvoj industriji koja se bazira na preporukama. Možda se nešto promijenilo nakon sve buke koja se digla s pokretom MeToo.

Baketa: Sto puta se dogodilo da žena koja digne glas bude opet žrtva jer je napadne dio javnosti, a nitko to ne želi prolaziti.

Buterin: Filozofski je jako OK faks, liberalan je, ali se definitivno susrećem s pogledima, dodirima. Dogodilo se da me u klubu netko primi jer mu se prohtije. Čak, susrećem se u vlastitoj obitelji sa seksizmom. Ja sam iz katoličke obitelji i često ulazim u rasprave i svađe, mislim da je generalno teško biti žena u Hrvatskoj.

Vlašić: A što je dobro?

Buterin: Može se dobro živjeti u Hrvatskoj, ali ne možeš naći ništa wow!

Bizović Grgas: Dobro je što imamo besplatan faks i koliko-toliko dostupno zdravstvo. I dobro je što se još mogu ilegalno skidati filmovi i što postoji jedno kino s jeftinijim ulaznicama, Kinoteka. Standard života nije osobit, skupo je i vrlo teško doći do stana.

Baketa: Dobra je stvar što možeš relativno dobro i normalno živjeti, ali loša je stvar što je jako teško doći do toga da živiš bezbrižno. Nećeš biti gladan, ali ćeš teško doći do toga da se ne brineš o stanu, hrani i troškovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 00:47