TKO JE KRIV?

KAKO JE POTROŠENA JEDNA OD NAJTALENTIRANIJIH GENERACIJA U POVIJESTI HRVATSKOG NOGOMETA Reprezentacija više nije narodna, već HNS-ova

 
 Ronald Goršić, Matija Đanešić / HANZA media

Konačni poraz nije, zapravo, potpisao taj nesretni Soiri, konačni poraz hrvatske nogometne reprezentacije dogodio se činjenicom da su društvene mreže i SMS poruke “gorjele’. “Suomi, Suomi”, orilo se u času kada je postalo jasno da najnadareniju generaciju hrvatskih nogometaša Orient express vozi ravno u - gulag. Što je, konačno, logični slijed svega što se događalo oko “vatrenih”...

Pad Hrvatske nije se, međutim, dogodio ni na Islandu niti u Turskoj. Nije se dogodio niti na Rujevici. Pad Hrvatske dogodio se prije dvije godine, kada je reprezentacija dekretom Zdravka Mamića predana u ruke Ante Čačića, pokazalo se potkapacitiranog trenera koji je u ruke dobio bisere, a onda ih je, na kraju svoga puta, bacio u blato.

- Nemojte mi čupati zdrave zube - zavapio je na stranicama Nedjeljnog prije samo dva tjedna, u potpunosti cijepljen od bilo kakve samokritike.

Produžena ruka

A odavno je poput dana jasno da on definitivno nije čovjek koji može vladati jednom od najtalentiranijih reprezentacija Starog kontinenta. Čačić je cijelo vrijeme bio produžena ruka vodstva hrvatskog nogometa, koje se smije u lice cijeloj naciji.

A narod je, što je svakako najveći poraz garniture koja vodi hrvatski nogomet, gotovo potpuno odustao, okrenuo leđa vrsti koja je nekoć svima bila svetinja.

Istina, nacija je i prije imala problema s nogometnim moćnicima. Tako je bilo i u doba Vlatka Markovića, prethodnika Davora Šukera, koji je permanentno bio u sukobu s novinarima koji nisu mogli podnijeti njegovu nadmenost i stalnu zlovolju. Pa ipak, loši odnosi nisu se prelijevali na reprezentaciju. Momčad je imala stalnu i glasnu podršku i s oduševljenjem je dočekivana gotovo u svakom dijelu Hrvatske.

Danas, pak, Hrvatska je nogometna reprezentacija praktički nepoželjna u svakom kutku Hrvatske osim u Slavoniji, koja vapi za mrvicom bilo kakve pozornosti. Split i praktički cijela Dalmacija odavno je na zadnjim nogama kada se spomene reprezentacija. Kao posljedica dugotrajnog nogometnog rata sjevera i juga zemlje stoji činjenica da je na našem najljepšem stadionu, splitskom Poljudu, reprezentacija igrala samo pet puta. No nakon Splita i Dalmacije Hrvatska nogometna reprezentacija uspjela je znatno proširiti prostor netrpeljivost. Tako je Armada uoči Finske poslala poruku i najavila bojkot reprezentacije. Na atmosferu u Zagrebu reprezentativci su se, a i sam izbornik, žalili više puta.

Paralelni svemir

Teško je i nelogično za sve ovo svaliti krivnju na Čačića. Gotovo da postoji društveni konsenzus da su reprezentaciju do točke na kojoj se sada nalazi doveli Zdravko Mamić, Davor Šuker, Damir Vrbanović i društvo u vrhu HNS-a. Danas se najvažnije utakmice vode u Hiltonu, u Savezu koji živi u paralelnom svemiru, u društvu koje se grčevito bori za svoje pozicije ne shvaćajući da im je narod pokazao, budimo obzirni, palac dolje.

I jučer je Šuker pokazao koliko je spreman na odgovornost kada je na pitanje o vlastitoj smjeni odgovorio “izbori su sljedeće godine”. U povijesti HNS-a nije se dogodilo da netko izaziva toliki animozitet kao trenutačna vrhuška hrvatskog nogometa, koja je naš nogomet kreirala po svojoj, a ne navijačkoj mjeri. Sami sebi dovoljni, kao službeni moto HNS-a u punoj se mjeri upravo pokazao prije dvije godine. Instaliranje Ante Čačića na mjesto izbornika bio je posljednji dokaz da HNS ne zanima nitko osim njih samih.

- Ako se dosad nije znalo, sada je poznato: dolaskom Ante Čačića ova je reprezentacija i definitivno postala Mamićeva izabrana vrsta - bio je prvi komentar Ćire Blaževića u rujnu 2015. godine.

- Je li se netko šali ili... - komentirali su i drugi.

“Navijači u šoku, Čačić izbornik”, vrištale su naslovnice, a oni koji su imali hrabrosti pokoju i izgovoriti ostali su zapanjeni smjelošću Saveza koji je kontra svih konstruktivnih kritika negdašnjih igrača, kroničara i navijača odlučio sprovesti svoju a zapravo Mamićevu fiks ideju.

Zlatna koka

Igrajući se, kao, s potencijalnim kandidatima, u koje je ni kriv ni dužan ubačen Zoran Vulić, čisto da pomuti vodu, Zdravko Mamić je odlučio da će nakon kiksa Nike Kovača novi izbornik postati Ante Čačić. S obzirom na to da se Kovač, eto, drznuo imati svoj stav, svoj odabir i svoje metode, lider HR nogometa već je nekoliko mjeseci prije javno poručio da Kovač nema njegovu podršku, što je, jasno, značilo da se čeka jedan krivi korak koji bi ga zbacio iz izborničkog sedla. Niki Kovaču, međutim, znatno više od boda iz Bakua i Osla presudio je “manjak komunikacije” s vodstvom Saveza. A da se to slučajno ne ponovi, Mamić je angažirao čovjeka “koji stanuje blizu maksimirskog stadiona” i predao mu u ruke zlatnu koku nesilicu hrvatskog nogometa. Ljude koje inače treniraju Zidane, Allegri, Valverde, Luis Enrique, Simeone..., zapao je trener kojem je glavna referenca bilo sudjelovanje u Ligi prvaka, sudjelovanje u kojem je Dinamom ubilježio šest poraza, bez postignutog pogotka.

Na početku, međutim, Ante Čačić, vješte socijalne inteligencije, popustio je čvrste Kovačeve uzde, a reprezentacija se opustila, riješila kvalifikacije, došla na Euro i u Francuskoj odigrala sjajan turnir. No i tamo je Čačić, prema mišljenju mnogih stručnjaka, u ključnom trenutku, taktičkom ogledu s Fernandom Santosom, trenerom reprezentacije Portugala koja nas je izbacila s Eura, ostao u klasičnom matu. Razočaranje je bilo veliko, pa se čak govorilo da Čačić zapravo ne vodi reprezentaciju, nego to radi Luka Modrić i da je upravo on bio taj koji je momčad pripremao, taktički i motivacijski. Čačić je navodno samo vodio utakmice. Priča je to, ipak, koju bi valjalo uzeti s rezervom.

Bilo kako bilo Čačićev je niz uspješno nastavljen i u početku tekućih kvalifikacija, štoviše, igrala je Hrvatska vrlo dobar nogomet, pogotovo protiv Turske, gdje je nesretno ostala bez pobjede, premda je odigrala najbolju utakmicu za Čačićeva mandata. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, tako je i kvaliteta padala...

Loši odnosi na relaciji Savez - navijači nisu, međutim, zaustavljeni s tri dobre partije na Euru, već dodatno narušeni onim što je uslijedilo, a to su počeci procesa koji terete glavne aktere hrvatske nogometne scene. USKOK-ove optužnice bile su konačni okidač ovog meteža i nereda koji je zaokružio i reprezentaciju, donedavno neprijepornu miljenicu hrvatskog naroda. Čačićevo “bildanje” krhkog statusa pokušalo se dobiti kroz statistiku, koja ga je u početku mazila.

Čačić je cijelo vrijeme bio tvrd, odbijajući bilo kakve kritike. Štoviše, s njima se obračunavao svisoka, čuvajući leđa sebi, ali i kružoku koji ga je i postavio na mjesto izbornika. Upravo se tamo, pak, krije konačna presuda, jer ako se podvuče crta, Čačić i nije kriv, ovo su njegovi objektivni dometi...

- Trebalo je završiti 0-0, ramenom smo dobili gol - pravdao se Čačić nakon poraza na Islandu.

- Igrali smo odlično, igračima skidam kapu, pogotovo jer smo nastupili niti 55 sati nakon dvoboja s Kosovom - tražio je, kao i uvijek, samo sebi objektivne razloge poslije posrtaja u Turskoj.

- Možda nam se i sreća osmjehne - zaključio je, pak, svoj opus “samokritike” poslije remija s Finskom.

Uzaludno su, ukratko, kritičari upozoravali na Čačićeve propuste i brojna neodgovorena pitanja vezana uz igru reprezentacije: kako to da u dvije godine nije pronašao pravo mjesto za Ivana Rakitića, sjajnog veznjaka iz Barcelone koji je u reprezentaciji uglavnom statist, kako to da ni sve bolji Realov veznjak Mateo Kovačić ne igra bogznakako u reprezentaciji, zašto je Mandžukić prestao davati golove, zašto se “ugasio” Ivan Perišić... Umjesto odgovora na važna nogometna pitanja, Čačić se obračunavao s navijačima, dijelio lekcije politici i komentirao gotovo svaku društvenu situaciju. Umjesto izbornika, Čačić je postao gorljivi HNS-ov aktivist, koji se na terenu nadao da će Luka&co. nešto riješiti svojom ingenioznošću. No današnji je nogomet malo kompleksnija stvar, pogotovo u psihološkom i taktičkom dijelu u kojem je momčad pustio da se brine sama o sebi.

- Ključna stvar u reprezentaciji je pozitivna atmosfera, ona je baza. Ako su odnosi u redu, ako je podrška navijača ovdje, onda imamo preduvjete za stvaranja nečeg boljeg, postavljanje ambicija koje su objektivne, a ne prazne - objasnio je nekidan Andrij Ševčenko.

Bez naboja

Dakle, sve ono što ova Hrvatska nema. Nedostatak naboja, koji je istaknuo Luka Modrić, postao je lajtmotiv ove vrste. Donedavno, “vatreni” su bili pojam, mjesto koje se ne odbija i mjesto gdje je čast uopće doći, a kamoli zaigrati. Danas je, pak, Hrvatska mjesto koje se zaobilazi u širokom luku, okupljanja su postala muka, a ne gušt, i to je pretpostavka s kojom ne možete očekivati velike stvari. Velika natjecanja događaji su koji nakratko promijene stvarnost, no paradigma HNS-a ostaje jednaka. A ta je paradigma vrlo jednostavna: Čačić je ogledalo HNS-a, a HNS svega onoga što običan čovjek smatra lošim.

Geneza konačnog pada hrvatske nogometne reprezentacije ogleda se upravo u sadašnjoj situaciji. Nisu ni Bilić, ni Štimac, ni Kovač bili obljubljeni u narodu, no Hrvatska je tada imala podršku. Danas je podrška na strani Finske, a već sutra Ukrajine. Reprezentacija više nije narodna, već HNS-ova, i upravo se stoga moglo očekivati ovakvo bolno prizemljenje, buđenje iz noćne more s općim košmarom u glavi. Posljednje dvije godine točno ogledaju HNS-ov nemar na negodovanja i huliganske ispade koji su isprovocirani upravo potezima a la Čačić.

Možda je ovo i najbolje što se hrvatskom nogometu moglo dogoditi, jer s obzirom na nedostatak naboja, igre te konflikt ne samo s huliganima, nego i širokim dijelom inače sklone publike, zaista se iz ove perspektive čini da je jedini izlaz - kompletni reset.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 17:53