PIŠE DENIS KULJIŠ

KAKVE SU DOISTA ŠANSE HRVATSKIH KANDIDATA ZA ŠEFA UN-a Vesna ili Amir na East Riveru? Ne, opet će to biti netko ‘nesvrstan’

Konfrontacija SAD-a i Rusije i prisutnost Kine kao velikog suparnika kao da isključuje mogućnost odabira ‘američkog čovjeka’ iz marginalnih NATO-zemalja
 Bruno Konjević, Sandra Šimunović/Cropix

Amira Muharemija upoznao sam u Carigradu na terasi hotela Pera Palace. Znali smo se iz viđenja jer je za vrijeme rata dolazio u redakciju Globusa budući da je u Tigrovima uređivao neki njihov listić, pa smo im pružali tehničku podršku. No u hotelskoj kavani grand hotela koju je obožavao Atatürk (on je tu i stanovao), a posjećivali su je i Franjo Josip i Josip Broz Tito, preda mnom se umjesto tridesetogodišnjaka u “gušteru” pojavio pedesetogodišnji uglađeni diplomat u smokingu, pravi bulevardier iz sokaka istanbulske europske četvrti Beyoglu.

Dublji uvidi

Nije me to začudilo, jer su naši ljudi snalažljivi i instinktivni kozmopoliti, ali ono što je bilo neobično - Amir je odmah pokazao visok stupanj upućenosti i erudiciju, što je hrvatskoj diplomaciji uglavnom posve nesvojstveno. Nisu svi oni lijene bitange ili malograđani, ali da je kadrovska selekcija loša vidi se već po premijeru koji je izašao iz iste flajšmašine.

Amir je naučio turski. Poslije je napisao knjigu o Turskoj. To nije bilo površno znanje iz turističkog bedekera ili diplomatska snatrenja poklisara koji se nađu u nekoj svjetskoj metropoli i ne zna što bi sa sobom i onda vodi plitke državničke bilješke provincijalaca zavedenog idejom o vlastitoj važnosti, kojemu na glavi izraste virtualni trorogi šešir, ili pak poslije, s naknadnom pameću, piše nevažne denuncijacije politike koju je zastupao “na strani”. Amir je imao ekspertne, dublje uvide.

Posudio mi je, primjerice, memoare Hasana Dževad-paše, fotokopiju rukopisa engleskog prijevoda - ne znam je li uopće tiskan kao knjiga… Kao izvor to je ključno djelo za razumijevanje moderne Turske, jer je rečeni paša bio jedan o trijumvira Yeni Turkiye (mladoturskog pokreta zasnovanog 1908. u Solunu).

Vidiš promišljanja turskog nacionalista, sve ono što postoji i danas kod najboljih, ponosnih pripadnika te mlade nacije koja je nastala na ostacima propalog, starog otomanskog imperija.

Zapravo vojnik

Amir sad ima pedeset i četiri godine, u međuvremenu je diplomirao sociologiju, magistrirao političke nauke, ali je zapravo vojnik i karijerni državni službenik. U vojsci je u ratu dotjerao do pukovnika u Tigrovima i u MORH-u, a zatim je bio Mesićev savjetnik na Pantovčaku - onamo ga je doveo Karamarko.

Poslije toga otišao je za ambasadora u Tursku, u Ankaru, te u New York, u misiju UN-a, gdje je upoznao Kolindu Grabar-Kitarović. Zatim se vratio u Carigrad, koji nije centar administracije, nego turski kulturni centar, lijepo mjesto za život i dobra pozicija, iako se u konzulatu obavlja puno prozaičnih poslova, jer su posade hrvatskih diplomatskih predstavništava zapravo minijaturne, pa isti broj činovnika opslužuje i takva mjesta gdje zbog trgovine i turizma cirkulira puno ljudi, kao i ona gdje se ništa ne radi, nego svi samo izigravaju diplomaciju kao u nekoj nenapisanoj Nušićevoj komediji.

‘Orijentalna ekspertiza’

Amir je možda najbolji kadar koji Hrvatska može ponuditi kao kandidata za mjesto glavnog tajnika u UN-u, pruži li se prigoda za takvu nominaciju. Tu bi mu, teoretski, mogla nešto značiti “orijentalna ekspertiza”, a Budimir Lončar, kolega iz predsjedničkog Aneksa, savjetničkog West Winga na Pantovčaku, teoretski može dići na noge nesvrstani pokret.

U svakom slučaju, iza Amira sad stoji predsjednica, koja je objavila da će ga podržati, te HDZ gdje može računati na Karamarka. Ako mu uspjeh i nije zagarantiran, naškodit će se kandidaturi Vesne Pusić. Ima li ona tu uopće kakve izglede?

Vesnu Pusić upoznao sam u Čateškim Toplicama gdje smo plesali twist. Bila je tinejdžerica, išla je u prvi, a ja u treći gimnazije, bili smo ondje na jednom omladinskom savjetovanju kojim je rukovodio Neven Mates, sad naš bankarski predstavnik u centralnom nadzoru europskog bankarstva u Luksemburgu. Poslije toga, Vesna je imala sjajnu političku karijeru. Predsjedavala je Saborom učenika koje je započelo reformu školstva (ali ne u onom šuvarovskom duhu u što se to poslije prometnulo, nego na ultraljevičarskim šezdesetosmaškim egalitarističkim zasadama).

Zatim se bavila sociologijom i usavršavala po svijetu, a u osvit demokracije 1991. Savka Dabčević odabrala ju je za svoju nasljednicu. Obožavala ju je prepoznajući u njoj sličnu žensku energiju, a osim toga, postojale su te agramerske socijalne veze koje je Vesna uvijek znala mudro eksploatirati. Kroz HNS gdje je ušla u partnerstvo s Radimirom Čačićem - bili su u toj narodnjačko-etatističkoj stranci kao radnik i kolhoznica sa špice ”Mosfiljma” - uzdigla se u prvi red hrvatske politike, demonstrirala pritom karakter koji se ne vidi često u političkim krugovima, ali i frapantan nedostatak ekspertize u diplomatskim i stranačkim poslovima.

Kako primjećuju strani diplomati, ona je više NVO-kadar s agendom, što nema veze s međunarodnom real-politikom nego profesionalac u toj branši, a u politici posve je neuspješna u terenskom radu, naime izvan svog personalnog društvenog i ženskog kruga. Kad se razišla s Čačićem, raspala se jedna efikasna politička mašina, u kojoj je Ratko bio dizel-motor, a Vesna Bugatti-karoserija.

Može li se Vesna Pusić kandidatirati za glavnog tajnika i bez potpore hrvatskog predsjedništva, odnosno uz opstrukciju vlastite države? Ima dobre veze u Washingtonu, a prijateljski je bliska s Hillary Clinton. Brifirao ju je Petar “Pero” Galbraith, koji je američkik politički insajder, ali ona ne može računati ni na kakve briselske kombinacije, jer je potpredsjednica Vlade koja je Hrvatsku dovela u međunarodnu izolaciju zbog politike prema Njemačkoj u slučaju Perković. Sve skupa, to su prilično slabe karte: liše, bez karaka i pikove dame…

No, na stranu sposobnosti hrvatskih kandidata, valja uzeti u obzir ono što je ispravno primijetio Goran Milić - poslije Drugog svjetskog rata glavni tajnik nikad nije bio iz zemalja NATO-a. Trygve Lie je bio Norvežanin, Dag Hamarskjold Šveđanin, U Thant Burmanac, Kurt Waldheim neutralni Austrijanac, Perez de Cuellar Peruanac i “časni Kopt” Boutros Boutros-Ghali Egipćanin, a Kofi Annan dolazi iz Gane. Ban Ki-moon je, naravno, Korejac.

Što će reći Treći svijet

Uvijek su to, dakle, “nesvrstani” i “neutralci”. Sadašnja konfrontacija SAD-a i Rusije te prisutnost Kine kao velikog suparnika u pozicioniranju na svjetskoj sceni, kao da isključuje mogućnost da se odabre neki “američki čovjek” iz marginalnih NATO-zemalja i potvrdi u Bruxellesu. To ne bi prihvatio ni Treći svijet.

Regionalno, na redu su za mjesto tajnika - istočna Europa ili Južna Amerika. U istočnoj Europi svi su u NATO-u, ne računajući Srbiju i Bosnu. Među tim državama, uostalom, savršen je kandidat, ministar vanjskih poslova uspješne Slovačke, Miroslav Lajčak koji se kalio kao predstavnik međunarone zajednice u Bosni, ali i za njega, na žalost, vrijedi isto pravilo, iako je diplomatsku akademiju završio u Moskvi (gdje je i naučio srpsko-hrvatski).

No, na kraju krajeva, ako tu nema nikog prikladnog, u Južnoj Americi izabran je i Papa, pa je možda vrijeme da na East River dođe netko - žena, rekao bih - također s tog kontinenta…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 19:49