DEBELO ISPOD NULE

IVAN I MARIO IZ DUGOPOLJA UPALI U LEDENU ZAMKU MOSORA: 'Naložili smo zadnji komad opreme, znali smo, kad se vatra ugasi, to je naš kraj...'

 HGSS

Ni slab odsjaj vatre zapaljene odjeće, kojom su se dvojica izgubljenih planinara u subotu navečer nastojala ugrijati očekujući spas sa snijegom prekrivenog Mosora, članovima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) te mrkle noći ne bi pomogao da ih pronađu i izvedu na sigurno. Štoviše, da nije bilo signala pametnih telefona i GPS koordinata, Dugopoljcima Ivanu Marasoviću i Mariju Mustapiću ta bi noć, vjerojatno, bila i zadnja, piše Slobodna Dalmacija.

– Šta smo god donili sa sobom, naložili smo. I rezervne jakete smo zapalili. Taman kad smo se spremali zapaliti i torbe, kao posljednje što smo imali za dodati na vatru, u daljini su se pojavili tragovi svitla – govori 29-godišnji Ivan, čija ih je ozljeda gležnja spriječila da se sami spuste do prvih kuća prije nego što je noć obavila planinu.

Ivan i Mario su se ujutro uputili u planinarski dom "Ljubljan", smješten podno istoimenog 1262 metra visokog planinskog vrha, s namjerom da, uživajući u bjelini, tamo provedu vikend. No, u rano poslijepodne shvatili su da su zalutali. Od velikog im snijega, objašnjava Ivan, oznake na stazama nisu bile vidljive pa su se, unatoč dobrom poznavanju terena koji posjećuju od ranog djetinjstva i doživljavaju kao susjedstvo, izgubili zalutavši na opasan predio koji ih je umalo stajao glave.

– Naletili smo na same škrape sakrivene pod snigom i tuda smo se neko vrime oprezno spuštali, dok meni za jednu nije zapela noga, kada sam se prevrnuo, proklizao i ostao bez cipele. Ispočetka nisam ni osjetija bol, valjda od hladnoće i šoka, pa sam nastavio polako šetati nizbrdo. No, nakon što smo uskoro zastali da bi malo predahnuli, ja više nisam moga krenuti dalje. Ma nisam moga ni stat na nogu – prisjeća se, prekidan kašljem koji je, kaže, zaradio u nezaboravnoj avanturi.

Pozvavši u pomoć HGSS, na istom su se mjestu, kako objašnjava, od 17 sati bespomoćno smrzavali da bi, već se dobrano tresući od zime, na izmaku snage odlučili zapaliti odjeću ne bi li se nekako uspjeli ugrijati.

– Najgore je bilo to što je od pada sva roba na meni bila mokra, a suhu sam morao naložiti jer mokra ne bi gorila. Ni vatra me nije mogla ugrijati. No, cilo smo vrime bili u komunikaciji s momcima iz HGSS-a, koji su se penjali prema nama pa nas je to hrabrilo. Nikada mi nije tako laknulo kao kad sam ugledao kako nam, oko 22 sata, iz mraka prilaze. Topli čaj koji su donili sa sobom najviše me razveselija. Kad sam to popija, već sam malo doša k sebi. Ja i kolega smo se bili baš dobro smrzli – govori Ivan, čijim mukama, kako je planina odlučila, tu nije bio kraj.

Kako se doznaje od HGSS-ovca Darka Gavrića, voditelja akcije spašavanja u kojoj su sudjelovala 33 spasioca, njih je 25, nakon četverosatnog uspona iz Dugopolja kroz dvadesetak centimetara snijega, došlo do dvojice planinara, s naumom da unesrećenog na nosilima spuste na sigurno. No, dobro promišljanje mogućnosti navelo ih je na drugačiji zaključak.

– Srećom pa su nam se pridružili Đuro i Katolik, lokalni vodiči koji dobro poznaju taj dio planine, jer bismo ih bez njih, unatoč GPS-u, po onom mraku i snijegu, na onako nepristupačnom terenu, teško pronašli – govori Gavrić, naglasivši kako su se dobrim dijelom uspona probijali kroz opasan predio bez postojećih staza.

Kako navodi, pronašavši i utoplivši ozlijeđenog Ivana i njegova promrzlog prijatelja Marija, razmatrali su uvjete planiranog spusta s unesrećenim na nosilima, no upozoreni iskustvom teškog uspona koji su netom svladali, odlučili su istražiti i druge opcije.

– Gledali smo što je najbolje, jer nam se spuštanje s njim u tom trenu nije činilo kao najsigurniji izbor, budući da bi nam za to trebalo stotinjak spasitelja. Manju smo grupu zatim poslali da istraže gdje se točno nalazi taj planinarski dom koji su i dvojica unesrećenih pokušala pronaći. No, kako su se oni puna dva sata probijali do skloništa, koje se nalazio svega tristotinjak metara od nas, i tu smo mogućnost brzo odbacili – prisjeća se Gavrić, objašnjavajući kako su se odlučili na dramatičan scenarij koji je uslijedio.

Nakon što je Ivanov gležanj zbrinula liječnica Ivana Buklijaš, Mario se s njom i većinom spasilaca uputio prema Dugopolju, dok je za Ivana odlučeno da na planini ostaje čekati jutro i s njim helikopter koji će ga prevesti u splitsku bolnicu.

S njim su na planini noći i hladnoći ostali prkositi spasioci Dalibor Cvitković i Ivica Perković, koji su se izmjenjivali hrabreći mladog Dugopoljca i prikupljajući drva za ogrjev koja su im pred odlazak pripremili kolege spasioci.

A noć je bila hladna. Kako Darko svjedoči, temperatura je pala "debelo" ispod nule. Činilo mu se, kaže, da ih je i više od minus deset stupnjeva treslo dok su oko logorske vatre ćakulom kratili sitne sate. Ni šatora, ni vreće da ih ugrije, zaštiti. Samo dobra volja, na ponos ljudskom rodu i na sreću nesretnom planinaru, hrabre je spasioce prikovala uz njega, dok su kroz dugu noć hranili moćnu vatru da im sačuva život.

– On je, razumljivo, bio iscrpljen i u stresu, pa je malo i odrijemao, ali mi smo cijelu noć probdjeli i ujutro ga helikopterom Hrvatske ratne mornarice, s kojom i inače imamo odličnu suradnju, prebacili do bolnice i priču priveli sretnom završetku. Srećom pa je bila vedra noć, bez padalina, inače ne znam kako bismo. Mada kod nas stvari funkcioniraju po poluvojnom principu, tako da nema – ja ne bih. Tko za ovo nije, taj se ni ne prijavljuje – objašnjava neustrašivi Gavrić, pa dodaje kako se ovakva nezgoda svakome moglo dogoditi.

– Ovi momci nisu ni neki mulci, niti su pili alkohol, a i dobro su se pripremili. Pa imali su čak i dezodorans, to vam sve govori. Ali, eto, nisu imali sreće. No, evo i jedno upozorenje: zlatno je pravilo, kada se dogodi da se ovako odluta sa staze, da se vratiš do zadnje oznake. Tako je sve lakše – objašnjava naš sugovornik, ističući kako je ova akcija spašavanja, iako tehnički jednostavna, fizički bila izrazito zahtjevna.

U 'grozdu' visjeli do Dugopolja

Kao da sve što je prethodnog dana i noći prošao za Ivana nije bilo dovoljno zastrašujuće, epilog dramatične akcije spašavanja uslijedio je s ranim jutarnjim satima nedjelje, kad je helikopterom spušten s planine. Dobro pričvršćen na nosila, okružen čvrsto privezanom trojicom svojih dobročinitelja, Ivan je, naime, s Mosora sletio viseći o konopu iz helikoptera.

Zbog terena nedostupnog za slijetanje, kako je objasnio Gavrić, sva su četvorica zajedno, u formaciji "grozd", prevezena do Dugopolja, gdje su se prekrcali u unutrašnjost helikoptera te su ipak nešto komotnije nastavili let put Splita.

Iako je, kako je kazao Ivan, kojemu slijedi tjedan dana mirovanja uz liječenje antibiotikom i potocima čaja, od svoje sedme godine na Mosoru, te se kao iskusan član planinarskog društva u snježnu avanturu uputio dobro pripremljen, kad se dogodi nezgoda, "ništa se ne može učiniti". Led mu je, kaže, još u kostima, no čim prizdravi, sprema se natrag u planinu, iako će, oprezno dodaje, snijeg nadalje izbjegavati u velikom luku.

Svjestan ozbiljnosti situacije u kojoj se nespretnim slučajem našao, Ivan je svojim spasiteljima i putem Slobodne Dalmacije poručio kako im od srca zahvaljuje što su mu pružili prvu pomoć i, ostavši uz njega, spasili život, ističući kako je svoju lekciju naučio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 23:21