Zapuh vrućine. To se prvo osjeti. A onda zvuk drobilice kostiju. Spustiti se mramornim stepenicama u podrum zagrebačkog Krematorija dovoljno je da čovjeka obuzme jeza. Iz tišine i hladnoće odjednom košmar - hukanje plamenika, škripa metalnih poklopaca okna, klapanje drobilice kostiju. Tamo, u podrumu prvog i jedinog krematorija u Hrvatskoj, tri su usijane peći koje bez prestanka gutaju lijesove pokojnika. U prosjeku kroz vatrena okna svaki dan prođe trideset lijesova. A sada imaju i pojačanje - “talijanku”. Budući da na mirogojskom krematoriju obavljaju više od 6.500 kremacija godišnje, uprava zagrebačkih Gradskih groblja nedavno je odlučila nabaviti novu kremacijsku peć. Dosad su ih imali dvije Tabo/Crematec, a od prošlog tjedna u rad je puštena i nova - “talijanka”.
Tako su je, naime, prozvali radnici krematorija. Košta 2,5 milijuna kuna, lijes pokojnika sagori u sat i petnaest minuta i radi na temperaturi od 900 stupnjeva Celzijevih. Sve što na kraju od pokojnika ostane jest nekoliko kilograma pepela i rastresiti kostur. Dovoljno za napuniti urnu od 3,5 litara. Ime peći, „talijanka” nije zbog vatrene naravi i temperamenta, šale se krematori, već zato što je peć od talijanskog proizvođača Ciroldi. A moraju se malo i našaliti, pričaju nam. Nemaju izbora. Humor ih izvlači i u onim danima kada je uobičajeni posao neuobičajeno težak. A takvih dana ima. Proizvodnja je to, posao na traci, kažu, ali nikada ih ne napušta misao da oni nisu tek puki ložači kotlova. Svaki lijes tretiraju s dostojanstvom i pažnjom kakvu zaslužuje, kaže glavni kremator Branko Markušić. On je tu 28 godina. Njegov je svakodnevni posao hraniti otvore kremacijskih peći. Od sedam ujutro do tri popodne sagori on i do 15 lijesova. Pet u svaku peć.
- Ljudi će svašta reći, ali posao je to koji netko mora obaviti - odmahuje on rukom. Kada je tek došao, kao mladić, broj kremiranih pokojnika bio je na 5.000. Bio je to tek početak. Inače, svako se kremiranje označava brojkom na poklopcu urne pokojnika, uz njegovo ime i prezime. To znači koji je točno u nizu. Pokazuje nam svježe gravirani poklopac urne na svojem radnom stolu.
- Pročitaj zadnju brojku... - veli.
- 122.600. - čitamo.
- Eto koliko ih je! Nisam sve ja obavio, ima tu više kolega, ali dosta ih je prošlo kroz moje ruke u ovim godinama – prisjeća se Markušić.
Tako on računa vrijeme. Po broju limenih poklopaca urne. Uglavnom, više od 30 godina prošlo je od prve kremacije u Zagrebu, a brojka “upepeljenih” pokojnika, kako kažu u krematorskoj branši, dosad je premašila 130 tisuća (nisu svi sahranjeni na Mirogoju, možda trećina). U svim tim godinama procedura se nije puno promijenila. Markušić prvo ujutro zaprimi radne naloge s brojem i imenom pokojnika. Prije pisanja naloga, kaže uzgred, mrtvozornik još jednom pregleda tijelo pokojnika, napravi završnu identifikaciju i stavi pečat na lijes. Da slučajno ne bi došlo do zabune. Lijesovi su poglavito svi isti. Od svijetlog laganog drveta bez ikakvog premaza i boje što bi gorenjem moglo uzrokovati dodatno onečišćenje. Uglavnom, Markušić s nalogom u ruci odlazi u hladnjaču, gdje između stotinjak lijesova nalazi onaj pod tim brojem i polaže ga na kolica. Do prije godinu dana, priča, ručno su prebacivali lijesove na kolica. Dnevno i do devet tona tereta. No, početkom godine, kada je došao Matija Sakoman, novi rukovoditelj Krematorija, osmislio im je on posebnu dizalicu. On je inženjer strojarstva. Sada je cijeli postupak robotiziran. S lijesom na kolicima kremator ima oko dvadeset koraka da lijes dogura do “talijanke”. Kako nam je pokazao Markušić, drveni lijes se potom s kolica otkliže na pokretne škare ispred okna peći, a od te točke nadalje, sve je automatizirano.
- Najčešće je pitanje kremiramo li više pokojnika odjednom? Evo, sada možeš vidjeti da je to nemoguće – govori Markušić pokazujući na okno “talijanke”.
Naime, pravilni otvor peći, od 90 centimetara puta 90 centimetara, fizički može primiti samo jedan lijes. Maksimalna dimenzija lijesa, za korpulentnijeg pokojnika, koja stane u komoru jest 210 centimetara dužine, širine 76 i visine 60 centimetara. Pritiskom na gumb, mehaničke škare lijes pokojnika polagano uguraju u komoru. Prvih dvadeset minuta, upozorava Markušić, kada se temperatura komore diže na 900 stupnja, najbolje je ne prilaziti. Čak niti baciti pogled kroz „špijunku”, okruglo vatrogasno staklo komore. Ponekad, ali vrlo rijetko, dolazi do izboja plamena. To može ovisiti o tijelu pokojnika ili tkanini njegovog odijela.
Bilo je slučajeva, sjeća se, da je obitelj u lijes s pokojnikom stavila i bocu rakije. To se ne bi smjelo činiti. Staklo ne može posve sagorjeti na toj temperaturi, već se pretvori u ljepljivu želatinu i zalijepi za dno peći. Osim toga, peć ne može sagorjeti implantate, umjetne kukove, proteze, titanske vijke. Zato obitelj prije kremacije potpisuje dokument kojim dokazuje da u tijelu pokojnika nema takvih “dodataka”.
S druge strane, problem za vatru „talijanke” neće biti zlatni zub, recimo. Zlato se, naime, tali na temperaturi od 900 stupnjeva. Uglavnom, u zadnjoj fazi, kada tijelo pokojnika i drveni lijes sagori ostaje tek kostur pokojnika. No te su kosti dehidrirane, rahle. Ostaci se potom skupljaju i stavljaju u tzv. drobilicu kostiju gdje se pretvaraju u prah. To se zove proces „upepeljavanja” i traje dvadesetak minuta. Fini prah se automatski spušta u urnu koja se zatvara poklopcem. Ako se obitelj pokojnika odluči za ispraćaj na Mirogoju, zatvorena urna ima samo jedan smjer kretanja – u Gaj urni.
Tamo je više od 15 tisuća grobnih mjesta, odnosno kazeta za urne. U jednu može stati četiri ili njih najviše šest. S obzirom na to da je sada situacija na Mirogoju pola-pola, odnosno pola pokojnika se sahranjuje u urnama, a pola klasičnim ukopom, a trend pokazuje i da se obitelji sve više odlučuju za kremaciju, Gradska groblja su odlučila proširiti područje za polaganje urni. Plan je to težak gotovo 17 milijuna kuna. Prema riječima rukovoditelja Sakomana, do lipnja 2021. na Krematoriju će biti gotovo 3.500 novih kolumbarijski niša na zidu i 530 ukopnih kazeta.
- Morate znati da zadnjih dvadeset godina na Krematoriju nisu bila nikakva ulaganja, a sada planiramo ukupne investicije od čak 50 milijuna kuna do kraja godine. Sve je to postignuto odgovornim i racionalnijim poslovanjem u samo godinu dana, s malim koracima u pravom smjeru – priča nam Sakoman dok pijemo kavu u njegovom uredu nakon jezovitog iskustva krematorijskog podruma. Kaže da, recimo, nova “talijanka” služi ujedno i kao peć za grijanje. Osim što sagorijeva lijes, toplina proizvedena u komori ne odlazi kroz dimnjak van ili u eter, već se istovremeno koristi za grijanje prostorija Krematorija. Također, jednostavnom inovacijom, kolica na kat, napravili su dvostruko više mjesta u hladnjačama gdje drže lijesove pokojnika prije kremacije. Sada ih tamo stane stotinjak. U procesu su završnih radova na novoj kuhinji za zaposlenike, a krematorima su u vrtu dali napraviti klupe i stol gdje mogu predahnuti, sjesti, zapaliti cigaretu. Sve to doprinosi boljim poslovnim uvjetima, a onda i boljem poslovanju. Na nezaobilazno pitanje o dizanju grobnih naknada, što je početkom godina izazvalo dosta nezadovoljstva građana, Sakoman, koji je u fotelju rukovoditelja sjeo siječnju, govori da su to bile nužne mjere kako bi se investicije mogle provesti.
Grobne naknade nisu dizane 13 godina. Znamo da je ljude to iznenadilo, ali istovremeno mislim da ljudi prepoznaju da sada za to imaju bolje usluge, da groblja izgledaju ljepše, održavanije – govori. Tako je na Mirogoju, recimo, uređeno parkiralište za više od stotinu vozila, među kojima je 17 mjesta osigurano za taksi prijevoznike i osobe s invaliditetom. Obavljeni su opsežni hortikulturnih radovi, orezano je granje na drveću i raslinju, a uz ceste i staze postavljene su nove parkovne klupe za odmor, te novi koševi za odlaganje sitnog otpada. Bila je to investicija od preko dva milijuna kuna. Što se poslovanja tiče, u zadnje dvije godine prihodi Gradskih groblja udvostručeni su, a Sakoman sve zasluge prebacuje na novog šefa Patrika Šegotu. On je došao iz bankarskog sektora, Erste Grupe, prije malo manje od dvije godine. Sada je na polovici svog mandata i kaže nam da ima još puno toga za napraviti.
- Na inicijativu gradonačelnika Milana Bandića radit ćemo nove mirogojske arkade na južnom dijelu do Lašćine. To je veliki graditeljski pothvat koji će raditi arhitekt Marijan Hržić. S unutarnje strane zida koji čini arkade nalazit će se kolumbarijske niše, sve zajedno riječ je o potezu dugom malo više od kilometra – objašnjava Šegota.
Arhitekt Marijan Hržić, kojem to nije nepoznati teritorij jer potpisuje i gradnju mirogojskog Krematorija, kazao nam je da mu angažman na arkadama mnogo znači, profesionalno, iskreno i osobno. Još prilikom oblikovanja Krematorija, kaže, na umu su imali buduće proširenje arkada, nove kolumbarije u Gaju urni te kolumbarijski zid uz Remetsku koji spaja staro i novo groblje, ali i prateće sadržaje.
- Što se same obnove starih arkada tiče, predstavljat će izazovan zadatak koji će zahtijevati složen angažman multidisciplinarnih timova. Krematorij nedavno proglašen zaštićenim spomenikom kulture. Svaka intervencija na tom mjestu mora biti jednako usmjerena, i težiti jednakom nivou izvedbe i uspjelosti. Cilj je stvoriti prostor koji će biti izuzetan u svakom detalju i ništa manje od toga - odlučan je.
Osim što će se arkadama, jednim od najljepših primjera zagrebačke arhitekture koje je započeo još prije stotinu godina Hermann Bollé, okružiti mirogojsko groblje, kako su najavili Šegota i Sakoman, uskoro bi trebalo doći i do velike promjene koja se tiče samog postupka kremacije. Tiče se, naime, odjeće pokojnika. Dosad se dozvoljavalo više-manje sve. Obitelj, često je slučaj, pokojnika želi obući u najbolje odijelo i najfinije cipele. Međutim, to odijelo, a posebno cipele, gumeni potplati i pete, proizvode dodatno onečišćenje jednom kada dim iz peći krene sukljati kroz dimnjake. Kako je objasnio Sakoman, stvar je to europskih propisa prema kojima krematorij ne smije prijeći više od 100 grama po metru kubnom ugljičnog dioksida prilikom kremacije.
- U ostalim europskim zemljama praksa je da su pokojnici obučeni u tuniku od pamuka. To će biti novo pravilo koje ćemo uskoro i mi uvesti, ali prije toga prolazimo konzultacije s Ministarstvom zaštite okoliša – priča. Na pitanje što je razlog da se sve više ljudi odlučuje na kremaciju, a u zadnjih deset godina broj kremiranja skočio je za tisuću, Sakoman smatra da je to, jednostavno, ekonomska isplativost.
Na Krematoriju se tako može obaviti sve, veli. Obitelj doslovno može samo nazvati, zatražiti kremaciju i oni će se za sve pobrinuti. Tako mogu organizirati prijevoz tijela pokojnika iz bolnice, a kremiranje, ispraćaj i korištenje male dvorane stoji sve skupa oko 3.500 kuna. Obitelj, također, može ispraćaj organizirati i tako da sami dođu do kazete, a zaposlenik će groblja, to jest evidentičar, u bijelim rukavicama dostojanstveno dostaviti urnu do kazete i staviti je unutra. Na pitanje može li obitelj uzeti urnu pokojna sa sobom i odložiti u sobnu vitrinu ili prosuti na nekom drugom mjestu gdje već osjećaju sentimentalnu potrebu, Sakoman kaže da im to ne mogu zabraniti, ali da je ipak praksa pepeo pokojnika zbrinuti pravilno. Stoga, ako obitelj nema svoju kazetu, pepeo pokojnika može se prosuti na Mirogoju, na tzv. Sunčanoj poljani. A to obično rade krematorski evidentičari. U zadnje tri godine Domagoj Nikolić, 28-godišnji evidentičar, to je radio bezbroj puta. No kaže nam da evidentičar, osim toga, brine i za štošta drugo. Recimo, protokol u dvorani, nošenje cvijeća, nošenje urne, ponekad čak i puštanje glazbe. A zašto ih se naziva evidentičarima i što to točno evidentiraju i sam priznaje ne zna. Kaže da bi prikladnije bilo zvati ih voditeljima ceremonijala. Na Krematoriju ih je ukupno šest. Obučeni su u ista neupadljiva tamnoplava odijela, s kravatom i bijelim rukavcima. Oni moraju brinuti da je svaki aranžman na svome mjestu i uvijek pri ruci ožalošćenima, kao nevidljiva podrška.
Ali, kaže Nikolić, taj posao nije nimalo lak. Dnevno oni obave i do pet ispraćaja, prođu pet ukopa lijesova ili urni, pet uplakanih obitelji i pet istih sprovodnih pjesama.
- Naš je posao da se pobrinemo da sve funkcionira i da pokojnik ima dostojanstven ispraćaj po željama obitelji. Naravno, ponekad je teško, svi smo mi ljudi. Moraš pokazati empatiju prema ožalošćenima, ali ne smiješ dozvoliti da to na tebe previše utječe jer onda ispadaš neprofesionalan. No nekada je nemoguće izbjeći preklapanja osjećaja – prepričava Nikolić, inače računalni tehničar po struci. Dok nas vodi do Sunčane poljane, male livade u središtu Gaja urni gdje se pepeo pokojnika prosipa uz rubove, tražimo ga da nam objasni što je to “preklapanje osjećaja” i kako se evidentičari s time nose. - To je kada se staviš u situaciju obitelji i njihove osjećaje počneš sam proživljavati. To se događa najčešće kod nekih posebno potresnih ispraćaja. Recimo, naša je kolegica, inače zadužena za glazbu, prilikom sprovoda roditelja koji su sahranjivali svoje dijete, malu bebu, kako je i sama majka, počela nekontrolirano plakati. Nije mogla ceremoniju privesti kraju i morala je tražila zamjenu – prisjeća se.