SLUČAJ 'PRLIĆ I DRUGI'

ICTY u srijedu izriče pravorijek hrvatskoj šestorci i ulozi RH u ratu u BiH

 
Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Valentin Ćorić, Berislav Pušić
 HANZA MEDIA

Sudbina šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata, optuženih za zločine nad muslimanima u BiH 1993.-1994., bit će poznata u srijedu kada će Haški sud (ICTY) zaključiti jedan od svojih najsloženijih predmeta, ali i svojevrsno suđenje ondašnjem hrvatskom državnom vrhu zbog umješanosti u rat u BiH.

Žalbeno vijeće UN-ova suda u Den Haagu pod predsjedanjem Carmela Agiusa izreći će u srijedu u 10 sati konačni sud o odgovornosti političkih i vojnih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata za teške zločine nad muslimanima u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, jednom od nekoliko nakon raspada bivše Jugoslavije.

Lideri najmalobrojnijeg naroda u BiH nepravomoćno su u svibnju 2013. osuđeni na ukupno 111 godina zatvora zbog ubojstva, silovanja, deportacije, zatvaranja, uništavanja imovine širokih razmjera i drugih zločina.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Suci su većinom glasova presudili kako im je cilj bio etnički očistiti Bošnjake iz većinski hrvatskog dijela BiH i u slučaju raspada države pripojiti ga Hrvatskoj, prema zločinačkom planu u kojem je sudjelovao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Iako sud osnovan 1992. utvđuje kaznenu odgovornost pojedinaca, a ne država, kvalifikacije iz prvostupanjske presude negativno govore o ulozi Hrvatske i tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u ratu u susjednoj državi.

Žalbu na prvostupanjsku presudu uložili su i tužiteljstvo i šestorica optuženih.

Suđenje je počelo u travnju 2006., dvije godine nakon što se šestorka dragovoljno predala Haškom sudu.

Više od 10.000 dokaza i ukupno 206 svjedoka izvedeno je pred tročlano raspravno vijeće koje je 29. svibnja 2013. donijelo presudu na 2629 stranica.

Suđenje hrvatskoj šestorci posljednje je prije nego što se krajem godine zatvori ICTY, a njegov rad nastavi Mehanizam za međunarodne kaznene sudove.

Tužitelj traži veće kazne, a obrane oslobađanje ili novo suđenje

U žalbenom postupku je tužitelj Douglas Stringer za optužene zatražio duže zatvorske kazne, a branitelji da se njihovi klijenti oslobode ili da se predmet vrati na ponovno suđenje. Alternativno su zahtijevali da im se kazne značajno smanje.

"Kada bi očekivanja temeljila isključivo na pravnim kriterijima, onda bi ukidanje prvostupanjske presude smatrala izvjesnim. Ovako očekujem neko kompromisno rješenje, pa je zato smanjenje kazne realnija opcija", rekla je Hini Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, bivšeg zapovjednika HVO-a.

Obrana generala Slobodana Praljka očekuje ili oslobađajuću presudu ili ukidanje prvostupanjske presude.

Praljkova braniteljica Nika Pinter rekla je Hini da su obrane u žalbenom postupku pokazale kako zaključci o udruženom zločinačkom pothvatu i međunarodnom oružanom sukobu nisu održivi, kao što je to u svom izdvojenom mišljenju utvrdio predsjednik raspravnoga vijeća Jean Claude Antonetti.

Antonetti je tada zaključio da je Hrvatska intervenirala u BiH uglavnom slanjem dobrovoljaca i časnika poput Praljka ili Petkovića te materijalnom pomoći, te da je izravna vojna intervencija HV-a, ako je do nje uopće došlo, bila vrlo ograničena.

Ocijenio je da, prema transkriptima iz Tuđmanovog ureda, svi njegovi planovi o uređenju BiH nisu bili u suprotnosti sa stajalištem međunarodne zajednice, podsjeća Pinter.

Praljkova obrana očekuje i da se uvaže njezini argumenti o značajnim procesnim povredama na štetu njihova branjenika, primjerice u slučaju dnevnika tadašnjeg zapovjednika vojske bosanskih Srba generala Ratka Mladića koji su uvedeni u spis bez provjere autentičnosti i bez omogućavanja obrani da, u skladu s pravilima suda, pobija citate koji su mu u tim dnevnicima pripisani.

Petkovićeva obrana ističe da nije negirala zločine, nego je pokušala dokazati da oni nisu bili posljedica zločinackog plana etničkog čišćenja.

"Mi smo u žalbenom postupku nastojali na jednostavan i slikovit način pokušali dokazati da u prvoj polovici 1993. etnička slika nijedne općine na inkriminiranom području nije promijenjena. Zato se ne može smatrati da je bilo koji od zločina počinjenih u borbama u tom periodu bio sastavnica zločinackog plana etničkog čisćenja", istaknula je Alaburić.

Dodaje da su to dokazali i za dio sukoba u drugoj polovici 1993. kada se promijenila etnička struktura stanovništva dijela tadašnje Herceg-Bosne, ali zbog toga jer su i muslimani i Hrvati napuštali pojedina područja zbog ratnih sukoba.

"Mi smo sucima prezentirali podatke i dokaze o tijeku ratnih sukoba i ofenzivnim akcijama Armije BiH, kao i vojnim akcijama HVO-a koje su bile isključivo obrambene naravi. HVO je, naime, u to vrijeme gubio teritorij pod svojom kontrolom", rekla je je Petkovićeva odvjetnica.

Tužitelj Stringer je pred žalbenim sucima tvrdio kako su zaključci prvostupanjske presude o etničkom čišćenju Hercegovine potkrijepljeni brojnim svjedočenjima i dokumentima.

Ocijenilo je, ipak, da raspravno vijeće nije na odgovarajući način procijenilo težinu zločina i od žalbenog vijeća zatražio da optužene osudi na "značajno" duži zatvor.

Haag u srijedu objavljuje pravomoćnu odluku o hrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu

Žalbeno vijeće Haškoga suda u srijedu će objaviti, u okviru pravomoćne presude u predmetu "Prlić i drugi", i svoju odluku o tome je li postojao hrvatski udruženi zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH, što je bio povod Republici Hrvatskoj da se pokuša uključiti u postupak u svojstvu prijatelja suda u prvostupanjskom i u žalbenom dijelu suđenja bosansko-hercegovačkoj šestorki.

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata. Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, tada zaključilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH 1993.-94. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovo ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom. Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Hrvatska dva puta pokušala intervenirati u svojstvu prijatelja suda

Hrvatska se pokušala u rujnu 2006. uključiti u prvostupanjski postupak u svojstvu "prijatelja suda" tvrdeći da će njezini pravni stručnjaci i povjesničari opovrgnuti teze tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu i sudjelovanju hrvatskog državnog i vojnog vrha u tome. Sudsko vijeće odbijajući hrvatski zahtjev tada je prihvatilo ocjenu tužiteljstva da bi Hrvatska u tome bila pristrana i da se ne bi bavila pravnim pitanjima što je posao prijatelja suda nego činjenicama.

Deset godina kasnije u ožujku 2016. Hrvatska je ponovno neuspješno zatražila da se u svojstvu "prijatelja suda" uključi u žalbeni dio postupka zbog nepravomoćne presude u kojoj su najviši hrvatski dužnosnici - bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH.

Prvostupanjsko vijeće 2013. u presudi u predmetu "Prlić i drugi" utvrdilo je da su tri preminula najviša hrvatska dužnosnika - Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi udruženog zločinačkog pothvata te su smislili i proveli zajednički zločinački cilj promjene etničkog sastava teritorija koji je trebao ući u sastav hrvatske republike Herceg-Bosne tako što su naređivali i koordinirali događaje na terenu kako bi počinili zločine koji su bili rezultat plana trajnog uklanjanja muslimanskog stanovništva s područja Herceg-Bosne.

Hrvatska je napisala da se želi uključiti jer raspravno vijeće u presudi napisanoj na više od dvije tisuće stranica nije ponudilo nijedan dokaz koji bi podupro zaključak da su Tuđman, Šušak i Bobetko te zločine počinili ili namjeravali da se oni počine te zbog toga što je zaključkom da su bili članovi udruženog zločinačkog pothvata vijeće prekršilo europsku konvenciju o ljudskim pravima dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti preminulih hrvatskih dužnosnika.

Vijeće je u presudi navelo tri dokaza na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. Prvi je transkript razgovora u uredu predsjednika RH od 27. prosinca 1991. na temelju kojeg je vijeće utvrdilo da su predsjednik Tuđman i čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata zaključili da je za obnovu Banovine potrebno etnički očistiti dijelove Herceg-Bosne. Drugi dokaz plana etničkog čišćenja je knjiga bosanskohercegovačkog Hrvata Ante Valente u kojem je on iznosio svoje vlastite stavove. Treći dokaz je transkript iz ureda predsjednika RH od 11. rujna 1992. sa sastanka posvećenog nacionalnoj sigurnosti na kojem su uz Tuđmana bili i Praljak i Šušak na kojem se razgovaralo o mogućim obračunima sa srpskim snagama u BiH, navela je Hrvatska.

Zbog dostave tih transkripata haškome sudu u hrvatskoj javnosti mnogo je puta bio kritiziran drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u čijemu su mandatu ti dokumenti proslijeđeni haškom tužiteljstvu, a hrvatska vlast kritizirana je zbog toga što se nije aktivno angažirala u postupku.

Odbijajući hrvatski zahtjev žalbeno je vijeće napisalo da prvostupanjskom presudom nisu doneseni eksplicitni zaključci u pogledu sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u udruženom zločinačkom pothvatu niti su proglašeni krivima za neki zločin, da presumpcija njihove nevinosti nije povrijeđena i da zaključci presude o tri hrvatska dužnosnika ni na koji način ne predstavljaju utvrđivanje odgovornosti Hrvatske kao države. Hrvatska je nakon toga novim podneskom pozvala žalbene suce da to uvrste i u svoju pravomoćnu presudu.

Obrane šestorke u žalbama tvrde da je prvostupanjska presuda pogrešno utvrdila postojanje zločinačkog pothvata

U žalbama obrane bosanskohercegovačke šestorke poručile su da je prvostupanjskom presudom sudsko vijeće počinilo niz pogrešaka o ulozi Hrvatske u Bosni i Hercegovini.

Obrane su ustvrdile da je pogrešno utvrđeno postojanje međunarodnog sukoba u BiH jer je vijeće apsurdno zaključilo da je HVO kojeg su činile snage bosanskih Hrvata, okupirao dijelove BiH.

Hrvatska je 'osuđena' zbog toga što je pružala neodređenu pomoć HVO-a koju je pružala i Armiji BiH, poručile su obrane. Hrvatska uloga bila je posrednička zbog zahtjeva međunarodne zajednice da se angažira na smirivanju sukoba a to je vijeće uzelo kao dokaz njezina sudjelovanja u međunarodnom oružanom sukobu, kazala je Praljkova obrana.

Stojićeva obrana poručila je žalbenome vijeću da se radi o doktrini koju su počeli odbacivati međunarodni sudovi a u konkretnom slučaju istaknuli su da nema izravnih dokaza za dogovor sudionika udruženog zločinačkog pothvata. Vijeće se oslonilo na nekoliko transkripata iz ureda prvog hrvatskog predsjednika zanemarujući sve druge koji pokazuju opredijeljenost hrvatskog državnog vrha za političku i vojnu suradnju Hrvata i muslimana u BiH, isticale su u žalbenoj raspravi obrane.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić na žalbenoj je raspravi poručio kako je raspravno vijeće temeljito pogriješilo zaključujući u presudi da je udruženi zločinački pothvat formiran s ciljem stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta potpuno zanemarujući brojne dokaze o tome da su HVO i HZHB formirani, s ciljem obrane i organiziranja svakodnevnog života, u trenutku kad je kolabirala centrala vlast u zemlji.

Osim što su zanijekale postojanje udruženog zločinačkog pothvata obrane bosanskohercegovačke šestorke u žalbama su poručila da nema stvarnih dokaza ni njihova doprinosa tome pothvatu.

Tužitelji su u žalbenom dijelu postupka poručili da su dokazi pokazali umiješanost Hrvatske vojske u borbe od Prozora i Jablanice do Stoca i Mostara. Hrvatska je to nastojala sakriti pa se tako Tuđman 1993. naljutio na Bobetka zbog zapovijedi kojom je otkriveno hrvatsko miješanje u rat u BiH i da se ne radi o odlasku dobrovoljaca, kazali su tužitelji poručivši da dokazi, među kojima i transkripti iz ureda hrvatskog predsjednika, pokazuju da se Tuđman miješao u vojne operacije HVO-a protiv Armije BiH kako bi se, prema njegovim riječima, osigurao hrvatski teritorij na području BiH.

Tužitelji su poručili i da su dnevnici zapovjednika snaga bosanskih Srba Ratka Mladića u kojima su zabilježeni njegovi susreti s Praljkom, Prlićem, Stojićem, Petkovićem pokazali da je hrvatski cilj bio granica Banovine iz 1939. do koje će se doći ako treba ratom i da je Tuđman vidio muslimane u državici, tampon zoni između Hrvatske i Srbije.

Vesna Alaburić: 'Presuda Hrvatima u BiH nije presuda Hrvatskoj'

Presuda čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata nije presuda Hrvatskoj, pogotovo ne za agresiju, pa žrtve zločina ne mogu tražiti odštetu od Zagreba, izjavila je odvjetnica jednog od osuđenih u slučaju "Prlić i drugi" koji će Haški sud zaključiti idućeg tjedna.

UN-ov sud za bivšu Jugoslaviju donijet će u srijedu pravomoćnu presudu šestorici vojnih i političkih vođa Hrvata u BiH za zločine nad muslimanima tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993.-1994.

Ti su zločini bili sastavni dio zločinačkog plana etničkog čišćenja muslimana u kojem je sudjelovao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, stoji u obrazloženju presude iz svibnja 2013.

Odvjetnica Vesna Alaburić kaže da se ta presuda odnosi isključivo na individualnu kaznenu odgovornost pojedinaca kojima se sudilo i da činjenična utvrđenja u obrazloženju nemaju pravno obvezujuće značenje i snagu.

"To nije presuda Hrvatskoj, čak i ako žalbeno vijeće ne promijeni kvalifikacije raspravnog vijeća. Zato na temelju te presude nitko od Hrvatske ne može zahtijevati naknadu štete", rekla je Hini braniteljica Milivoja Petkovića, bivšeg zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Ipak smatra da je proces bio svojevrsno suđenje tadašnjem hrvatskom vodstvu, jer je haški tužitelj tvrdio da su Tuđman i dio najviših političkih i vojnih dužnosnika Hrvatske članovi udruženog zločinakog pothvata.

"Bilo je to i suđenje Hrvatskoj u širem smislu, jer je sukob Hrvata i muslimana u BiH tužitelj kvalificirao kao međunarodni", rekla je Alaburić i pojasnila da se ta kvalifikacija temeljila na tvrdnjama o izravnoj angažiranosti jedinica Hrvatske vojske na području BiH i kontroli vlasti u Zagrebu nad vlastima u Herceg-Bosni.

Obranu optuženih otežavalo je to što su iste ili vrlo slične tvrdnje sadržane u ranijim presudama bosanskohercegovačkim Hrvatima Dariju Kordiću, Tihomiru Blaškiću i Mladenu Naletiliću Tuti te su kao "presuđene činjenice" uvedene u predmet Prlić i dr.

"Obrana je morala dokazivati netočnost tvrdnji na kojima počiva zaključak o međunarodnom karakteru sukoba. U prvostupanjskom postupku u tome, nažalost, nismo uspjeli", rekla je Alaburić.

Posebno odbacuje ocijene da se na temelju važeće presude Hrvatsku može smatrati agresorom u BiH. "Pojam 'agresije' se dosad nije koristio. Ni kontrola nad vojnim postrojbama druge države, koja može opravdati karakterizaciju sukoba kao međunarodnog, nije dostatna da se govori o agresiji", ističe Petkovićeva odvjetnica.

Haški suci nepravomoćno su u svibnju 2013. osudili šestoricu Hrvata na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, teških povreda Ženevskih konvencija te kršenja zakona i običaja ratovanja.

Bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

"Ni jednog trenutka nismo negirali da su zločini počinjeni, ali smo kontekstom inkriminiranih događanja pokušali dokazati da ti zločini nisu bili posljedica zločinackog plana etničkog čišćenja", rekla je Alaburić.

Obrane optuženih u žalbama su tražile da se njihovi branjenici oslobode ili da se predmet vrati na ponovno suđenje, a alternativno da se značajno smanje izrečene kazne.

Upitana kakav ishod očekuje u srijedu, kaže da bi ukidanje prvostupanjske presude smatrala izvjesnim kada bi očekivanja temeljila isključivo na pravnim kriterijima. "Ovako očekujem neko kompromisno rješenje, pa je zato smanjenje kazne realnija opcija", rekla je.

Suglasja o ulozi Hrvatske u ratu u BiH nema niti 20 godina poslije

Kada Haški sud u srijedu pravomoćno presudi čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata, dat će novi poticaj starim raspravama o ulozi Hrvatske u ratu u BiH, temi oko koje se povjesničari ne slažu niti više od 20 godina od krvavog sukoba u susjednoj državi.

Žalbeno vijeće UN-ovog suda izreći će 29. studenoga konačni pravorijek političkim i vojnim vođama najmalobrojnijeg naroda u BiH, osuđenima u prvom stupnju na ukupno 111 godina zatvora za zločine nad muslimanima 1993-94.

U prvostupanjskoj presudi iz svibnja 2013. kaže se da su zločini počinjeni u okviru udruženog zločinačkog pothvata, u kojem je sudjelovao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, s ciljem stvaranja etnički čistog hrvatskog entiteta u BiH.

Herceg-Bosna, očišćena od muslimana, trebala se ili osamostaliti unutar BiH ili pripojiti Hrvatskoj kako bi se ostvarilo povijesno ujedinjenje hrvatskog naroda, zaključili su suci.

Njihova odluka izazvala je oštre reakcije hrvatske javnosti, dominatno uvjerene da je Hrvatska pomagala zajedničku obranu lokalnih Bošnjaka i Hrvata od bosanskih Srba, a u bošnjačko-hrvatskom sukobu štitila svoje sunarodnjake od većinski bošnjačke Armije BiH i "uvezenih" mudžahedina.

Suprotstavljena gledišta na politiku tadašnjeg Zagreba prema BiH zrcale se i u stavovima dvojice uglednih povjesničara, Ante Nazora iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i Tvrtka Jakovine s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

"Uloga Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH bila je pozitivna", tvrdi Nazor, dok Jakovina smatra kako su se vlasti u Zagrebu "najprije umiješale krivo, a onda nikako".

Nazor kaže da prvostupanjska presuda ne uvažava činjenice da je Hrvatska među prvima priznala neovisnost susjedne države i da bez Hrvatske i Hrvata ne bi bilo nastanka niti opstanka današnje BiH.

"Nepravedno je i licemjerno onoga tko je vojno i humanitarno pomogao državi i Bošnjacima, kojeg su predsjednik i vojni zapovjednici toga naroda pozvali u pomoć, optužiti, a kamoli osuditi za udruženi zločinački pothvat ili agresiju na državu koju je zapravo spasio", rekao je Nazor Hini.

"To zasigurno ne radi država koja želi podijeliti drugu državu i prisvojiti njezin teritorij", dodao je ravnatelj sprecijaliziranog arhiva za dokumente iz ratova u Hrvatskoj i BiH.

Optužbu da je cilj stvaranja hrvatskoga entiteta bilo njegovo pripajanje ili tijesna povezanost s Hrvatskom Nazor smatra apsurdnom "kada je to isto hrvatskom narodu u Federaciji BiH omogućeno Washingtonskim sporazumima iz 1994., koji je odobrila i podržala međunarodna zajednica".

Tim je sporazumima, koji su potpisali čelnici Hrvatske i BiH te vođe lokalnih Bošnjaka i Hrvata, okončan hrvatsko-bošnjački sukob, dogovoreno osnivanje Federacije BiH na većinski hrvatskim i bošnjačkim područjima te konfederacija tog entiteta s Hrvatskom, koja nikada nije zaživjela.

Prof. Jakovina ocjenjuje da se hrvatska politika prema BiH iz 1990-tih raspala i da otad traje lutanje i nevoljkost da se u BiH učini bilo što suvislije i konkretnije.

"To je dijelom stoga što su iskustvo i neuspjeh iz 1990-ih, međunarodna izolacija, gubitak imidža žrtve, katastrofa za Hrvate u srednjoj Bosni i Posavini bili toliko bolni da se u presloženu bosanskohercegovačku politiku više nikada nismo na poželjan način miješali", rekao je.

"BiH, zemlja u kojoj je Zagreb mogao imati najodlučniji i najvažniji upliv, ostala je dramatičan podbačaj naših diplomacija i politika", smatra Jakovina.

Nazor primjećuje da u dijelu medija prevladava negativna percepcija uloge Hrvatske u ratu u BiH, nametnuta "bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama i neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora".

"Istodobno, stravični su razmjeri neznanja koje mi u Hrvatskoj imamo o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata središnje Bosne u napadima Armije BiH", ističe on.

Da haška presuda neće poremetiti vladajuće narative o ulozi Hrvatske u ratu u BiH Jakovina tumači time što je u Hrvatskoj "nemoguć dijalog, a da se strana koja postavlja problematična pitanja ne optuži na nacionalnu veleizdaju".

"Mi nismo prostor Europe gdje su vladavina prava i vjera u sudovanje konačni i apsolutni, pa tako to ne vrijedi ni u ovom slučaju", rekao je.

"Zato zasad ne očekujem dramu bez obzira kakva presuda bila, osim drame koju su proživjeli oni koji su bili suđeni i njihove obitelji, kao i obitelji stradalih. Sve drugo morat će čekati još neko vrijeme", kaže Jakovina.

Faktografija slučaja 'Prlić i drugi'

Haški sud (ICTY) objavit će 29. studenoga pravomoćnu presudu u slučaju Prlić i drugi, najopsežnijem predmetu u povijesti suda.

Objavljujemo detaljne podatke o predmetu.

Optuženi/Nepravomoćno osuđeni

Jadranko Prlić - predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Osuđen na 25 godina zatvora

Bruno Stojić - ministar obrane HRHB, zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Slobodan Praljak - prvo predstavnik MORH-a u HRHB, a kasnije načelnik Glavnog stožera HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Milivoj Petković - prvo načelnik Glavnog stožera HVO-a, kasnije, od Praljkova imenovanja, zamjenik zapovjednika HVO-a. Osuđen na 20 godina zatvora

Valentić Ćorić - Načelnik Uprave vojne policije HVO-a; u studenom 1993. imenovan za ministra unutarnjih poslova HRHB. Osuđen na 16 godina zatvora

Berislav Pušić - zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjeljenju Uprave vojne policije, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, na čelu povjerenstva kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a, predstavnik HVO-a u odnosima s međunarodnom zajednicom i visokim dužnosnicima Hrvatske i BiH. Osuđen na 10 godina zatvora

Svi su se dobrovoljno predali i prevezeni su u pritvor ICTY-ha 5. travnja 2004.

Statistički podaci

Broj sudskih dana: 465
Broj svjedoka tužiteljstva: 249
Broj dokaznih predmeta tužiteljstva: 4914
Broj svjedoka odbrane: Prlić (24), Stojić (19), Praljak (17), Petković (9), Ćorić (6), Pušić (0).
Broj dokaznih predmeta odbrane Prlić (1619), Stojić (1032), Praljak (1047), Petković (764), Ćorić (422), Pušić (63)
Broj dokaznih predmeta Sudskog vijeća: 15

Optužnica

Prvobitna optužnica potvrđena je 4. ožujka 2004., a objavljena 2. travnja 2004. Dana 16. studenoga 2005. tužiteljstvo je podnijelo izmijenjenu optužnicu u kojoj je razjasnilo već ranije navedene optužbe protiv optuženih. Dana 22. ožujka 2008. tužiteljstvu je naloženo da izmijeni optužnicu kako bi dodatno pojasnilo određene navode. Druga izmijenjena optužnica podnesena je 11. lipnja 2008. i postala je važeća optužnica.

Optuženi su se na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti teretili za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja.

Konkretno za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubojstva, silovanja, deportacije i zatvaranja, nehumana djela, nečovječno postupanje (seksualno zlostavljanje), protupravnu deportaciju, premještanje i zatočenje civila, uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera, okrutno postupanje, protupravni fizički rad, bezobzirno uništavanje gradova, naselja i sela, pljačkanje javne i privatne imovine, protupravni napad i teroriziranje civila.

Suđenje

Početak suđenja: 26. travnja 2006.
Završne riječi: od 7. veljače do 2. ožujkka 2011.
Raspravno vijeće: Jean-Claude Antonetti (predsjedavajući), Árpád Prandler, Stephan Trechsel, Antoine Kesia-Mbe Mindua (rezervni sudac)
Tužiteljstvo: Kenneth Scott, Douglas Stringer
Odvjetnici odbrane: Za Jadranka Prlića Michael G. Karnavas Suzana Tomanović, Za Brunu Stojića Senka Nožica, Karim A.A. Khan, Za Slobodana Praljka Nika Pinter, Nataša Fauveau-Ivanović, Za Milivoja Petkovića Vesna Alaburić, Guénaël Mettraux, Za Valentina Ćorića Dijana Tomašegović-Tomić, Dražen Plavec, Za Berislava Pušića Fahrudin Ibrišimović i Roger Sahota.

Suđenje je počelo 26. travnja 2006. Tužiteljstvo je završilo s izvođenjem svojih dokaza 24. siječnja 2008. Dokazni postupak obrane počelo je 5. svibnja 2008., a završilo 17. svibnja 2010. Završne riječi iznesene su od 7. veljače do 2. ožujka 2011.

Presuda

Dana 29. svibnja 2013. raspravno vijeće izreklo je presudu u kojoj je potvrdilo odgovornost optuženih za zločine u općinama Prozoru, Gornjem Vakufu i Jablanici te gradu Mostaru.

Po težini nedjela ističe se selo Stupni Do koje su 23. listopada 1993. napale oružane snage HVO-a. Pripadnici specijalnih jedinica "Maturice" i "Apostoli" silovali su i seksualno zlostavljali tri žene i ubili 36 osoba, uključujući troje djece od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.

Suci su također utvrdili da je 8. studenoga 1993. tenk HVO-a cijeli dan otvarao vatru po mostarskom Starom mostu koji se dan poslije srušio. Iako ga je koristila Armija BiH, pa je za HVO predstavljao legitimni vojni cilj, rušenje mosta prouzrokovalo je neproporcionalnu štetu civilnom muslimanskom stanovništvu istočnog Mostara.

Udruženi zločinački poduhvat i upletenost Hrvatske u međunarodni spor

Sudsko vijeće većinom je glasova ocijenilo da je sukob između HVO-a i ABiH 1993.-94. bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi, kazao je sud, da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv ABiH i da je Republika Hrvatska imala opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.

Taj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom.

U prosincu 1991. čelnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (uključujući tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na područjima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni.

U najmanju ruku od kraja listopada 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti s mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorija Herceg-Bosne.

Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom ukazuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici UZP-a kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, ocijenilo je Vijeće.

U pogledu svakog od optuženih, suci su se većinom glasova uvjerili da su značajno pridonijeli UZP-u i da iz njihova doprinosa proizlazi da su namjeravali ostvariti zajednički zločinački cilj protjerivanja muslimanskog stanovništva.

Žalbeni postupak

Podnošenje podnesaka u ovom predmetu završeno je 29. svibnja 2015., a žalbeni postupak trajao je od 20. do 28. ožujka 2017.

Žalbeno veće će pravomoćnu presudu izreći 29. studenoga 2017. u 10 sati u zgradi ICTY-ja u Den Haagu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 02:17