Je li moguće da ministar zdravstva Vili Beroš nije znao da se iz Opće bolnice u Zaboku već danima pacijenti oboljeli od koronavirusa pod okriljem noći otpuštaju kući, a da po njih dolaze članovi njihovih obitelji? Je li moguće da ne zna kako u KB-u Dubrava, bolnici koja je još od početka epidemije na proljeće određena za covid bolnicu, vlada potpuni kaos?
Zar je liječnica iz KB-a Dubrava trebala poslati pismo Jutarnjem listu i cijelu javnost upoznati s katastrofalnim uvjetima u bolnici u kojoj baš ništa ne funkcionira? Zar je morala javno zavapiti da pacijenti zbog kaosa koji vlada u KB-u Dubrava ostaju bez terapije, da neki od njih ostaju gladni, da je starija gospođa bila prisiljena tri dana ležati gola u krevetu i još niz šokantnih pojedinosti, da bi do ministrovih ušiju doprlo kako tamo nešto ne štima? Odgovori su ne, ne i ne!
Ako imamo ministra zdravstva kojega u doba najvećeg izazova s kojim se zdravstveni sustav uopće susreo redovito ne izvještavaju što se u njemu događa, posebno u njegovim ključnim dijelovima, nego to saznaje iz medija, onda se treba zapitati što taj čovjek uopće radi na takvoj dužnosti.
Zar je uloga ministra da svaki dan staje pred kamere i na konferencijama za tisak čita brojke o dnevnoj evidenciji novozaraženih i umrlih? Možda je to imalo smisla u rano proljeće kada smo se tek suočili s pandemijom koronavirusa. Tada su ministri kao najodgovorniji ljudi u zemlji izlazili pred javnost i svakodnevno izvještavali o situaciji i potezima koji se povlače. Početkom godine je to bilo važno jer smo se suočili s nečim potpuno nepoznatim i novim i građani su morali dobiti dojam da sustav funkcionira.
Vrlo brzo je, međutim, nestala potreba za Beroševim svakodnevnim naslikavanjem na presicama Nacionalnog stožera civilne zaštite, pa je njegovo daljnje pojavljivanje pred ekranima vjerojatno bila stvar osobnog izbora i želje za zadržavanjem ranije stečene popularnosti. Ne bi u tome bilo baš ničeg lošeg da za to vrijeme sustav nije nastavio tonuti. Jedino što se promijenilo u odnosu na Milana Kujundžića jest to što je Beroš daleko ugodnija osoba koja zna pristojno komunicirati. Ostalo, sada se pokazuje, isto je kao i prije.
Kujundžićeva ostavština u koju Beroš nije ni taknuo eksplodirala je upravo u KB-u Dubrava u kojoj je glavni kadrovik bio bivši ministar. Ništa poput pisma liječnice s odjela za covid ne govori koliko je taj kadar loš i nesposoban. A Beroš je to morao znati. Još je 5. veljače imenovan za ministra zdravstva, a i prije toga je bio u Ministarstvu kao jedan od Kujundžićevih prvih suradnika. Imao je, dakle, punih osam mjeseci za niz intervencija, organizacijskih i kadrovskih.
Aktualna situacija svjedoči, međutim, da su bilo kakvi ozbiljniji potezi izostali. Beroš je svoju popularnost s početka godine dobro inkasirao na parlamentarnim izborima kada je HDZ-u donio lijepi broj glasova, i još ga je svojedobno kvalificirala u potencijalne kandidate HDZ-a za gradonačelnika Zagreba. Ali se nije reflektirala na stanje u sustavu za koji je zadužen.
Samo je dug veledrogerijama narastao na 5 milijardi kuna i doveo u pitanje opskrbu bolnica lijekovima. Još u srpnju, kada je dug veledrogerijama iznosio 4,2 milijarde, i kada je također prijetila blokada opskrbe, ministar Beroš je umirivao javnost na presici Nacionalnog stožera tvrdeći kako pacijenti ne trebaju biti zabrinuti, "te da će kao odgovorna Vlada učiniti sve da se dugovi podmire i više ne generiraju".
Učinjeno nije ništa, nego su se nakon tri mjeseca dugovi veledrogerijama popeli na 5 milijardi, a ukupni dugovi u zdravstvu na 10 milijardi, dok ni jedna rupa u sustavu nije začepljena. Dodatno je poražavajuće što dugovi galopiraju iako je lani doprinos za zdravstvo povećan za jedan posto, a ove godine je cijeli sustav zbog covida bio u hladnom pogonu. Za vrijeme lockdowna obavljalo se samo ono najnužnije, a i kasnije se radilo sa smanjenim kapacitetom. Dakle, puno se manje novaca trošilo na operacije, na boravak pacijenata u bolnicama, na preglede, na dežurstva i prekovremene sate.
Ako se zna da je covid "potrošio" 300 milijuna kuna, jasno je da epidemija nije razlog za daljnje galopiranje dugova. Problem je u rupama koje Beroš, baš kao ni njegov prethodnik, nije začepio. Što je sa spajanjem bolnica, s objedinjavanjem javnih nabava, s primjerenom organizacijom rada, jačanjem obiteljske medicine....?
Javno zdravstvo je veliki gutač novca, ali nije istina da ono ne može biti daleko racionalnije i funkcionalnije. Nije ni velika filozofija što bi trebalo učiniti da se ono dovede u kakav-takav red. Potrebna je samo politička volja iz koje će proizaći imenovanje sposobnih i odgovornih ljudi na dužnosti s kojih treba provesti reformu zdravstva. I još jedna sitnica. Potreban je premijer koji neće čekati pritisak javnosti da bi se zahvalio nekome od svojih suradnika koji su kompromitirani ili ne rade, nego će pred njih postaviti ciljeve, i ako vidi da ih nisu u stanju ispuniti, potražiti nekoga tko jest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....