PRAVDA NA PAPIRU

Jedna od najkraćih žalbenih presuda Haškog suda: Sa samo 19 stranica srušena presuda Gotovini i Markaču

Za rušenje zaključka presude o postojanju udruženog zločinačkog pothvata trebalo je nepunih šest stranica

DEN HAAG - Žalbeno vijeće Haaškoga suda 'potrošilo' je sasmo 19 stranica da sruši čitavu prvostupanjsku presudu ICTY-ja u predmetu "Gotovina-Markač" napisanu na 1400 stranica, pokazao je tekst pravomoćne presude podijeljen u petak popodne novinarima u Haaškome sudu.

Zapovijed generala Ante Gotovine za napad na gradove pod srpskom okupacijom na samom početku Oluje, koju je prvostupanjska presuda smatrala jednim od ključnih dokaza njegove krivnje, kao ni njegove riječi izrečene na brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. godine ne mogu se tumačiti kao dokaz nezakonitih topničkih napada kao ni njegova sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, navodi se u jednoj od najkraćih žalbenih presuda koje je donio ICTY.

"Gotovinina izjava koja se tiče napada na Knin može se tumačiti prije kao opis sposobnosti HV-a, a ne ciljeva, posebice u kontekstu planiranja operacije Oluje na brijunskom sastanku", navodi vijeće te pojašnjava da se "Gotovinine tvrdnje (na tom sastanku) da bi njegove snage mogle uništiti Knin mogu razumno tumačiti kao pojednostavljeno opisivanje razmještenih vojnih snaga u tome području ili namjere da pokaže potencijale vojnih snaga u kontekstu planiranja vojnih operacija".

Što se tiče Gotovinine zapovijedi za topnički napad na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac izdane 2. kolovoza, koju je raspravno vijeće protumačilo kao zapovijed za neselektivni napad na civile, žalbeno vijeće zaključuje da je relevantni dio zapovijedi "relativno kratak i nije eksplicitno pozvao na nezakonite napade na četiri grada".

"Tekst zapovijedi od 2. kolovoza ne može sam po sebi razumno biti osnova za zaključak da je do nezakonitih napada došlo", zaključuje vijeće u obrazloženju ukidanja osuđujuće presude protiv generala Gotovine.

Pravomoćna presuda pokazuje da je žalbeno vijeće ukinulo osuđujuću presudu protiv generala Markača bez da ga je i spomenulo u ključnim dijelovima, što potvrđuje tezu njegove obrane u žalbi da je Markač osuđen na temelju nedokazane mogućnosti da je fizički bio nazočan dijelu brijunskog sastanka na kojem je prema raspravnom vijeću dogovaran udruženi zločinački pothvat.

Žalbeno vijeće Markača spominje tek jednom u kontekstu citiranja presude raspravnoga vijeća.

Najveći dio od 19 stranica, kojima se ruši presuda, žalbeno vijeće 'troši' na procjenu dokaza i načina na koji je prvostupanjsko vijeće došlo do zaključka da su topnički napadi HV-a na početku Oluje bili nezakoniti.

Analizirajući sve dokaze koje je raspravno vijeće navelo u presudi kao temelj usvojenog kriterija preciznosti odnosno zakonitosti topničkih pogodaka od 200 metara od vojnog cilja žalbeno vijeće zaključuje da "ne postoji nikakva očita veza između izvedenih dokaza i standarda od 200 metara" te da raspravno vijeće uopće nije objasnilo kako je došlo do tih 200 metara.

Također žalbeno vijeće navodi da prvostupanjska presuda ne objašnjava ni to kako je nakon što je prihvaćeno ekspertno mišljenje nizozemskog stručnjaka da vanjski uvjeti poput brzine vjetra utječu na preciznost pogotka ipak zaključeno da je standard od 200 metara jedini primjenjiv u slučaju sva četiri grada.

Žalbeno vijeće upućuje i na kontradikciju u presudi u kojoj se prvo prihvaćaju teze jednog od topničkih eksperata da veća udaljenost od mete smanjuje preciznost topništva a potom usvaja nefleksibilni kriterij od 200 metara za preciznost pogotka. Žalbeno je vijeće stoga odbacilo taj standard iz kojega je raspravno vijeće i izvuklo zaključak o nelegalnosti topničkih napada HV-a.

Dok je žalbeno vijeće potvrdilo nalaz raspravnoga vijeća da nije bilo dokaza za postojanje naknadno utvrđenih meta poput neprijateljskih vozila u Benkovcu, Gračacu i Obrovcu, koji bi objasnili inače neobjašnjene topničke pogotke daleko od vojnih ciljeva, taj zaključak srušilo je u slučaju Knina.

Podsjećajući da sama presuda priznaje da je u Kninu bilo neprijateljskih vozila u pokretu i da ih je HV mogao vizualno locirati, žalbeno vijeće utvrđuje da raspravno vijeće nije onda objasnilo kako je moglo isključiti mogućnost da je HV gađao te legitimne vojne ciljeve i umjesto toga zaključiti da se radilo o nezakonitim napadima na civilne ciljeve.

Na kraju žalbeno je vijeće proučilo i mogu li preostali dokazi, nakon rušenja onih koji su ovisili o standardu od 200 metara, potvrditi da je topništvo HV-a nezakonito gađao civilne ciljeve i zaključilo da ne mogu.

Za rušenje zaključka prvostupanjske presude o postojanju udruženog zločinačkog pothvata osmišljenog na sastanku hrvatskog vojnog i političkog vodstva 31. srpnja 1995. na Brijunima radi progona srpskog stanovnitštva žalbenome je vijeću trebalo nepunih šest stranica.

Nakon što je utvrdilo da zaključak prvostupanjske presude o udruženom zločinačkom pothvatu počiva na zaključku da je progon stanovništva počinjen nezakonitim topničkim napadima te da utvrđivanjem zakonitosti napada pada i pothvat, žalbeno je vijeće još provjerilo potvrđuju li dokazi na neki drugi način da takav pothvat postoji i zaključilo: "Žalbeno vijeće ne može potvrditi zaključak raspravnoga vijeća da je jedino razumno objašnjenje okolnosnih dokaza da je cilj pothvata bio trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom sile".

Bez dokaza o nezakonitosti topničkih napada po žalbenome vijeću "nije bilo razumno utvrditi da je jedino moguće objašnjenje brijunskog transkripta postojanje udruženog zločinačkog pothvata radi prisilne deportacije srpskih civila".

Dijelovi brijunskog transkripta koji su po raspravnom vijeću dokaz zločina ne mogu se jednoznačno interpretirati u pogledu teze o udruženom zločinačkom pothvatu, piše vijeće i kao primjer navodi da se rasprava o koridorima za povlačanje srpskih civila može tumačiti kao postizanje zakonitog dogovora oko toga da se civilima omogući privremeni odlazak iz područja sukoba radi postizanja boljih vojnih rezultata i smanjenja broja žrtava.

Po žalbenome vijeću ni govori prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana navedeni u presudi ni kasniji zločini koje su počinili pripadnici HV-a i specijalne policije ne mogu poduprijeti tezu o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

Žalbeno vijeće izrijekom navodi da se zločini počinjeni nakon topničkih napada ni na koji način ne mogu povezati s brijunskim transkriptom, a da se na temelju Tuđmanovih govora ne mogu izvlačiti jasni zaključci.

Žalbeno vijeće utvrđuje i da diskriminatorne mjere koje je Hrvatska donijela nakon odlaska srpskih civila ne pokazuju da je njihov odlazak bio prisilan niti su dokaz udruženog zločinačkog pothvata.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:59