PIŠE JELENA VELJAČA
Jelena Veljača
Jelena Veljača

Je li voditeljica Vijesti iz kulture politički kadar i mogu li prihvatiti prijedlog Vidović Krišto

Definicije su zatvor: ne znače ništa, i zabranjuju ljudima da budu kompleksna bića, misaona bića, autentična bića, bića koja griješe
Jelena Veljača
 Neja Markičević/Cropix
Objavljeno: 27. rujan 2020. 18:55

Postoje li teme oko kojih moramo imati čvrst stav i izraženo mišljenje od kojeg ne odstupamo ni pod razno? Ratni zločini, primjerice, pedofilija, silovanja, nasilje, mobbing, bullying, cijeli taj niz zločina, svakako. Zemlja je okrugla i taj spektar, jasno. No ako se mrvicu odmaknemo od društvenih anomalija koje se jednom riječju lako mogu nazvati zlom ili ograničenošću uma, ne mogu se sjetiti oko čega bismo smjeli biti toliko strastveno odlučni da svoje neistomišljenike ne smijemo poštovati ili barem uvažavati.

Čak je i nevjera, tako omiljena tema ženskim časopisima i tako bolna tema na kavama na špici, diskutabilno područje za koje i kad smo stranka koja pati moramo moći reći: život, žena se zaljubila, čovjek je bio nesretan, desilo se, dešava se. Za većinu se ljudskih postupaka koja ne prelaze granicu kaznenog djela može, ukoliko želimo, pronaći i opravdanje, ali i razlog za osudu, ovisno kako želimo promatrati slučaj.

Pitanje je koliko je ideološki polarizirano hrvatsko društvo doprinijelo stvaranju čvrstih, rigidnih i posve oprečnih stavova bilo o čemu, a posebno o temama koje zahtijevaju, doista, sofisticiranu empatiju i duboko, velikodušno, širokogrudno razumijevanje, a koliko je ta vrsta pokazivanja osobnih iskaznica kroz nepromjenjive stavove kao što su, primjerice “ja sam za pravo izbora”, ili, “ja sam za to da se ukine vjeronauk u školama”, bazno ljudska, i potrebna kao neka vrsta imaginarne sigurnosne mreže ispod svakog od nas.

Tu je da znamo tko smo, da nikad ne skliznemo u ambis bezbrojnih mogućnosti promjene identiteta, koja, posve prirodno, ali ne i zdravo, mnoge od nas neopisivo plaši, pa se, kao zlostavljani psi vlasnicima zlostavljačima, vraćamo naučenim egidama poput onih nevinih: u francusku salatu nikako ne ide krumpir, do onih manje nevinih, poput: transrodne osobe nisu normalne, da ga je*eš. Ima mnogo tog folklora koji je duboko ukorijenjen poput najgoreg i najopasnijeg korova, a na površini, kao, uostalom, dosta otrova u prirodi, izgleda nevino.

Feministkinje su frustrirane, lezbijke su muškobanjaste, pederi su moćni, umreženi i perverzni, žene su histerične, muškarci su snažni, muškarci su gamad, žene su bolji roditelji, abortus je ubojstvo, vaginalni orgazam ne postoji, svi ljevičari su jugonostalgičari, svi konzervativci su fašisti, Božić je 25. 12., Božić je 7.1., pašticada se radi bez suhih šljiva. Svaka takva vrsta isključivosti neopisivo je opasna, iako primamljiva: radi se o nasušnoj potrebi svakog od nas da ne moramo po cijele dane misliti o drugima, promišljati njihove duboke potrebe, razloge, shvaćati njihove bitke, poraze, frustracije, osobne patologije i motivacije iz ranjivosti, da samo živimo jednostavno, na miru. Ipak, u tom jednostavnom stavu “ne tiče me se, ja tako mislim, i neću ni pokušati shvatiti onog/onu koja misli ili radi drugačije”, ima toksičnosti koja od davnina uništava civilizaciju.

Danas kada su različitosti sve jasnije i kad se na trenutke čak i slave, čini se posebno šokantnim čuti neki rigidan i isključiv stav, posebno u javnom prostoru: ipak, oni egzistiraju, i, bez obzira na specifičan krug ljudi kojima se okružimo a za koje znamo da će nas razumjeti i bez tumačenja razloga i puta zašto smo ovakvi, ponekad nam eksplodiraju u lice. U eri kada strastveno upozoravamo na neravnopravnosti na mnogim nivoima, dešava se ogroman paradoks: pa je tako odjednom kultura otkazivanja krenula jesti vlastitu djecu, revoluciju misli i životnih sloboda za koju smo se tako borile.

I iako znam da u ratu nema tolerancije a što se tiče pitanja ljudskih prava i dalje smo u ratu, ponekad me za gušu primi osjećaj da smo postali bešćutni i nesposobni za dijalog: pa je tako mlada Antonija Ćosić odmah politički kadar jer je radila za ministra zdravstva tijekom najveće svjetske zdravstvene krize koju čovječanstvo pamti, pa je tako svako micanje s ekrana voditeljica zrelije dobi ageisam, ili pak sasvim sigurno nije, sredine nema, nema pokušaja razumijevanja, nema ni obrazloženja, ni komunikacije o tome kako je televizija specifičan biznis na kojem se uistinu ponekad lica moraju osvježivati, a nema ni dijaloga tijekom kojeg bi se postavljala pitanja radi li se takva rotacija i muškarcima i mora li se javni servis ponašati kao komercijalna televizija ili bi trebao, kako bi rekli prezreni braća Srbi, “ispoštovati” svoje lice tih preostalih četrnaest mjeseci.

Sjekira polariziranih stavova svodi se i na politiku, glasanje dakako, nisam jednom bila u poziciji da maltene svjesno lažem o tome kako bih, da me se pita, kadrovirala establišment, jer ću automatski biti smještena u neku od malo kućica koje postoje, a kojih se ne osjećam članicom. Ivana Kekin javno je progovorila o problemu obaveznog savjetovanja prilikom pobačaja na zahtjev: nitko nije ni čuo pitanja koja je postavila, tko koga savjetuje, kako i zašto. Ne, razgovor o ženskom tijelu svodi se na razgovor o zajedničkoj kulturnoj baštini, samo bez kulture, više kao rasprava o tome hoće li se u prostorijama mjesne zajednice odvijati aerobik za penzionere ili radionice za djecu: samo se čuju povici “vi ste ubojice”, i “žene koriste abortus kao kontracepciju”, kao da je kontracepcija najpopularnija stvar u državi, a većina ljudi je koristi samo kao verbalnu vinjetu u ovim slučajevima. Sve je obojano, dakako, nekom pripadnošću: stranci, opciji ili župi, i ne postoji mogućnost da isti stav, primjerice, imaju ljudi koji ne glasaju jednako.

U tom žamoru ludila na koji nam se često svodi i medijski prostor a i intimne rasprave, i mi sami, sudionici istih, gubimo mogućnost presumpcije vlastite nevinosti: što ako sam jednom glasala onako kako sad ne bih, što ako sam sa šesnaest abortirala, što ako sam za pravo izbora a sada mislim da je dobro imati obavezno savjetovanje jer bi ono u idealnom svijetu trebalo štititi žene a ne viktimizirati ih, što ako mislim da je u redu provjeriti rad bilo koje institucije, pa i Poliklinike za zaštitu djece i mladeži, iako je s tim prijedlogom na stol došla žena čije postojanje ni na HTV-u ni u hrvatskoj politici ne mogu okarakterizirati nikako drugačije no začudno da ne kažem bizarno, što ako nisam vjernica ali sam krstila dijete jer je ocu djeteta to bilo važno, što ako se pomolim Bogu za vrijeme turbulencija, što ako vjerujem u instituciju braka ali i u instituciju razvoda, što ako nosim masku ali sumnjam u to koliko zapravo znanost zna o virusu covida, što ako vjerujem stožeru i mislim da su genijalni iako su svi iz HDZ-a, slobodno nastavite niz uz kavu, i, molim vas, ne pokušavajte me naći ni u jednoj prethodnoj definiciji, jer upravo su definicije zatvor: ne znače ništa, i zabranjuju ljudima da budu kompleksna bića, misaona bića, autentična bića, bića koja griješe, ljudi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 09:01