INVESTITORI ZA POSAO STOLJEĆA? Katarci dolaze na konačni dogovor o LNG terminalu

Gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku stajala bi oko 630 milijuna eura, a u pogon bi mogao biti pušten 2019. godine.

Sam terminal bio bi isplativ već uz godišnji transport 1,5 milijardi kubika plina, ali da bi se osigurala puna zaposlenost LNG terminala, potrebno je ugovoriti transport šest milijardi kubika plina na godinu. Zbog toga je potrebno pronaći investitora koji može ugovoriti dugoročnu isporuku plina s nekoliko kupaca u regiji.

Takvi zaključci stoje u Studiji o isplativosti LNG-a koju je izradio Centar za investicije i energetsku učinkovitost (CEI), a koju je Jutarnji list dobio ekskluzivno na uvid. Studija je predana i HEP-u koji bi trebao biti nositelj investicije.

No, iako Studija pokazuje da bi gradnja LNG-a na Krku bila isplativa, konačna odluka sigurno će ovisiti o interesu investitora, jer HEP sam neće ulaziti u taj projekt.

Do sada se najviše govorilo o mogućem interesu ulagača iz Katara. Prema nekim informacijama, katarska strana željela bi koristiti LNG na Krku za transport svog plina u Europu, ali do sada nije pokazala spremnost da uloži u njegovu gradnju i tako postane dugoročni operater LNG-a.

Upravo danas u Zagreb dolazi katarski ministar enegetike Mohammed Saleh Al-Sada koji će s hrvatskim kolegom Ivanom Vrdoljakom u četvrtak potpisati i ugovor o suradnji u enegetici. Taj ugovor je svakako korak naprijed u suradnji dviju država, ali upućeni kažu da je to još daleko od konkretnog posla. Održat će i sastanak u Banski dvorima, a u petak odlazi i u Ured predsjednika.

Donekle ohrabruje najava da će zajedno s ministrom u Zagreb doći šefovi katarske naftne i plinske kompanije iako su njihovi poslovni planovi za Hrvatsku i dalje nepoznanica.

Za razliku od prije godinu dana kad je Radimir Čačić nudio projekt LNG-a na slijepo, Hrvatska sada ima konkretnu studiju koja pokazuje da se to može isplatiti.

Da bi LNG na Krku mogao raditi, treba sagraditi pristanište za tankere, dva tanka za čuvanje plina i postrojenje za regasifikaciju kojim se plin iz tekućeg pretvara u plinovito stanje (uplinjavanje).

Prednost Omišlja je to što je mirna luka dubine 15 metara, pa nije potrebno graditi lukobran. To pojeftinjuje i gradnju, kažnju stručnjaci koji su radili na Studiji. Za isplativost LNG-a najvažnija je, međutim, cijena regasifikacije: što je cijena pretvaranja plina iz tekućeg u plinovito stanje manja, to je plin jeftiniji korisnicima i lakše ga je prodati.

U studiji se ističe da je za regasifikaciju najbolja SCV tehnika: za hlađaenje se koristi vlastiti plin, a ne morska voda, čime se izbjegava korištenje klora i zagađivanje mora. To je skuplja tehnika, ali još jamči konkuretnost LNG-u. Studija isplativosti pokazala je da bi cijena regasifikacije u LNG-u na Krku mogla biti oko 2,5 eura po Mwh, a maksimalno četiri eura.

U talijanskom LNG-u Roviggo ta cijena danas iznosi oko pet eura po Mwh. Dakle, samo postrojenje na Krku može biti profitabilno, ali stručnjaci upozoravaju da je dugoročna isplativost LNG-a moguća samo ako se pronađe investitor koji će s HEP-om razvijati biznis trgovanja plinom.

Studija isplativosti pokazala je da LNG može biti zanimljiv kupcima u regiji bude li imao kapacitet barem šest milijardi kubika plina jer u tom slučaju može biti alternativni dobavni pravac.

Pogotovo ako se sagradi plinovod IAP (kapaciteta pet milijardi kubika), a što je sada izgledno nakon što su Azeri odlučili graditi plinovod TAP (preko Grčke do Italije) umjesto Nabucca. Skoro sve države istočne Euope ovisne su o ruskom plinu i plaćaju plin 20 posto skuplje nego na zapadu Europe jer nemaju alternativu. Mnoge to žele promijeniti.