VINKO PRIZMIĆ

ISPOVIJEST LEGENDE HGSS-a 'Ljudi su nam umirali na rukama jer su nas u najkritičnijim trenucima u 3 ujutro tražili njihov JMBG'

 Božidar Vukičević / CROPIX

Povod je odlazak u mirovinu, pa su ga se novinari dohvatili kao pijan plota. Svi bi da im ispriča nešto o najdramatičnijim slučajevima spašavanja, evocira uspomene koje su mu se usjekle u pamćenje, jer ljude koje je spasio, veli Vinko Prizmić, nikad ne zaboravlja, piše Slobodna Dalmacija.

Povod za intervju Slobodne Dalmacije s dugogodišnjim pročelnikom Hrvatske gorske službe spašavanja bio je isti - njegovo umirovljenje, ali tema drugačija; i to ona koju je Prizmić uporno nametao svih ovih godina - kako sustav spašavanja učiniti boljim, učinkovitijim, kako spasiti što više života čak i onda kada se to, zbog okolnosti u kojima se dogodila nesreća - čini nemogućim?

- Ja i moje kolege cijelo smo vrijeme pokušavali popraviti sustav, i u tome smo uspijevali unatoč tome što smo od sustava bili gurani na marginu. Naime, djelujemo u društvu u kojem sigurnost i zaštita ljudskih života nisu dovoljno prepoznati kao najvažnija ljudska i javna potreba. Zato i svaki sustav koji bi o tome trebao brinuti, radi na pola snage, osim kad se dogodi katastrofa, pa je često ravnodušan na ono najbitnije - a to je građanin i njegova sigurnost. Često se ljudi koji ga vode boje odškrinuti njegova vrata onima koji poznaju stanje na terenu bolje od njih, plašeći se da će to umanjiti njihovu važnost ili važnost institucije koju vode. Tako vam sustav postane najvažniji samom sebi.

U pitanju su sujete?

- Sujeta je glavni problem čovječanstva, posebno kad pojedinci crpe svoju relevantnost iz određenog položaja u državnom aparatu. Njihova logika je da ili si potpuno pod njihovom kontrolom, ili nisi, a onda smetaš. Zato ima puno otpora prema nekim rješenjima koja bi sustav učinila boljim.

Dugo upozoravate da se treba reagirati brže kad je u pitanju spašavanje unesrećenih koje se prevozi helikopterima?

- Priča o HGSS-u je priča o helikopterima. Prostori koje mi temeljem zakona pokrivamo su nepristupačni tereni daleko od prometnica. Tamo je često helikopter jedini alat koji nam može pomoći da ljudimo spasimo život. Sve drugo je presporo i beznadno. Zato smo mi bili pokretači mnogih inicijativa, nismo šutili, niti to kanimo ubuduće, jer bi to značilo da pristajemo na to da će netko izgubiti život, samo zato što to pitanje nije dobro rješeno. Ovo se pitanje moglo već davno riješiti da nije bilo te inercije sustava. Meni su Austrijanci još prije petnaest godina nudili da ljeti ovdje dovedu dva helikoptera, jer oni helikoptere najčešće koriste zimi, pa bi ih tako, koristeći ih kroz cijelu godinu, smanjili troškove. To je tada, a bojim se i sada - nemoguća misija, jer osim HGSS-a i HAK-a, nitko drugi to nije smatrao potrebnim.

Pretpostavljam da je problem bio u plaćanju tih usluga?

- Uglavnom, ne, jer se to moglo riješiti kroz osiguranja. Ako govorimo o helikopterima, još je prije rata njemački ADAC, njihov autoklub, za svoje osiguranike u Hrvatskoj koristio dva helikoptera MI2. Plaćali su jako dobro i naše liječnike i dežurne timove koji su pružali pomoć, jer su procijenili da je to za potrebe njihovih članova koji provode godišnje odmore u Hrvatskoj opravdano i financijski održivo. Naime, na njih se oslanja 25 milijuna osiguranika.

Znači, može se surađivati s ADAC-om, model o kojem govorite je logičan?

- Još 2005., HGSS je pokrenuo pilot projekt s helikopterom koji nam je mjesec dana bio na raspolaganju. Imali smo svoje liječnike i svu potrebnu opremu, a sustav je to opet nerado koristio?! I dalje se angažirao vojni helikopter, pa i onda kada je to mogao odraditi onaj besplatni i bolje opremljeni.

Zašto?

- To je bilo pitanje procedure pozivanja. Tu nije vojska kriva. Županijska Hitna pomoć koristila je naš helikopter dok su pozivi išli preko Državne uprave zaštite i spašavanja prema državnim helikopterima o državnom trošku.

Pričali ste mi svojedobno da je posadama helikoptera trebalo, radi procedure odobravanja leta, dugo vremena da polete, što je smanjivalo šanse unesrećenom da ga spasite unutar zlatnog sata?

- To je danas puno brže, ali to nije jedini problem. Dok HGSS nije pokrenuo svoj sustav dežurstava imali smo situacije, da kad se nešto dogodi na otoku ili nekom drugom izoliranom području, najčešće je upomoć išao helikopter u kojem nije bilo medicinskog tima. On bi “pokupio” ozlijeđenog ali najčešće i jedinog liječnika s otoka i opremu za reanimaciju, tako da bi otočani i po 24 sata ostajali bez liječnika i medicinske opreme, jer se liječnik koji je pratio pacijenta mora vraćati trajektom natrag. U protivnom bi teško ozlijeđeni pacijent išao bez pratnje.

Zato smo 2006. napravili montažni objekt na heliodromu Firule, nabavili defibrilafore, respiratore i svu drugu medicinsku opremu. kisik i drugi sanitetski materijal, te s našim liječnicima započeli s dežurstvima. U vrijeme župana Ante Sanadera, mi smo uspjeli sve te hitne slučajeve tijekom ljetne sezone pokrivati s našim spasiteljima i liječnicima, te kasnije i djelatnicima Županijskog zavoda za hitnu medicinu koji je angažirao ljude za pripravnost. Zajednički smo to provodili sve do 2009. godine. Čak smo organizirali slično dežurstvo i u Puli, gdje je također zahvaljujući MORH-u bila osigurana posada i helikopter tijekom ljeta.

I sve je dobro funkcioniralo. Niste bili ovisni o tome hoćete li na terenu moći pronaći liječnika ili hoće li on stići helikopterom?

- Da. Nedugo nakon što se formirao Hrvatski zavod za hitnu medicinu, mi smo 2010. naprasno isključeni iz svega toga. HGSS je naprosto amputiran kao nepotreban iako su vodstvo i djelatnici Hitne uporno zahtijevali naše sudjelovanje i pisali nadležnom ministru. Tim više što je to bio interes svih, poglavito ozlijeđenih i bolesnih.

Naši spašavatelji su bili nezamjenjiv “alat” kad je ozlijeđeni bio nedostupan hitnoj medicini, a kako su istovremeno i medicinski educirani, bili su dodatno dobrodošli kao par stručnih ruku kod težih stanja ili kad je istovremeno bilo više ozlijeđenih. Sjetite se naših spašavanja s kruzera u plovidbi, kad smo u dva navrata čovjeka spasili, pa ga čak i reanimirali. Nesreće i iznenadne bolesti se ne događaju samo tamo gdje to može odraditi Hitna pomoć. HGSS temeljemm Zakona pokriva ogroman teritiorij Hrvatske. To su nepristupačni tereni izvan naselja i javnih prometnica. Zar i ti ljudi nemaju pravo na helikoptersku pomoć?

Kako to danas funkcionira?

- Jedan medicinski tim s jednim helikopterom je dežuran u Divuljama, a naš tim HGSS-a dežura u Splitu i na Firulama, i za njega MORH osigurava drugu posadu i helikopter?!

Čekajte, to znači da se istovremeno dežura na dva mjesta?

- I nitko se ne pita je li to normalno? Imali smo situacije u zadnjih godinu dana s više fatalnih slučaja. Zadnji je bio ovog proljeća kad je žena podlegla zbog povreda glave jer smo helikopter čekali četiri sata. Naime, helikopter za “naše” potrebe nije bio dostupan u potrebnom vremenu, a budući se radilo o nepristupačnom terenu na Velebitu, to se nije medicinski moglo odraditi bez nas. MORH tu nije kriv. Oni su tek davatelji zračnih usluga i to je njima tek sekundarna djelatnost jer moraju pokriti i svoje obveze.

Ne mogu biti odgovorni za činjenicu da se dvije važne službe ne mogu međusobno dogovoriti o prioritetima. Citirat ću ministra Damira Krstičevića, koji kaže da se oni do boli trude da odrade sve što mogu, ali, velim, nije MORH kriv što netko inzistira da se meidicinski timovi odvoje od HGSS-a i onda kad HGSS mora ići po teško bolesne i ozlijeđene.

Što konkretno treba popraviti u tom zračnom dijelu spašavanja?

- MORH, i posljednjih godina i MUP, rade što mogu, ali je sustav krivo postavljen. Spašavanje ljudskih života ne može biti sekundarna djelatnost. To mora biti najvažnija stvar na svijetu, a oni tu uskaču i pokušavaju spasiti što se spasiti da u okviru svojih mogućnosti.

Kako sustav spašavanja funkcionira u bogatijim europskim zemljama? Recimo, u Austriji?

- Tri su razine koje moramo zadovoljiti da bi uspostavili održiv sustav. Prvo; operativnu razinu, osposobiti neku zračnu agenciju koja će se brinuti o helikopterima, pružati usluge prevoženja nama, hitnoj medicini i drugima. Tu su, naravno, uključeni i liječnici spasitelji. Druga razina je korisnička. Netko sve to treba financirati. To su najčešće korisnici, tržište osiguranja i država koja ima obvezu ispunjavati javne potrebe, pa tako financirati i spašavanje ljudskih života. To je i njena dužnost prema međunarodnim konvencijama. I treća razina je politička volja, legislativni dio u kojem bi se sve to reguliralo.

Mi smo svojevremeno bili spremni, a da smo imali takav poticaj od nadležnih, da to, kao ljudi koji su dio svjetksog iskustva kad je u pitanju spašavanje unesrećenih, i organiziramo. Ne kako bi imali svoje helikoptere, nego kako bi kroz neku nacionalnu ili drugu agenciju, davatelj usluga to osigurao za nas i liječnički tim, i to tako da to provodi kao svoju temeljnu zadaću po svim propisanim standarduima. Tek tada će biti moguće naplatiti takve usluge na tržištu i svi troškovi neće pasti samo na državni proračun kao do sada.

Je li zato potrebno dosta novca?

- Kako je moguće da Rega, jedna neprofitna udruga u Švicarskoj, ili austrijski GSS ili OMTC, sve to mogu isfinancirati? Odgovor je - putem osiguranja i članarina.

Je li to kao kod nesreća na skijanju? Imaš osiguranje, pa ako tvoja polica pokriva određeni tip nezgode, spasitelji se naplaćuju od osiguranja, a ako ne - moraš sam platiti sve ili dio?

- Skijališta su nešto drugo. Tamo se to stvarno plaća, ali obveza je svake države da te spasi kad se nađeš u nevolji. Tako se ni drugdje, kao ni u nas, takvo što najčešće ne plaća. Kod skijanja se smatra da si sam sebe doveo u zonu povećanog rizika, i da zato moraš participirati u troškovima tvoga spašavanja. No, u Francuskoj ili Italiji, spašavanje je uglavnom besplatno, osim ako nisi sam sebe doveo u opasnost. Ukratko, obveza države je da jedan dio toga financira, a tu su i osiguravajuća društva koja mogu i trebaju pokriti najveći dio.

A, te police, ruku na srcu, nisu često ni bog zna što skupe?

- Kad smo mi sa kruzera dva puta noću spašavali putnike zbog infarkta, već sam ujutro dobio poziv osiguravatelja, jer su svi na brodu osigurani, koji me pitao - kome i koliko treba platiti helikoptersko spašavanje? Odgovorio sam im da nema mogućnosti da se to plati. Zračno prevoženje smatra se gospodarskom djelatnošću, i davatelji takvih usluga moraju prethodno biti registrirani za takvu djelatnost. Naravno, moraju ispuniti i sve priopisane standarde. Vojni helikopter nije čak ni u cvivilnom registru, a budući da je državni, ne smije konkurirati drugima koji od takve djelatnosti trebaju zaraditi i platiti porez državi. To je suprotno pravilima tržišnog nadmetanja. Zato je za sada vrlo teško, mada ne i nemoguće, u ovakvom sustavu nekome naplatiti helikoptersko spašavanje.

Nije svrha spašavanja naplatiti ga, nego spasiti nečiji život?

- Da. I zato se zahvaljujem MORH-u jer sve ljude koje smo do sada spasili, spasili smo zajedno, a bilo je brojnih i vrhunskih akcija. Žao mi je što sam stalno morao talasati i ukazivati na slabe točke sustava. Ljudi su nam do 2000-te umirali jer helikoptersko spašavanje kao takvo uopće nije bilo prepoznato. Znalo se samo za protupožarne letove i prijevoz bolesnika, i kad bi se dogodilo nešto na Vidovoj gori, da padne, recimo, zmajar s vrlo teškim ozlijedama, morali smo čekati da se jedini liječnik iz Supetra popne na Vidovu goru i ustvrdi je li pacijent dovoljno bolestan. Ili kad je u jednoj automobilskoj nesreći došlo do smrtnog stradavanja jednog putnika, drugi je bio teško ozlijeđen, a treći dopuzao po pomoć... Da bi ja u tom slučaju dobio helikopter, mene su u tri sata ujutro pitali JMBG ozlijeđenog?! Paraglajder nam je 2000-te, zbog sličnih razloga, umro na rukama. Kad je taj čovjek umro; ja sam pobjesnio!

Tada su tri helikoptera na Drveniku gasila makiju, a nijedan pilot nije bio ovlašten doći na naš poziv. Tada sam to javno govorio i to rekao jednom istaknutom članu tadašnje vlade. Sve je stiglo do DORH-a jer sam izjavio da je čovjek umro jer ne postoji sustav spašavanja. Istražitelji su me me pitali - tko je kriv? Hitna pomoć, vojska, zrakoplovstvo, a ja sam ustvrdio da nije nitko od njih, već Vlada Hrvatske koja nije zakonski uredila tu situaciju. Sve dotadašnje slične situacije, i mi i zrakoplovstvo, a i drugi dionici spašavanja, radili smo na “crno”. Tada sam se svojski zalagao i za uvođenje broja 112 i osnivanje jednog državnog tijela koje bi konačno objedinilo sve dionike sustava, a ne da on izgleda kao raštimani orkestar i to u trenutku kada je ljudima najpotrebniji.

Sad zakonski okvir postoji?

- Da, ali da bi se operativno djelovalo u svim situacijama, morate imati umreženi sustav, podzakonske akte i standardne operativne procedure, ali ne samo za katastrofe, nego za sve pa i svakodnevne situacije. Jer i nepotrebni gubitak života je katastrofa, a ako tom pristupimo odgovorno, spriječit ćemo one masovnije. Zato svi moramo znati što je bitno; oko čega se treba okretati cijeli sustav, a to je onaj tko treba našu pomoć. U svakoj, čak i pojedinačnoj akciji spašavanja, sudjeluje puno dionika. Kad spasimo stranca, tu vam je odmah uključeno Ministarstvo vanjskih poslova; a ako je u akciji sudjelovao helikopter, moraš uključiti i Ministarstvo prometa; pa odgovornosti za štetu, MUP, Ministarstvo zdravlja..., tu je, naprosto, toliko toga da to sve treba posložiti.

Svojedobno sam govorio da je ova naša država feudalna, zato što svako ministarstvo propisuje svoja pravila i fokusirano je samo na svoj resor. Moram priznati da s novom Strategijom nacionalne sigurnosti i Zakonom o domovinskoj sigurnosti, stvari ipak idu nabolje. Ministarstva i glavni dionici se sastaju i konačno zajednički dolaze do odgovora za razne situacije. Upravo sam se za to zalagao i u tome aktivno sudjelovao sve ove godine.

Moraju li spasitelji ubuduće biti profesionalci?

- Pa, oni to već jesu, jer profesionalca ne čini činjenica da je negdje na plaći, nego da vrhunski stručno i predano obavlja neki posao, a pripadnici HGSS-a su visokomotivirani ljudi s najprestižnijim licencama, koji daruju svoje vrijeme da bi spasili druge. Neki misle da bi se profesionalizacijom sustav učinio učiunkovitijim. To nije istina jer većina naših kolega to radi volonterski. Prednost volonterskog sustava je to što su to ljudi koji su jedni od nas i koji žive s nama. U svojim radnim i životnim sredinama, šire sigurnost, provode preventivu, primjer su drugima.

Educiraju i proaktivno djeluju u u društvu i tako smanjuju rizike. Oni nisu samo trošak i alat za nesreće, nego i poluga razvoja i čimbenik uvećane kvalitete života i zaštićenosti u zajednici. Za ovo čime se mi bavimo, a to je navažnija stvar na svijetu, traži se interventnost, brza reakcija i raspoloživost s određenim kapacitetima 365 dana u godini.

Koliko bi trebalo imati zaposlenih profesionalaca da bi se cijela Hrvatska pokrila u ovakvim sitaucijama 24 sata dnevno 365 dana u godini?

- Mi to za sada pokrivamo bez problema jer su svi naši pripadnici u svakom trenutku svjesno pristali biti na raspolaganju ljudima u nevolji.

Vas je 1500 volontera na 25 stanica u Hrvatskoj?

- I četrdeset manjih ispostava.

Je li to dovoljno?

- Kako raste broj posjeta Hrvatskoj, matematički raste i broj intervencija. I klimatske promjene rade svoje, pa smo za vrijeme snježnog nevremena imali tisuće intervencija. Sjetite se samo Gunje i drugih takvih sitaucija, ali ljudi nam nije falilo.

Raste li i broj volontera koji sudjeluju u spašavanju?

- S tim nemamo problema. Tajna HGSS-a je u tome što stvarno ima dobre ljude koji se “lože” na motivaciju i zajedništvo. Nama angažman mladih ljudi uopće nije problem. Barem u većim sredinama.

Kako stojite s opremom?

- Kao temeljna operativna snaga sustava civilne zaštite, postali smo resurs koji državi treba kad su u pitanju velike prirodne katastrofe, pa su osigurana i određena sredstva. Sada, kad smo postigli jednu svjetsku izvrsnost, nije nam problem doći do novca putem projekata, jedino što treba u tom smislu osigurati jest petnaest posto sredstava za učešće. Mi smo privlačni svima. Moj je nasljednik na čelu HGSS-a išao u Kinu. Naš tim je pozvan da bi osposobljavao Kineze na brzim vodama. Od svih stručnjaka na svijetu izabrali su baš nas kao najbolje, ali jaki smo i drugim specijalnostima, tako da u Splitu ali i drugdje, možemo napraviti jedan centar izvrsnosti u tom smjeru.

Nije problem novac, nego sustav. Mi smo produžena ruka sustava i moramo doprijeti tamo gdje on to nije u stanju. I mi to možemo zato što smo osposobljeni za najteža spašavanja, za najteže reljefe, vremenske neprilike, ali ruka ne može bez tijela. Što ćemo ako nemamo helikopter? Zar građani Hrvatske ne zaslužuju imati pomoć ma gdje ih je nevolja zadesila? Zar građani Hrvatske imaju novca da financiraju paralelne sustave kakvi se navodno planiraju i to zbog nečijih kaprica? Puno se toga može napraviti zajedništvom i s ovim što već imamo, samo treba s time inteligentno upravljati. Hrvatska je puna dobrih ljudi koji žele pomagati drugima u zejdnici. To je dragocjen resurs koji se nedovoljno koristi jer to politika ne zna pobuditi i usmjeriti. Možda se i pribojavaju pravog zajedništva, jer su to procesi koje ne mogu kontrolirati.

Kao što je bilo zajedništvo u Rajevu Selu?

- Da. Prolazili smo po cesti koja je već polako plavila, a njom su trčale divlje životinje. Vepar je prošao kraj nas, no mimoišli smo se, jer i zvijer zna da kad je nevolja u pitanju - nitko nikoga ne dira. A, onda su nakon nas došli političari i počeli se svađati. Želio bih takav sustav koji će zajedništvom i pameću Hrvatsku učiniti sretnijom ili barem manje nesretnom, time što će sačuvati svaki život i dobra koja imamo, a mogu se sačuvati, kazao je Vinko Prizmić za SLobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 14:57