Imaju pravo biti nezadovoljni, jer ne mogu raditi, ali hrvatski ugostitelji moraju razumjeti da se mjere koje Vlada donosi kako bi usporila širenje pandemije ne donose zbog njih i da se, zato, ne odnose samo na njih. Ugostiteljima je teško, ali teško je i drugima, a pomoći treba svima. Mjere koje se donose zato trebaju biti krojene tako da zaštite što veći dio pandemijom ugroženih biznisa.
Vlada je odlučila zadržati 4000 kuna po zaposlenom tešku mjeru za zaštitu zaposlenosti. Odlučila se i za kompenzaciju i pokrivanje fiksnih troškova privremeno zatvorenih biznisa, krenuvši od troška najma, zakupa, struje, vode, plina i čistoće, što su osnovni troškovi koji se plaćaju svaki mjesec. U slučaju ugostitelja u taj paket ulaze još i troškovi ZAMP-a, radio i TV pretplate i spomeničke rente. Nastavlja se i izdavanje "covid kredita" za likvidnost, i to ne samo za biznise koji su prisilno u mirovanju.
Pitanja su dva. Prvo je temeljno - koliko dugo Vlada može izdržati financijsko sudjelovanje u preživljavanju covidom oštećene poslovne zajednice. Hrvatska nije Njemačka, država ne može na jednak način njemačkom, ni približno jednakim iznosom kao što je njemački pokrivati financijsku štetu koju je poduzetnicima nanijela pandemija. Hrvatskoj nije prihvatljiv ni irski model, koji se često spominje iako Irska danas ima drugi najveći BDP po stanovniku u EU (a gostionice bez hrane tamo su zatvorene od proljeća).
Drugo, složenije, pitanje jest - gdje je gornja granica duga kojim se smije opteretiti porezne obveznike koji će taj dug morati vraćati tijekom sljedećih desetljeća. Svaka posuđena kuna morat će se vratiti. Kamata je danas vrlo niska, ali to neće biti zauvijek. Realno je pretpostaviti da će se prilikom refinanciranja pojedinih segmenata sada napravljenog duga morati posegnuti i za kreditima s manje povoljnom, višom kamatom. Hrvatska je već prekoračila "dobru" granicu zaduženosti. Sada treba ostati u zoni održivosti.
Treće, također važno i osjetljivo pitanje ulazi u sferu solidarnosti. Je li pošteno očekivati od malih poduzetnika i proizvodnih kompanija s niskim prihodom da svojim poreznim doprinosima spašavaju ugostiteljski sektor čije usluge koriste na razini jedne šalice kave dnevno jer za više nemaju? Jednako tako, je li pravedno tražiti i od ugostitelja i od svih drugih poduzetnika da sudjeluju u stopostotnoj konzervaciji činovničkog dijela javnog sektora koji nikada nije bio natjeran na prilagodbu novim uvjetima?
Nije pravedno ni jedno, ni drugo, ali mi danas ne raspravljamo o pravdi nego o preživljavanju. Svima treba pomoći da prežive. Javnom sektoru pritom treba pomoći i da se uskladi s poslovnim modelom vremena, koji je odavno drukčiji od modela na kojemu je sektor ustrojen. Nema razloga da se reforma koja kasni dva desetljeća ne provede u razdoblju krize, kada su posljedice nereformiranosti vidljive svakome.
Borba za niži PDV, inače legitimna, danas je bespredmetna, a kada je riječ o ugostiteljima, i pomalo cinična jer na dio njihovih usluga PDV se i danas plaća po sniženoj stopi, a oni koji nemaju prometa, a zatvoreni ga nemaju, ne plaćaju PDV.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....