O svojim saznanjima o vremenu boravka zagrebačkog nadbiskupa u Lepoglavi svjedočio sam pred komisijom kauze i tada sam iznio sve spoznaje od prvog susreta 1946. pa sve do pogreba u Zagrebu. Sredinom 1993. došao sam do novih spoznaja, meni dotad nepoznatih, oko jednog važnog detalja koji se odnosi na obdukciju.
Dana 6. 4. 1993. obavljen je informativni razgovor s Mladenom Opačićem, sinom Voje, r. 12. 11. 1928. u Zagrebu, Hrvatom, hrvatskim državljaninom, umirovljenim djelatnikom MUP-a, s prebivalištem u Zagrebu, o čemu postoji službena bilješka. Razgovor su obavili djelatnici PUZ-a u Opačićevu stanu s ciljem prikupljanja saznanja o zbivanjima u vezi s obdukcijom pokojnoga kardinala Stepinca, u veljači 1960.
Bez podmetanja
Opačić je izjavio da je na dan kardinalove smrti, u ranim poslijepodnevnim satima, pozvan u Centar SDS Zagreb, zajedno sa svim djelatnicima ondašnjeg I. odjela. Koliko se sjeća, tamo su čekali odluku CK Hrvatske, koji je raspravljao gdje će Stepinac biti pokopan. Navodno je tada odlučeno da to bude u zagrebačkoj katedrali jer se željelo izbjeći da vjernici odlaze na hodočašća u Krašić, slično hodočašćenju u Mariju Bistricu.
Također je CK odlučio i da se odmah izvrši obdukcija Stepinca kako bi se otklonila eventualna “podmetanja” da je ubijen.
U večernjim satima, vjerojatno nakon što je Služba izvješćena o gore navedenim odlukama, održan je sastanak kompletne operative Centra SDS Zagreb na kojem je načelnik Antić Uzelac odredio Opačića da bude nazočan činu obdukcije i balzamiranja, s obzirom na to da je Opačić, po nekim drugim poslovnim obvezama, i ranije bio nazočan kod nekih obdukcija.
Objašnjenje za Opačićevo prisustvo obdukciji, za liječnike i Kaptol, trebalo je biti da je nužno prisustvo predstavnika SUP-a, s obzirom na to da je Stepinac bio na uvjetnoj slobodi.
Zadatak koji je Opačić dobio od Uzelca bio je da prati tijek obdukcije i nalaze liječnika kako ne bi došlo do falsificiranja nalaza u cilju stvaranja dojma o ubojstvu Stepinca. Drugo, trebao je voditi računa o tome da netko ne bi uzeo otisak lica kardinala za nekakvu posmrtnu masku koju bi Crkva mogla “zloupotrijebiti”.
Nikakve instrukcije glede unutarnjih organa, kontrole postupanja liječnika s tim organima, Opačić navodno nije dobio.
Opačić se nakon toga odvezao na Šalatu gdje je već bilo postavljeno osiguranje policije. Javio se Palmoviću, objasnio mu razlog dolaska i ovaj ga je odveo u secir-salu gdje su već bili dr. Branko Volarić, izvjesni dr. Gruenhold ili Grünwald, Stepinčevi liječnici Reisner i Bogičević, jedan liječnik iz Šarengradske, liječnica Vukobratović ili slično, koja je vodila zapisnik obdukcije, pomoćnik kod obdukcije kojemu se ne sjeća imena i Miško Pišonić, tajnik Zagrebačke nadbiskupije, koji je bio nazočan čitavo vrijeme trajanja obdukcije i balzamiranja.
Stepinčevo tijelo dovezeno je nešto kasnije, rad na njemu započeo je oko 21 sat i trajao do oko 4 sata ujutro. Nakon svakog izvađenog, odnosno obrađenog organa i postavljene dijagnoze, Opačić je odlazio u Palmovićevu sobu i o dijagnozi izvješćivao Uroša Slijepčevića, tada šefa Službe.
Metalna tacna
Po završetku obdukcije sve unutarnje organe Stepinca (jetru, slezenu, crijeva, želudac i dr.), uključujući i srce, pomoćnik na obdukciji je na metalnoj tacni iznio iz secir-sale i odnio u laboratorij, s objašnjenjem da će tamo biti uništeni. Opačić je držao da je to normalni postupak, a nije imao instrukcije da o tome posebno vodi računa.
Prije zatvaranja tijela glava je napunjena vatom, a tijelo nekakvim tekstilom koji je za to bio pripremljen. Kad je tijelo zatvoreno, Pišonić je pitao Opačića mogu li oni odjenuti kardinala, što je Opačić odobrio. Došao je kardinalov vozač s odjećom, ne sjeća se je li još netko od svećenika ili časnih sestara bio s njime, kardinala su odjenuli i odnijeli.
Opačić je potom otišao na Zrinjevac (sjedište službe, op. ur.) pa kući. Poslije podne je napisao izvješće u kojem je naveo i što se dogodilo s unutarnjim organima, te ga predao Srećku Šimurini, tada rukovoditelju problematike klera u Centru Zagreb.
Dan ili dva nakon toga Šimurina je tražio da proširi i detaljizira dio izvješća koji se odnosi na unutarnje organe, odnosno na ono što je stavljeno u šupljine u Stepinčevu tijelu. Šimurina nije obrazlagao ovaj svoj zahtjev.
Osam do deset dana nakon obdukcije Šimurina je, opet bez obrazloženja, uputio Opačića u Runjaninovu na nekakav sastanak. Tamo je, u prostoriji gdje je sastanak održao, Opačić zatekao Savu Bogdanovića, načelnika II. odjela u RSUP-u, Borisa Ileja iz RSUP-a, voditelja problematike klera u Službi Hrvatske, Miću Medića, pomoćnika načelnika Centra Zagreb i dr. Branka Volarića. Ilej je pitao Opačića bi li izmijenio dio svog izvještaja s obdukcije, koji se odnosio na unutarnje organe, posebno na srce, pošto, kako je rekao Ilej, dr. Volarić tvrdi da je srce stavljeno u tijelo Stepinca. Opačić je tada odlučno ostao pri tvrdnji da je srce, zajedno sa svim drugim unutarnjim organima, pomoćnik na obdukciji odnio u laboratorij, te da je Stepinac zatvoren, predan Kaptolu i pokopan bez srca. Došlo je do prepirke između njega i Volarića koji je, navodno, uvjeravao Opačića da je bio umoran i da nije dobro vidio što se desilo sa srcem. Ubrzo su Ilej i drugi poslali Opačića natrag na Zrinjevac, a Volarić je ostao s njima u Runjaninovoj.
Dojava suradnika
Opačić se na ovo požalio Šimurini, koji mu je, koliko se Opačić sjeća, tada rekao da je on u pravu, s obzirom na to da Služba ima saznanja od suradnika da je Pišonić platio Palmoviću, Volariću i Grünwaldu ili Gruenholdu da srce sakriju, da bi ga kasnije predali Kaptolu. Ovu priču Opačić je kasnije čuo još od nekog u Centru SDS (Centru Udbe Zagreb, op. ur.).
Nedugo nakon toga, možda čak sljedeći dan, Šimurina je Opačiću rekao da će dr. Volarić to poslijepodne ići na Zavod za sudsku medicinu po Stepinčevo srce, koje odatle namjerava odnijeti na Kaptol. Opačić je dobio zadatak da srce izuzme od Volarića i donese ga na Zrinjevac. Kasnije se saznalo, ne sjeća se kada ni od koga, da je Volarić bio, na temelju dojava suradnika, prisluškivan i praćen od Službe, te je tako registriran razgovor između njega i Palmovića, tijekom kojeg je Palmović kazao da ne želi više držati srce na Zavodu te je naredio Volariću da ga hitno odnese i preda Kaptolu.
Opačić je otišao na Šalatu oko 13 sati i negdje blizu ulaza u Zavod čekao Volarića oko sat vremena. Kad se ovaj pojavio, prišao mu je, kazao da zna po što je došao i zatražio da mu to preda. Volarić se uplašio i nije se puno odupirao. Odveo je Opačića u laboratorij Zavoda, gdje se na policama nalazilo mnogo raznih preparata u formalinu. Srce je bilo na jednoj od polica, malo straga, u staklenoj posudi s formalinom, na kojoj je bila etiketa s rukom napisanim “A. S.” Opačić je od Volarića zatražio gumenu medicinsku rukavicu, u nju je stavio srce i odnio ga na Zrinjevac. Ujutro ga je predao svom kolegi i prijatelju (s njime je sjedio u istoj sobi) Joži Guštinu, danas pokojnom, koji je srce odnio u Dom zdravlja RSUP-a u Šarengradsku i tamo ga je, kako je neposredno nakon toga ispričao Opačiću, osobno spalio u nekoj peći.
Opačić drži da bi ovo mogao potvrditi i Boris Ilej koji je, po Opačićevoj prosudbi, vodio čitavu operaciju, te Srećko Šimurina, kao neposredni pretpostavljeni Opačiću i Guštinu.
Služba je bila, sjeća se Opačić, veoma zadovoljna ovakvim ishodom, tako da nije postavljala pitanje vraćanja novca koji su Palmović, Volarić i Gruenwald navodno primili od Pišonića za to što su “sklonili” srce.
Kad je kasnije Miško Pišonić poginuo u prometnoj nesreći kod Brodskog Stupnika, Opačić je od nekog iz Službe čuo da je upravo on bio suradnik Službe koji je “zaslužan” što se Služba uspjela domoći srca. Pišonić je dakle, kaže Opačić, primao naloge od Kaptola, dok je istodobno o tome izvještavao Službu, koja je u prvom redu na temelju njegovih izvještaja uspjela izuzeti srce od Volarića....
Odmah po preuzimanju vlasti i uvidom u brojne dokumente dio dokumentacije predat ćemo i Kaptolu. U remetinečkom zatvoru pronašli smo cjelokupan dosje “Stepinac” koji je ostao pohranjen nekim čudnim razlogom u spomenutom zatvoru. Bila je riječ o nekoliko stotina stranica raznih izvješća povezanih s nadbiskupom Stepincem - od onih vezanih za optužnicu, presudu, liječničke nalaze, odobrene posjete u zatvoru, izvješća o obdukciji do izvješća o ponašanju u zatvoru. Cjelokupan originalni spis, a da se nije učinila kopija, predan je kardinalu Franji Kuhariću.
Tijekom 1993. zadužio sam Ognjena Krajačića da pomogne dr. Jurju Batelji prikupiti sve dostupne materijale o Stepincu u Ministarstvu unutarnjih poslova RH, ali i da pronađe eventualne svjedoke koji mogu relevantno svjedočiti o tom slučaju.
...
Abolicija žrtava
Jedno od izbornih obećanja HDZ-a 1990-ih bilo je vezano za obnovu sudskog postupka za osobe osuđene, kako smo tada govorili, “u političkim procesima nakon Drugoga svjetskog rata”. Isticali smo svoju demokratsku opredijeljenost i spremnost k otklanjanju nepravdi učinjenih za vrijeme komunističkog režima i posebno isticali Stepinca i Hebranga kao osobe koje su obilježile to razdoblje.
Tuđman i ja u više smo navrata razgovarali o tim pitanjima, pa i prije formiranja HDZ-a, a posebno nakon izbora 1990. Tuđman je tada isticao kako su komunisti za suđenje Stepincu pribjegli izmišljanju sprege Stepinca i Pavelića, a kako to povijesno nije dokazano jer je Stepinac čovjek jugoslavenske političke orijentacije, nema ništa zajedničko s Pavelićem, njega je kralj Aleksandar postavio za nadbiskupa. Ustaše su ga smatrali svojim protivnikom, bio je dobrovoljac na Solunskom frontu, čovjek od povjerenja kralja Aleksandra. Pripadao je staroj generaciji hrvatskih katolika koji su se još zanosili iluzijom jugoslavenstva, dok se Radić i Starčević nisu time zanosili.
Stavovi HDZ-a prema svojevrsnoj aboliciji ili lustraciji danas su znani, ali ne i svi razlozi koji su nas priječili u takvu naumu. Opredijelili smo se za donošenje političke deklaracije kojom se ne bi poništile pravomoćne presude, ali bi se žrtve tih procesa politički, ako već ne i pravno, aboliralo. To pitanje nije bilo samo pravno i političko, već duboko moralno - bezbroj je presuda komunističkog režima i za protivnike režima od strane svojevrsne opozicije, kao i presuda ljudima koji su i sami bili nositelji te politike (Informbiro)
...
Crkva zadovoljna
Početkom devedeset i prve u raznim prigodama razgovarali smo s kardinalom Kuharićem o toj osjetljivoj temi. Osobna želja pokojnog Stepinca, isticana javno i u zapisima, bila je obnova sudskog procesa i dokazivanje nevinosti pred hrvatskim sudom. Uvidjeli smo da bi to bili dugotrajni procesi, svjedoci su najvećim dijelom umrli, trošak postupka zahtijevao bi znatna sredstva, a rat je kucao na vrata. Poslije jedne sjednice stranačkog predsjedništva Tuđman je zatražio Vladimira Šeksa da pripremi prijedlog deklaracije koju će Sabor usvojiti. Šeks je pripremio prijedlog koji je išao za time da se ide na osudu političkog procesa. I tako će Hrvatski sabor donijeti 14. veljače 1992. Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. U jednoj od alineja spomenute deklaracije bit će istaknut stav tadašnje političke volje: “Hrvatski sabor kao najviše predstavničko tijelo Hrvatske izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu”.
Deklaracija je važna i zbog toga što je u četvrtoj točki navedeno: “Osudom montiranog procesa i osude nadbiskupa Stepinca Hrvatski sabor istodobno osuđuje političke procese brojnim nevino suđenim svećenicima, redovnicima i vjernicima osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim”.
Dakle, sudska presuda političkog procesa iz 1946. nije ukinuta, niti je do danas pokrenut proces pravne rehabilitacije, usprkos brojnim inicijativama u tom smjeru. Ostaje otvorenim pitanje zašto Crkva nije inzistirala na Stepinčevoj želji izrečenoj u više navrata i od strane samog Stepinca da se poništi presuda.