INSAJDERSKI IZVJEŠTAJ S VRUĆE STOLICE MILIJUNAŠA Novinar Jutarnjeg na najpopularnijem TV kvizu: 'Potpisao sam da neću pobjeći sa snimanja'

Ni slučajno ne spominjemo utakmicu Hrvatske i Mađarske. Emisija na TV-u ide za dva tjedna. Dotad će već i Dinamo odigrati sa Šahtarom, upozorava me Tarik dok čekam da mi dečki iz produkcije namjeste mikrofon.

Četvrtak je, 10. listopada, negdje oko podneva u HRT-ovom studiju 7 u kojem se snima kviz “Tko želi biti milijunaš?”. Upravo je prošao drugi “Najbrži prst”, na kojem sam za dvije sekunde i dvije desetinke posložio stih “Ima jedna zemlja mala”. Dok tehničari namještaju računala i stolce u centru studija, pokušavam se riješiti treme.

“Baš prigodan stih za večeras”, kažem Tariku, koji je nešto ranije, u stanci prije nastupa prve natjecateljice, prognozirao da će Hrvatska razbiti Mađarsku. “Ili 4-1 ili 3-0”, uvjerava ekipu u studiju.

Mikrofon dobiva i supruga koja me zagrli i govori “sretno” prije odlaska na poziciju za pratnju. Računala su složena, rasvjeta i glazba namješteni. Pomoćnik redatelja Goran Uremović Rems sve nas obavještava da se snimanje nastavlja. Vraćamo se na scenu rukovanja s Tarikom i odlazim prema “vrućoj stolici”.

HRT

Kviz na internetu

Na “Milijunaša” sam se prijavio negdje sredinom rujna, taman nakon što se vratio na ekrane. Ne toliko iz uvjerenja da bih stvarno mogao proći selekciju, koliko iz znatiželje kakva su pitanja na internetskoj prijavi. Više volim sastavljati pub-kvizove nego u njima sudjelovati, ali sam zato fan “Milijunaša” već gotovo 20 godina. Još od osnovne škole s bratom nisam propustio nijednu epizodu slovenske inačice “Lepo je biti milijonar” s Jonasom na POP TV-u. Kasnije smo se, naravno, “prešaltali” na hrvatsku verziju.

Kviz na internetu možete riješiti koliko god puta želite.

U prvoj prijavi treba navesti i čime se bavite, opisati svoj karakter, nabrojati hobije, ocijeniti znanje u različitim područjima i napisati što biste napravili s eventualnim iznosom.

I već nekoliko dana kasnije - lagani šok.

Stiže mail: “Čestitamo! Postali ste natjecatelj u našem kvizu!” s detaljnim uputama, uključujući i onom da pripremim imena pratnje i triju “jokera zovi”. Nisam ni dovršio čitanje, a već me stresla nervoza. Nikad nisam sudjelovao na TV kvizu. Kamere, reflektori i još k tome format u kojem ste do kraja izloženi gledateljima, takve mi stvari apsolutno ne leže. Ali kad se prilika već ponudila, zašto ne probati? Ne dobivaš je svaki dan.

I tako sam pripremio jokere, gledajući da pokrijem slabe točke, i pokušavao se donekle pripremiti na područjima koja su se u prethodnim emisijama često pojavljivala. Primijetio sam da je velik broj pitanja vezan uz Hrvatsku pa sam između ostalog pročitao i biografije najvećih naših pisaca i pjesnika. Oni koji su pogledali kviz 24. listopada znaju da mi nije baš pomoglo.

Na dan snimanja kiša je u Zagrebu izazvala krkljanac pa na okupljanje u HRT-ov Intim bar stižemo točno u minutu.

Dok pijemo brzinsku kavu, čekamo da nas suurednica za natjecatelje Branka Šimunović povede do prostorije u kojoj ćemo svi, uključujući i pratnje, potpisati izjave da smo upoznati s pravilima, kao i da nećemo pobjeći prije kraja snimanja - i to se, naime, događalo. Propozicije su jasne i ništa se ne prepušta slučaju, da ne bi u emisiji bilo naglih napadaja kašlja (slučaj Ingram iz 2001.). Vraćamo papire i žurimo na probu.

Šminka i garderoba

U studiju nas gospođa Branka još jednom pozdravlja, opušta i u sljedećih 45 minuta glumi Tarika. Svih šest natjecatelja dobiva šansu da sjedne na “the” stolicu i odgovori na dva, tri pitanja. Isprobavamo i predstavljanje, kao i najbrži prst. Sva tri puta sam najbrži i u tom trenutku shvaćam da ću možda stvarno dobiti šansu da sjednem nasuprot Tariku.

HRT

“Ma ti sigurno ideš gore”, govori mi Lucija Grabovac, natjecateljica do mene.

Iz studija nas simpatična Brankina asistentica vodi prema šminki, a ima i nekih koji moraju do garderobe jer su ignorirali upute i obukli odjeću s logotipom. Potom se vraćamo do prve prostorije, gdje smo potpisali izjave, i čekamo da se asistentica vrati po nas. Napetost se doslovno može rezati nožem. Bilo je i ćaskanja, ali sjećam se da smo u jednom trenutku svi samo osluškivali kuckanje sata. Uskoro ostavljamo stvari, soba se zaključava i krećemo natrag u studio.

Zajedno s natjecateljima stigla je i publika, a koju minutu poslije ulijeće i Tarik Filipović.

Ne znam je li uvijek tako dobro raspoložen kao što je bio na našem snimanju, ali definitivno je pomogao da sve bude ležernije. Svako malo pošalica, interakcija s publikom, primanje oklada tko će proći najbrži prst i tome slično. Kakav je ispred, takav je bio i iza kamere.

Snimanje je krenulo, prvi najbrži prst. Kad se pojavio zadatak da složimo naziv filma iz 2013., totalna blokada. Gledao sam Argo u kinu, no sad tupo gledam u slova i ništa mi nije jasno. Sekunde prolaze pa posložim jedinu smislenu kombinaciju koje se sjetim (GORA), iako naravno znam da to nije nikakav film. Od nas šestero, točna je bila samo jedna osoba - Ludbrežanka Lucija koja mi je sat vremena ranije rekla da sigurno idem na stolac. Prva je pauza bila poduža jer je računalo otkazalo poslušnost, a onda je Lucija uzela pristojnih 16.000 kuna. Nova stanka, novi najbrži prst, ovaj put jednostavniji od prvog. I prije nego što su se odgovori pojavili, u glavi sam složio stih.

Sve ostalo bilo je pitanje spretnosti. Srce mi sad već jako lupa jer krajičkom oka vidim da su drugi tipkali sporije i čekam da Tarik prozove moje ime. Od svih pitanja na koje sam rodbini, prijateljima i kolegama odgovarao ovih dana, najčešća su bila dva: “Kako je na toj stolici?” i “Kad će ti sjesti lova?”. Osjećaj je teško opisati jer ga je nemoguće usporediti s bilo čime. Negdje iz gornjeg desnog kuta u vas bliješti reflektor, ispod njega je kamera koja snima natjecatelja pa je sve što možete (i trebati) gledati ili Tarik ili monitor. Gledatelj će na ekranu vidjeti svaki vaš trzaj mišića, udah, svaki izraz nesigurnosti ili olakšanja.

Čak i oni koji nemaju tremu, sigurno će imati respekt. I prema formatu kviza i prema voditelju koji je pred sobom imao više od tisuću natjecatelja i nagledao se svačega. Od vrhunskih znalaca, poput milijunašice Mire Bićanić, do bizarnih ili nesretnih nastupa (ako se želite podsjetiti, guglajte “Milijunaš pepeljara” ili “Milijunaš Ivica i Marica”). I situacija čini svoje; tijekom tih 25 minuta možda sam se jednom pomaknuo. Kao kad vas polijetanje aviona “zalijepi” za sjedalo, tako sam se ja osjećao većinu vremena na toj stolici.

Čekam odgovor

Sam nastup nema smisla puno prepričavati, sve je zabilježila kamera. Najviše sam drhtao kad je Tarik čekao da mu režija pošalje odgovor na osmo pitanje, kad je i napravljena stanka za PP koja traje doslovno 20 sekundi. Za pitanje o obadima, koje bih s kauča ispalio “od prve”, zadirkivanje je već krenulo. Pola-pola je sjeo “k’o budali šamar”, budući da mi je ostavio jedan od dva filma Hugha Granta koji sam u startu eliminirao.

I onda ključno, deseto pitanje, zbog kojeg sam nakon emisije prvo nazvao bivšeg kolegu i dragog prijatelja Tomislava Poljaka. Da nije iz Duge Rese i da nismo više puta pričali o Tovi Stipančiću, teško da bih znao odgovor. Na mobitelu me kasnije dočekala i poruka jokera Gorana, koji je odmah shvatio da se, baš kao i ja, prevario s Matošem i kojem je laknulo kad sam ga obavijestio da nisam ništa izgubio. Jedanaesto pitanje ipak je najmanje stresno u kvizu.

Tarik me na kraju pitao jesam li zadovoljan. Pretpostavljam da bi s 32 tisuće kuna bio svatko, premda sam kasnije jedno 10 puta u glavi premotavao čuvene obade i razmišljao bi li možda publika znala za Ujevića i ćirilicu. Opet, za nekoga tko zazire od kamere, vjerujem da je to solidan TV debi.

HRT

Sišao sam sa stolca, pozdravio se s Tarikom i krenuo prema izlazu, ali to na TV-u niste mogli vidjeti. Režija me, naime, pozvala natrag na “hot seat”, a zadnju scenu snimili smo ispočetka jer je odlučeno da za trećeg natjecatelja više nema vremena. Tarik je odjavio emisiju, glazba se stišava, skidaju nam mikrofone, a supruga Antonia leti mi u zagrljaj. Gospođu Branku pitam jesam li bio ukočen. “Jeste”, kaže mi. “Najukočeniji ove sezone?”, dodam. “A to ne”. Malo mi je laknulo.

Ishod sam javio samo najbližima, koji su znali gdje sam, a ostali su doznali na dan emitiranja. Poslijepodne sam otišao u redakciju, na dežurstvo za utakmicu Hrvatske i Mađarske. Pokazalo se da je Tarik bio dobar prognozer.