KLJUČNE PORUKE DRUGOG IZBORNOG KRUGA Što Josipović i Kolinda zapravo nude građanima

Ključna je riječ drugog kruga predsjedničkih izbora zajedništvo. Predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović traži da “već jednom prestanu podjele” i naciju poziva na obnovu jedinstva iz devedesetih. Ivo Josipović slično: svoju konsenzualnu politiku sažima u kratkoj proklamaciji da želi biti predsjednik svih građana.

Na razini retorike na prvi je pogled teško vidjeti neku ozbiljnu razliku. Ali to ne znači da je nema. Razlika je u sadržaju. Kolinda Grabar Kitarović zagovara obnovu hrvatskog zajedništva na lijepim željama. Njeni su govori puni općih mjesta o boljoj Hrvatskoj, ekonomskom oporavku, sretnijem životu građana, zaposlenosti, dostojanstvu za svakog čovjeka… Tko bi bio protiv? Ne služi se grubim riječima. Amerikaniziranom kampanjom i vječno nasmijana pokušava funkcionirati kao “princeza srca”.

Kraj vječno mrgodnih hrvatskih političara njen optimizam može djelovati fatalnom privlačnošću. S njenim se proklamiranim ciljevima teško ne složiti. Pozivi na zajedništvo zvuče jako dobro. Njenu političku umjerenost treba cijeniti.

Stvaranje euforije

Pogotovo je treba cijeniti s obzirom na posve suprotne, mržnjom zadojene poruke koje dolaze iz redova njene stranke i šireg kruga podupiratelja. U dva završna tjedna kampanje došlo je do prave eksplozije netrpeljivosti te primitivnog psovačkog i pogromaškog diskursa, koji je na javnu scenu pokuljao iz tko zna kojih mrakova. Nije riječ o incidentima pojedinaca.

Riječ je o pravoj euforiji koju HDZ pokušava izazvati raspirivanjem najnižih strasti, koje će se teško povući u podnošljive okvire. Ne može se govoriti o iznimkama ni zato što je takvu intonaciju još prije nekoliko mjeseci dirigirao sam šef HDZ-a, s odobravanjem reagirajući na pozive na ponovno otvaranje Kevine jame, zametanjem obračuna s raznim, uglavnom izmišljenim, jugodevijacijama, najavom lustracije te proglašavanjem smrti Tuđmanova projekta pomirbe. Kraj Tomislava Karamarka, koji već duže vrijeme orkestrira HDZ-ovu kampanju nacionalnog razdora, gospođa Grabar Kitarović zvuči kao pomiriteljica Hrvatske. Kulturu dijaloga treba cijeniti, posebno u vučjem okružju i vremenima.

Ali ispod njene umjerene retorike nema sadržaja. Ona možda neće sijati podjele među građanima, neće dubiti ideološke konfrontacije, no teško je u njenom pozivu na zajedništvo naći bilo što osim proklamacija i možda dobre namjere. Njena ideja nacionalnog okupljanja prazna je parola. Odsutnost sukobljavanja nije isto što i zajedništvo. Riječ je o nekakvom imaginarnom, apriornom, apstraktnom zajedništvu.

Zajedništvo kakvo je Hrvatska imala u prošlosti, na koju se Kolinda Grabar Kitarović poziva, imalo je za okosnicu jasan program. Hrvatska se može ujediniti samo oko ciljeva koje najveći dio nacije osjeća kao zajedničke. Devedesete bila je to obrana države, kasnije priključenje Europi.

Okupljanje nacije

Jedan i drugi projekt bili su stvar nacionalnog konsenzusa. Takvih integrirajućih platformi Hrvatska danas nema. Osim na načelnoj razini, nema ih ni u programu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje. Zato njen predsjednički program ne može postati vjesnik ni nacrt bilo kakvih ozbiljnih promjena, koje su potrebne i oko kojih bi se nacija zaista mogla okupiti.

Predsjednički program Ive Josipovića u tom je pogledu mnogo kompletniji. Njegov poziv na zajedništvo sadrži upravo ono što njegovoj izazivačici nedostaje. Ima sadržaj. Predsjednik ne poziva na maglovitu nacionalnu homogenizaciju, nego nudi preciznu platformu političkih ciljeva, čitav paket reformi oko kojih bi se Hrvatska mogla i morala ujediniti. Prvo, novi izborni sustav i demokratizaciju sada zatvorenih, otuđenih i bahatih političkih stranaka i kompletne političke klase.

Stranački oligarsi

Zatim, regionalizaciju Hrvatske nasuprot sadašnjoj silno atomiziranoj županijsko-općinskoj arhitekturi koja guta novce, a proizvodi klijentelističke političke strukture. Onda, reformu državne uprave, na koju nas tjera i EU i koja će se morati provesti, bez obzira na stranačke sinekure. Pa, kraj života na kredit, uključujući i ustavno ograničenje zaduživanja države.

Nasuprot HDZ-u, predsjednik tvrdi da treba mijenjati ne samo političare i stranke, nego i cijeli sustav. To je najozbiljniji i najsveobuhvatniji program reformi kakav nema ni aktualna, SDP-ova Vlada, a nema ga ni HDZ. Josipovićev plan nije načelan. Nacionalno se jedinstvo može graditi samo na takvim jasnim i konkretnim programima. Riječ je o jedinstvu koje ne isključuje političke razlike, ali ih podređuje zajedničkim, nacionalnim ciljevima.

U nedjelju Hrvatska odlučuje o tome hoće li Ivo Josipović za svoj program reformi uspjeti dobiti dovoljan broj glasova ili će nadjačati stranački oligarsi, koji su radi vlastitih interesa Hrvatsku pretvorili u bojno polje mržnje, mahnitih ideoloških rascjepa i zato nesavladive socijalne agonije.