KAKO JE PROPALA NAJVAŽNIJA REFORMA U HRVATSKOJ

HZZO izvan proračuna značio bi da se našim doprinosima financira samo liječenje, a ne i socijala. Koji političar bi to uistinu proveo?

O izdvajanju HZZO-a svakodnevno izvještavaju mediji i raspravljaju stručnjaci, bez dubinskog razumijevanja posljedica koje bi takav radikalni potez imao na sustav
 Joško Ponoš/CROPIX

Ministar financija Boris Lalovac rekao je da neće moći dopustiti izlazak Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz riznice ne uštedi li se u proračunu oko milijardu kuna, ističući da bi izlaskom 20,6 milijardi kuna iz sustava državnog proračuna bila ugrožena njegova likvidnost. Potvrdio je tako analizu Jutarnjeg iz svibnja ove godine prema kojoj državi nedostaje između milijardu i dvije milijarde kuna za financijski stabilno izdvajanje HZZO-a iz sustava državnih financija.

Toliki budžet samostalnog HZZO-a zamišljen je u HZZO-u dok ga je vodio aktualni ministar zdravlja Siniša Varga. Svoj je stav Varga više puta obrazložio, rekavši kako sa 20,6 milijardi kuna HZZO može pokrivati sve troškove zdravstvenog sustava racionalnijim upravljanjem novcem, posebice u nabavi lijekova i plaćanju bolnica nakon obavljenog posla, držeći se niskih cijena medicinskih usluga.

Rupa u proračunu

Međutim, državni si proračun zapravo ne može priuštiti izdvajanje HZZO-a s tolikim budžetom jer se novcem namijenjenim zdravstvu tijekom godine pokrivaju i drugi troškovi. Proračunska bi rupa izdvajanjem bila veća kada se i novac za zdravstveni sustav ne bi usmjeravao prema potrebama na druge rashode. U transparentnijim tokovima novca, do čega bi izdvajanje HZZO-a nesumnjivo dovelo, na svjetlo dana isplivala bi i činjenica istaknuta u Varginoj prezentaciji iz svibnja ove godine. Naime, HZZO prema nekoliko hrvatskih zakona ima pravo na oko tri milijarde kuna koje se po raznim osnovama ubiru za financiranje zdravstva, ali ih zapravo nikada ne dobije. Riječ je primjerice o 452 milijuna kuna godišnje koje bi HZZO-u za zdravstvenu zaštitu umirovljenika trebao uplatiti Zavod za mirovinsko osiguranje ili 500 milijuna kuna koje bi trebao dobiti za zdravstvenu zaštitu nezaposlenih od Zavoda za zapošljavanje ili pak milijardu kuna od poreza na duhansku industriju koje Lalovac ni danas ne može bezbolno dati zdravstvu da njima samostalno upravlja.

Uštede u resorima

Kada bi HZZO bio izdvojen, mogao bi sav novac koji mu po zakonima pripada potraživati od proračuna, pa teoretski i tužiti državu ako mu novac ne isplati uz izliku da ga nema dovoljno. Na iznos koji prikupi od doprinosa, a prema planu za 2015. godinu zahvaljujući vraćanju stope doprinosa na 15 posto riječ je o oko 17 milijardi kuna, došlo bi se do iznosa koji Varga traži - 20,6 milijardi kuna. Taj bi novac na mjesečnoj razini pak nedostajao za pokrivanje nekih drugih proračunskih troškova i ministar financija Boris Lalovac našao bi se u problemu većeg deficita. Od Lalovca bi Europska unija koja nadzire hrvatske financije u proceduri prekomjernog deficita tada tražila uštede u drugim resorima.

No, osamostaljivanje HZZO-a posebno od iduće godine, krajem koje se održavaju parlamentarni izbori, otvara i osjetljivo političko pitanje zbog kojeg je razgovor o uštedama među ministrima kojih se HZZO-ov proračun tiče prilično mučan.

Socijalna davanja

Stopljen u državnu riznicu tijekom mandata SDP-ove Vlade 2001. godine, HZZO u posljednjih desetak godina funkcionira i kao protočni bojler za financiranje i onoga što se svrstava u politike neke vlade, a ne u zdravstvo. Primjerice, 900 milijuna kuna godišnje država daje za porodiljne naknade financirajući tako svoju pronatalitetnu politiku. Međutim, to sada financira novcem koji se prikuplja za liječenje ljudi. U razgovorima među ministrima vođenima ovog proljeća razgovaralo se o mogućnosti da tih 900 milijuna kuna u svoj budžet preuzme Ministarstvo socijalne politike i mladih Milanke Opačić, kao i obvezu plaćanja tih naknada, no upitno je može li se naći novac za taj trošak uz izdvajanje HZZO-a koji polaže prava na 20 milijardi. Oko 950 milijuna kuna godišnje se troši za naknade ljudima na bolovanjima.

Radna ideja izdvajanja HZZO-a bila je da bi HZZO nastavio financirati bolovanja iako je riječ o pravu koje građanima daje Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, pa bi bilo logičnije da se premjesti u budžet Miranda Mrsića. Posljedica izdvajanja HZZO-a iz riznice lako bi moglo biti dovođenje dvoje ministara, Milanke Opačić i Miranda Mrsića, pred zid na kojem piše da za prava koja su građanima dali oni ili njihovi predhodnici zapravo nema novca. Dok je Varga bio na čelu HZZO-a, njegovo je izdvajanje iz riznice pratila i teza prema kojoj se naknade za bolovanja i rodiljne naknade moraju svesti na realnu razinu, odnosno do stupnja financijske održivosti.

Javno zdravstvo

Također je, primjerice, zamišljeno da se kroz HZZO više ne financiraju javne zdravstvene politike poput cijepljenja ili ranog otkrivanja zloćudnih bolesti ili pak liječenja ovisnosti, već da se te ovlasti i novac alociraju, daju Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo zajedno sa 384,4 milijuna kuna budžeta.

Izdvajanje HZZO-a dovelo bi do transparentnosti financiranja zdravstva, no moguće je da bi ta transparentnost ukazala da je potrebno sustav reformirati kroz smanjenje obuhvata zdravstvene zaštite iz javnih izvora i uvođenjem dodatniih privatnih polica za dodatne usluge ili uvođenjem dodatnog poreza, primjerice na nekretnine za financiranje zdravstva, što je još u ožujku spominjao i sam ministar financija Lalovac.

Dok je HZZO u proračunu, bolnice su lažno održive

Odlaskom iz riznice HZZO bi u proračunu ostavio kaos, no Vlada ni jednom nije prezentirala nikakvu studiju koja bi pokazala da će financiranje zdravstva na taj način doista biti održivo bez stvaranja duga. Naime, prema stavu HZZO-a dok je još bio pod Varginim vodstvom, a njegova nasljednica Tatjana Prenđa Trupec također zagovara takav stav, smatraju da je mjesto javnog zdravstva - osiguravatelj. To pak znači da bi HZZO bolnicama plaćao one usluge koje isporuče po osiguranim policama i dogovorenim niskim cijenama. Činjenica je pak da bi neke bolnice u Hrvatskoj na taj način došle u situaciju da se ne mogu financijski održati budući da su i danas tek prividno financijski održive. Kako je pak riječ o bolnicama u javnom vlasništvu države ili županija, nitko nije obrazložio tko će biti zadužen za njihovu eventualnu buduću sanaciju i hoće li ih se uopće sanirati ili će propasti. Nije argumentirano ni to da će cijene koje HZZO može platiti doktorima za uslugu biti dugoročno dovoljne za primjerice kapitalne investicije u bolnice u kojima se hrvatski građani liječe, čak iako budu dovoljne za plaće i materijalne troškove sustava u kojem rade europski konkurentne struke i koje svugdje u svijetu sve više koštaju.





Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 10:42