PODJELA VLASTI

KAKO ĆE IZGLEDATI 'TVRDA KOHABITACIJA' MILANOVIĆA I PLENKOVIĆA Prvi test za obojicu slijedi vrlo brzo nakon inauguracije novoizabranog šefa države

 
Zoran Milanović (lijevo) i Andrej Plenković (desno)
 CROPIX

Kohabitacija stupa na scenu u trenutku kad vlast manje ili više jednakopravno dijele premijer i predsjednik države.

U hrvatskoj izbornoj noći novoizabrani predsjednik Zoran Milanović uputio je Andreju Plenkoviću prilično pomirljivu poruku o budućoj suradnji, a premijer je uzvratio konstatacijom da će “kohabitacija biti tvrda”. Kad govore o suradnji, obojica tvrde da će njezin temelj biti Ustav i zakoni. Ako bude tako, problema ne bi trebalo biti. Ipak, samo u teoriji, jer su u stvarnosti zakoni više, a Ustav malo manje predmet interpretacije i sukobi su neizbježni. Vanjska i unutarnja politika, nacionalna sigurnost i obrana područja su ovlasti predsjednika Republike i ona u kojima je kohabitacija neizbježna. U nastavku donosimo 7 točaka u kojima bi ona mogla biti tvrda u posljednjoj godini Plenkovićeva mandata.

1. Izbor novog načelnika Glavnog stožera

Prvi test suradnje odmah nakon inauguracije bit će izbor novog načelnika Glavnog stožera. Aktualnom načelniku generalu Mirku Šundovu mandat istječe 1. ožujka i nema pravo na novi mandat. Prema Zakonu o obrani, “predsjednik RH imenuje načelnika na prijedlog Vlade RH i nakon pribavljenog mišljenja saborskog Odbora za obranu”. Dakle, Vlada predlaže, a predsjednik imenuje. O tom pitanju u kampanji Milanović se nije izjašnjavao. Prema logici stvari relevantna su samo dva kandidata za ovu poziciju - general Drago Matanović, sadašnji zamjenik načelnika Glavnog stožera, i viceadmiral Robert Hranj, glavni direktor Glavnog stožera. Ako bi se Milanović već na početku mandata htio postaviti čvrsto prema premijeru i ministru obrane te iskoristiti prvu pravu priliku za konzumaciju svojih ovlasti, “iz šešira” bi mogao izvući i trećeg kandidata.

2. Produljenje mandata ravnatelju SOA-e

U svibnju mandat istječe aktualnom ravnatelju Sigurnosno-obavještajne agencije Danielu Markiću. Do tada bi se premijer i predsjednik trebali dogovoriti o tome hoće li produljiti mandat postojećem ili će imenovati novog ravnatelja. Prema Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu, rješenje o imenovanju supotpisuju premijer i predsjednik. U prošlosti su premijer i predsjednik po pitanju šefa tajnih službi teško postizali suglasje, čak i kad su bili iz istog političkog bazena. Do izbora ravnatelja Milanović će imati dovoljno vremena da se informira o stanju u sustavu i odluči hoće li na ovom pitanju ulaziti u sukob s premijerom.

3. Povlačenje iz Afganistana

Jedno od čvrstih Milanovićevih obećanja u predizbornoj kampanji bilo povlačenje hrvatskih vojnika iz NATO-ove misije u Afganistanu. “To nije naš rat, to nije čak ni NATO-ov rat.Tamo nam više nije mjesto. Nije nam mjesto iz sigurnosnih i ekonomskih razloga, to je opasno”, ponavljao je tijekom cijele kampanje novi predsjednik.

Milanović već ima iskustva s donošenjem odluke o povlačenju vojnika iz međunarodnih misija. Godine 2013. kao premijer je povukao Hrvatsku vojsku iz UN-ove misije na Golanskoj visoravni. Premijer Plenković se o ovim njegovu stajalištu nije izjašnjavao, ali oduvijek je poznat generalni hrvatski stav o tom pitanju - kad odluku donesu saveznici, mi ćemo joj se prikloniti. Čvrst stav predsjednika da Hrvatska o tome samostalno odluči mogao bi stvoriti prijepore s premijerom, ali i sa Sjedinjenim Državama i NATO-om.

4. Nabava borbenih aviona

Između premijera i predsjednika nema spora oko nabave nove borbene eskadrile, ali su im pristupi različiti. Plenković forsira međunarodni natječaj, a Milanović je za direktni dogovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Natječaj za borbene zrakoplove Vlada je već pokrenula, ali oteže s njegovom realizacijom. S obzirom na rokove i predstojeće parlamentarne izbore, u mandatu ove Vlade od ugovora, prema svemu sudeći, neće biti ništa. No, da bi Milanović proveo svoj naum, a da Hrvatska ostane ozbiljna država, sadašnji će se natječaj morati obustaviti. Naravno, uz pristanak Vlade i premijera. Ako Plenković na to ne pristane, eto prilike za sukob.

5. Stav o Mađarskoj

Jedna od dominantnih Milanovićevih vanjskopolitičkih tema bila je Mađarska. “Orbán je mali diktator”, govorio je Milanović dok je ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman tvrdio da je “prijateljstvo Mađarske i Hrvatske primjer za cijelu Europu”. Povijest sukoba s Orbánom seže još u Milanovićev premijerski mandat i netrpeljivost se nije smanjila. Dapače. Nije ni Orbán ostao dužan Milanoviću te mu je tijekom svojeg govora naciji poručio da je na Mađarskoj slomio zube.

A kako bi se prema Mađarskoj i Orbánu odnosio kao predsjednik, Milanović je nedavno objasnio: “Nemam nimalo razumijevanja za Orbána. Sva sreća da je Mađarska mala i beznačajna država. To neće biti moje društvo kad budem predsjednik, moje će društvo biti u Parizu.”

6. Veleposlanik u Srbiji

Predsjednik i premijer trebali bi sukreirati vanjsku politiku, a predsjednik na prijedlog Vlade imenuje veleposlanike. U ovom je trenutku u diplomatskoj mreži upražnjeno mjesto veleposlanika u Srbiji. Naime, nakon preseljenja veleposlanika Gordana Bakote iz Beograda za veleposlanika u Njemačku upražnjeno je vrlo važno diplomatsko mjesto u regiji.

Ne treba sumnjati da bi Milanović i Plenković na tom mjestu željeli imati svoj kadar. U sukreiranju vanjske politike, osim zbog Mađarske, Plenković i Milanović bi se mogli sukobiti upravo zbog zbog Srbije i njezina pristupanja EU. Plenković i HDZ inzistiraju na rješavanju pitanja nestalih kao uvjetu za zeleno svjetlo Srbiji, a Milanović je protiv zabrana i želi ta dva pitanja razdvojiti.

7. Parlamentarni izbori

Na području unutarnje politike predsjednik ima velike ovlasti u izbornom procesu parlamentarnih izbora. Predsjednik je taj koji raspisuje izbore. On je taj koji proglašava mandatara za sastavljanje Vlade. U vremenima kad su nam parlamentarni izbori sve bliže i sve je izglednije da će se za mjesto mandatara morati stvarati velike koalicije, uloga predsjednika bit će sve važnija. Milanović je i u pobjedničkom govoru naglašavao da za njega sve stranke biti jednake i bit će mu jednako važne - nešto što Plenkoviću sigurno nije melem za uši.

Suživot čelnih ljudi iz različitih stranaka

Riječ kohabitacija javlja se u XVI. stoljeću u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Tada samo u značenju zajedničkog života muškarca i žene koji nisu vjenčani, divljeg braka. Hrvatska enciklopedija stoga kao primarno značenje navodi snošaj. Iz toga će onda biti izvedeno “egzistirati zajedno” što će konačno, uvođenjem polupredsjedničkog sustava u Francuskoj, postati i politički termin kad predsjednik države dolazi iz jedne stranačke grupacije, a premijer iz druge.

Kohabitaciju često građani svjesno formiraju na izborima i u parlamentarnim sustavima, pa tako desnoj vladi u Austriji nije bilo lako s predsjednikom koji dolazi iz grupacije Zelenih, a u Slovačkoj je neovisna predsjednica Zuzana Čaputová trn u oku vladi koja je ozbiljno kompromitirana nizom afera. U Hrvatskoj je situacija utoliko specifičnija što predsjednik ima u odnosu na druge zemlje Srednje Europe relativno velike ovlasti. I upravo su zbog toga, čak i kad su dolazili iz iste političke grupacije odnosi vrlo često izgledali kao vrlo loša kohabitacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:46