DIVLJA GRADNJA

KAKO JE DRŽAVA KAPITULIRALA U BORBI S DIVLJOM GRADNJOM U NAŠIM NAJVEĆIM PRIRODNIM BISERIMA Zaštićena devastacija zaštićenih krajolika

 
Većina nelegalnih kuća na Mljetu već je legalizirana. Tako je i u mjestu Polače u kojem su, tijekom povijesti, neki ugostitelji štekate podizali iznad mora te, osim kuća, bespravno gradili i molove
 Tonči Plazibat / CROPIX

A zašto u nacionalnom parku bespravno ne bi gradio i tamo neki ćato, kad isto čine i mnogi iznad njega?

Evo jedan podsjetnik na slučaj otprije šest godina, kada je javnost sablaznio događaj iz NP Risnjak.

U najzaštićenijem području tog parka, izvan građevinske zone, niknuo je dvoetažni zidano-drveni objekt od 200 kvadrata, i to s kaminom za roštiljanje.

Tko ga je sagradio?

Pa tadašnji ravnatelj parka Ivan Malnar, protiv kojeg je Općinsko državno odvjetništvo u Delnicama na kraju podiglo kaznenu prijavu, a potom nastavilo istraživati i navodno bespravnu gradnju ceste na Snježniku.

Ono što je cijeli slučaj dodatno zapaprilo bila je informacija da je Malnar za gradnju bespravnog objekta posegnuo za novcem Svjetske banke, dodijeljenog Ministarstvu kulture, pod čijom su nadležnošću tada bili nacionalni parkovi.

A ne zaboravimo onda niti slučaj bivšeg predsjednika Uprave HT-a Ivice Mudrinića koji je, uoči ortografskog snimanja zemlje iz zraka, na kornatskom otoku Žutu podignuo nekoliko dvostrešnih, drvenih krovova na tankim stupovima.

Namjera je bila jasna: nadmudriti Zakon o postupanju s nelegalnim građevinama koji predviđa legalizaciju svih kuća evidentiranih na zračnim snimkama Državne geodetske uprave - iako objekata formalno-pravno tamo nije bilo, i iako si je Mudrinić, na nekom drugom mjestu, i s obzirom na primanja, sasvim sigurno mogao priuštiti i kakvu legalnu gradnju.

Kad su cijelu stvar provalili mediji, drveni su krovići podignuti 2011. godine sa Žuta preko noći nestali, ali je već godinu kasnije stigla nova šokantna informacija iz Ministarstva graditeljstva.

Tonči Plazibat / CROPIX

Prešutno odobrenje

Da je na Kornatima inspekcija otkrila čak 350 bespravnih, nelegalnih građevina, što je u tom trenutku činilo oko 45 posto svih objekata u sklopu parka.

Istina je, kako kaže ravnatelj Kornata Josip Zanze, da bespravne gradnje ima svugdje, pa tako i u najzaštićenijim dijelovima zemlje - ali teško da itko danas može amnestirati državu, predstavnike lokalne vlasti i uprave parkova uz čije se prešutno odobrenje, priznali to oni javno ili ne, dugi niz godina događala strašna devastacija dijelova najvrednijeg hrvatskog okoliša.

Prema podacima koje smo uspjeli prikupiti od upravnih odjela županija kojima pripadaju nacionalni parkovi, samo za četiri nacionalna parka - Plitvička jezera, Mljet, Sjeverni Velebit i Kornate - dosad je predano čak 568 zahtjeva za legalizaciju bespravne gradnje unutar granica parka, od kojih su svi zahtjevi koji se odnose na Plitvice, jer spadaju pod zaštitu UNESCO-a, po kratkom postupku odbijeni.

U četiri nacionalna parka, dakle, dosad je pobrojano najmanje 568 bespravno sagrađenih domova i objekata, od kojih je dobar dio do danas legaliziran, i to zahvaljujući istom onom Zakonu koji su mnogi poput Ivice Mudrinića pokušali i uspjeli zaobići.

Najveći dio zahtjeva pritom se odnosi upravo na Kornate, njih 300-tinjak, što samo potvrđuje javnu tajnu da je taj nacionalni park rekorder bespravne gradnje i polazišna točka za pojašnjavanje neobjašnjivog fenomena: kako su najzaštićeniji dijelovi hrvatske prirode tijekom godina uspjeli postati najteži stradalnici ljudske ruke, nositelji nekih od najružnijih primjera domaće bespravne arhitekture, i sve to pod budnim okom građevinske inspekcije i zaštitara prirode, s obzirom na to da čak dvije državne službe provode nadzor nad njihovim radom i djelovanjem?

Situacija na Kornatima pritom je najapsurdnija.

Teško itko, naime, može objasniti kako je u sklopu tog nacionalnog parka uspjelo niknuti najmanje 300 bespravnih građevina - a da se u parku pritom uopće ne obavljaju djelatnosti pružanja smještaja, već samo ugostiteljske usluge te turistički obilasci brodovima?

Za načelnika općine Murter-Kornati Tonija Turčinova nema sumnje: primjer je to jedinog hrvatskog nacionalnog parka čije je zemljište u najvećoj većini u privatnom vlasništvu, na kojem se živjelo i radilo daleko prije njegova proglašenja nacionalnim parkom 1980. godine i u kojem je, zato što spada u zaštićeno područje, život mještana otežan do najveće moguće mjere.

“Zabranjen im je ulov ribe, nemaju struje niti vode, a neka javna ustanova istovremeno naplaćuje ulaznice za obilazak tih privatnih posjeda, a drugi, pak, prijete rušenjem kuća koje su izgrađene daleko prije proglašenja parka i hrvatske samostalnosti. Za Kornate je, prema mojem mišljenju, što prije potrebno naći neko srednje rješenje, neko prema kojem će ljudi dobiti priliku legalizirati svoje kuće”, smatra Turčinov te napominje kako je od 300-tinjak zahtjeva najmanje njih stotinjak odbijeno.

Ipak, ako bi kuće trebalo legalizirati zbog zahtjeva stanovnika koji tamo žive, nejasno je onda otkud je niknulo 300-tinjak bespravnih kuća kad je u parku formalno-pravno prijavljeno tek 27 stanovnika (u prosjeku u parku tako ima 11 bespravnih objekata po prijavljenom stanovniku), i ne pripadaju li one ipak ljudima koji na Kornatima redovito ne borave?

Slično razmišlja i bivši ministar graditeljstva i prostornog uređenja Božo Kovačević, čovjek koji je praktično cijeli svoj mandat stavio u službu borbe protiv bespravne gradnje, posebno u najzaštićenijim dijelovima zemlje.

Nikša Stipaničev / CROPIX
NP Kornati su lider po broju nelegalno izgrađenih objekata

“Plitvička jezera, Kornati i Mljet najbolji su dokaz da država ne radi dobro svoj posao. Bespravna gradnja pritom nije jedini oblik bespravnosti koji se godinama odvija u tim područjima pa se tako iz svojeg mandata sjećam slučaja Nacionalnog parka Krka u kojem smo se borili protiv osoba koje su tamo bespravno obavljale prijevozničku djelatnost. Uspjeli smo je na kraju riješiti jer smo se dogovorili da cijelu stvar želimo istjerati na čistac. Dakle, to se može, a svi oni koji bespravnost pokušavaju amnestirati zapravo su dio problema”, priča Kovačević za Jutarnji list.

U slučaju Kornata, nastavlja, tako se zapravo radi o zahtjevima koji graditeljima u tom parku zapravo ne pripadaju, s obzirom na to da dobar dio njih, koji je tamo sagradio objekte, stvarnu adresu ima negdje drugdje.

Jasno to vidi i neupućeni prolaznik.

Dobar dio te bespravne gradnje odnosi se na ugostiteljske i poslovne subjekte, a najboljim primjerom obično se uzima murterska Marina Hramina, čiji je direktor Bruno Dragičević, prema pisanju medija, 2012. godine bio kazneno prijavljen zbog bespravne gradnje na Kornatima.

Prijava se odnosila na rušenje starog ugostiteljskog objekta na otoku Žakan, na čijem je mjestu brzo potom niknuo zamjenski objekt s gospodarskim sadržajima, odstupajući pritom bitno od lokacijske dozvole te glavnog projekta.

Samo za otok Žakan te je godine inspekcija izdala 14 rješenja o uklanjanju nelegalnih objekata, 27 rješenja odnosilo se na Smokvicu, a sve zajedno je trebalo ukloniti stotinjak objekata koji su sagrađeni izvan granica građevinskog područja, kako je to regulirao tadašnji prostorni plan.

Ipak, bageri do danas nisu stigli na Kornate pa tamo nije uklonjena niti jedna jedina kuća, a dobar dio bespravnih objekata na kraju je uspio proći legalizaciju.

U mnogima od njih ljeti se nerijetko goste neki od najpoznatijih osoba domaćeg društvenog i političkog života koji, čini se, vrlo uspješno produljuju životni vijek bespravnoj arhitekturi koja je, prema svim pravilima, odavno trebala biti uklonjena.

“Kad je u pitanju bespravna gradnja u nacionalnim parkovima, ona obično korespondira s velikim turističkim potencijalima tih krajeva, iako bi njihove uprave prije svega trebale skrbiti o zaštiti okoliša. Zaštićena su područja u turističkom smislu iznimno atraktivna, i tu zapravo počinje izvor svih problema parkova. Bespravna gradnja uvijek se i bez iznimke javlja tamo gdje postoje veliki turistički promet te sprega lokalnih vlasti i bespravnih graditelja. Njihov je interes, naime, uvijek ekonomski”, kaže Kovačević, dodajući ipak kako pojavu bespravnosti dugujemo i povijesnom naslijeđu.

Pritom misli na 1990. godinu kad su, prilikom formiranja novih jedinica regionalne samouprave (županija) ukinuti svi tada važeći prostorni planovi.

Kako je potreba za gradnjom ipak i dalje postojala, svi oni koji su željeli graditi objekte susreli su se s dvije mogućnosti: strpljivo čekati donošenje novih planova, što je moglo potrajati, ili u dogovoru s lokalnim vlastima prekršiti zakon i upustiti se u gradnju bez dozvola.

Mnogi su odabrali ovo drugo, među njima i za kuće u sklopu nacionalnih parkova, a potom jedva dočekali zakon koji im je omogućio legalizaciju.

Iako je prvotna ideja bila da svi bespravni objekti unutar nacionalnih parkova od nje budu izuzeti, na kraju je dogovoreno da se unutar ovih područja legaliziraju oni objekti koji su građeni unutar građevinskih zona, osim za područja pod nadzorom UNESCO-a, gdje se svi zahtjevi automatizmom odbijaju.

Nema planova

Problem je pritom nastao u onim parkovima za koje nisu bili doneseni novi prostorni planovi, temeljni dokumenti koji su detaljno propisivali zone namjene unutar nacionalnih parkova, pa tako i građevinske te ostale čestice.

Prostorni plan za Kornate, primjerice, tako datira iz 2003. godine, i prilično je zastario, a država i drugi oko nje nikako se ne mogu odlučiti hoće li raditi potpuno novi plan ili mijenjati postojeći.

Dok se čeka, u parku je dotle nemoguće legalno graditi nove gatove, rive, pristaništa ili plaže - zbog čega najviše pati javna ustanova Nacionalni park Kornati, koja nikako ne može ponuditi nove kapacitete i infrastrukturu (primjera radi, park će tek otvorenjem prezentacijskog centra u 2018. godini dobiti prve sanitarne čvorove).

NP Plitvička jezera, s druge strane, novi je prostorni plan dobio 2014. godine, u mandatu SDP-ove Vlade, ali su ubrzo počele stizati optužbe kako je njime zapravo legalizirana apartmanizacija parka, s obzirom na to da je, od njegova donošenja, unutar granica NP-a izdano 35 dozvola za nove ili dogradnju postojećih objekata.

Stanovnici Mljeta, s druge strane, godinama su opstruirali donošenje prostornog plana koji bi obuhvatio područje nacionalnog parka, strahujući da zbog strogih propisa neće više moći parkom baratati onako kako bi htjeli.

Kovačević upozorava da je otežavanje donošenja novih ili mijenjanje postojećih prostornih planova uglavnom posljedica kombinacije različitih lokalnih i drugih interesa, zainteresiranih da uvijek ostanu negdje blizu izvora prihoda parkova, koji se za pojedince znaju pokazati zlatnim kokama.

Napominje zato da bi za nacionalne parkove najbolje rješenje bilo kada bi zemlja unutar njih bila u državnom vlasništvu, onako kako je to regulirano u SAD-u.

Ipak, za to je potrebna i dobro sređena, odgovorna država, o čemu najbolje svjedoči primjer Nacionalnog parka Mljet.

Željko Tutnjević / Dubrovački vjesnik
bespravna gradnja na Mljetu

Lokacija je to na kojoj živi oko 350 stanovnika i za koju je, prema podacima Dubrovačko-neretvanske županije, dosad predano 177 zahtjeva za legalizaciju kuća, od čega ih je 99 već pozitivno riješeno.

Samo jedno rušenje

Većina te gradnje na Mljetu sad je već, dakle, legalizirana, ali čak i neuko oko već na prvu može primijetiti kako je zona unutar Nacionalnog parka godinama bila izložena utjecaju bespravnih graditelja.

Centralno turističko mjesto Pomena krcato je nestručno, gdjekad i nakaradno nadograđenim kućama, uglavnom za potrebe apartmanskog smještaja, u posve drukčijim arhitekturnim stilovima, materijalima i vizijama.

Slična priča ponavlja se i u mjestu Polače u kojem su, tijekom povijesti, neki ugostitelji štekate podizali iznad mora te, osim kuća, bespravno gradili i molove.

Načelnik općine Mljet Đivo Market u obranu stanovnika nacionalnog parka ipak kaže kako su i u bespravnoj gradnji pokazali razumijevanja za prostor u kojem se nalaze: sva je ta nelegalna gradnja, naime, gotovo isključivo nastala u građevinskim zonama, a dosad je iz ovog zaštićenog područja, tamo još 80-ih godina, uklonjen samo jedan bespravni objekt.

Silna brojka bespravnih objekata, nastavlja Market, na Mljetu je posljedica upravo činjenice da je ovdje sva zemlja u državnom vlasništvu.

“Ovdje govorimo o vrlo složenim vlasničkim odnosima koje nitko dugi niz godina nije uspio riješiti. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća država je stanovnicima Mljeta dopustila da na njoj izgrade kuće za stanovanje, ali se oni nikad nisu uspjeli upisati u zemljišne knjige jer nisu bili vlasnici zemljišta. U međuvremenu, tu zemlju od države potražuje Dubrovačka biskupija koja je suglasna s time da je prepusti vlasnicima kuća, ali bi Republika Hrvatska prije toga trebala izvršiti povrat. Nažalost, čini se da to nećemo još dugo dočekati”, kaže načelnik Market pa upozorava i na problem prostornog plana koji je za područje Mljeta napokon donesen 2001. godine, ali je zbog kompliciranih vlasničkih odnosa do danas neprimjenjiv.

Najveći paradoks do kojeg je dovela sprega lokalnih i privatnih interesa u nacionalnim parkovima najbolje se vidi u gotovo potpuno blokiranoj javno-turističkoj djelatnosti parkova.

Dok su bespravni privatnici i lokalni šerifi po Plitvičkim jezerima sagradili na desetke nelegalnih apartmana, hoteli kojima upravlja javna ustanova derutni su i zapostavljeni, a zbog strogih propisa, ponajviše onih u svezi gradnje i proširenja, godinama se neće odlijepiti dalje od kategorije dvije zvjezdice.

Najteže legalno

Posebno je to moguće ilustrirati na primjeru Mljeta, otoka površine preko sto četvornih kilometara na kojem se nalazi samo jedan hotel, hotel Odisej u vlasništvu obitelji Lukšić, a koji godinama ne uspijeva podići kategoriju od tri zvjezdice.

Za to mu nedostaje parkiralište jer gosti hotela trenutno svoje automobile ostavljaju na makadamu u vlasništvu države, a godinama se čeka i izgradnja obilaznice kako se glavni promet ne bi odvijao isključivo uskom ulicom ispred jedinog hotelskog smještaja.

“Na Mljetu je najteže raditi onima koji žele raditi legalno. Poznato nam je da hotel želi graditi parkiralište i podizati kapacitete, ali mi mu kao općina ne možemo pomoći jer je sva zemlja u državnom vlasništvu. Nažalost, iz tih je razloga Odisej jedini hotel na otoku, a sav ostali kapital zainteresiran za turizam odavde odlazi. Nitko ne može čekati toliko dugo koliko je država spora”, priznaje načelnik vizualno jedne od najzanimljivijih hrvatskih općina.

Nigdje u Hrvatskoj, osim možda na Plitvicama, u takvoj se mjeri ne sudaraju prizori najljepših prirodnih fenomena nagrđeni nekim od najružnijih primjeraka domaće otočke arhitekture.

Primjer je to za udžbenike, što u Hrvatskoj znači biti pod posebnom zaštitom države.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:22