ZGODA IZ KAFIĆA

HRVATI IZ NJEMAČKE DOŠLI NA LJETOVANJE NA KORČULU S KOJE VUKU PORIJEKLO PA OSTALI U NEVJERICI 'Mama, molim te pogledaj ovaj račun za kavu...'

 
Ilustracija
 Profimedia, Alamy

Scena iz jednog korčulanskog kafića ovoga ljeta: na kavu dolazi njemačko-hrvatska obitelj, mama Hrvatica, porijeklom s Korčule, otac Nijemac, djeca koja govore i hrvatski i njemački i prijateljica Njemica.

Mama sjeda za jedan stol jer se dogovorila sa svojom hrvatskom prijateljicom koja ljetuje u Korčuli, a ostatak obitelji se smješta za drugi stol. Nakon što su platili račune, svaki za svojim stolom, djevojčica kaže mami: "Ovdje je kava s mlijekom duplo skuplja nego u Veloj Luci. Platili smo je 20 kuna!"

"Kako", čudi se mama, "pa ja sam istu tu kavu platila 10 kuna."

Ispostavlja se da je obitelj platila različite račune jer su ih konobari "smjestili" u različite kategorije gostiju - u lokalne i strane, piše Deutsche Welle.

-->

Neugodno iznenađena ovim iskustvom, majka ga dijeli sa svojom poznanicom koja živi u Korčuli.

"Nemoj mi ništa govoriti", kaže joj ona. "Ja sam sa svojim dečkom (Korčulaninom, op.a.) bila ovo ljeto u jednom restoranu gdje smo uvijek jeli urnebesno dobar i urnebesno veliki tatarski biftek, a konobar (sezonac na privremenom radu u Korčuli, op.a.) nam je donio svakome po jednu mini-pašteticu na tanjur.

Kad smo ga pitali što se dogodilo s porcijama, on nam je rekao: 'Aaa, vi ste domaći!' Uzeo je tanjure i vratio nam ih s duplo većom porcijom!"

Dečko Korčulanin je, zaključila je svoju priču prijateljica, "propao u zemlju od srama".

Praksa naplaćivanja različitih cijena u kafićima i restoranima nije, međutim, samo pitanje srama, tj. moralne dvojbenosti. DW se različitim mjerodavnim institucijama u Hrvatskoj obratio želeći znati je li takva praksa uopće legalna.

U Ministarstvu gospodarstva su rekli, citirajući odgovarajući zakon, da se na "primatelja usluge ne smiju primjenjivati diskriminirajući zahtjevi uvjetovani državljanstvom te mjestom prebivališta ili boravišta". Ali svaki zakon, kao što znamo, ima i svojih "rupa". U tom istom zakonu stoji, naime, i kako su iznimke dozvoljene samo kada postoje "objektivno opravdani različiti uvjeti pristupa usluzi". Pogađate: Zakon o uslugama ne definira što su ti "objektivno opravdani razlozi".

Ono što je očito nedvojbeno je da se naplaćivanjem viših cijena u kafićima i restoranima strancima krši odgovarajuća uredba EU kojom je propisano da trgovac "ne smije primjenjivati različite opće uvjete pristupa svojoj robi ili uslugama zbog razloga povezanih s državljanstvom, mjestom boravišta ili mjestom poslovnog nastana klijenta".

To zvuči logično - i jednoznačno.

Damir Krešić, direktor Instituta za turizam u Zagrebu, međutim smatra da nije. On je, na upit DW-a, rekao kako je u načelu protiv cjenovne diskriminacije, ali kako je moguće da postoje neke situacije u kojima bi takva praksa mogla biti opravdana. Kao primjer navodi različite cijene ulaznica za određene turističke atrakcije kao što su zaštićena prirodna područja ili muzeji, jer lokalno stanovništvo izdvaja jedan dio sredstava nužnih za financiranje tih atrakcija kroz fiskalna i parafiskalna davanja. Priznaje, međutim, da je jake argumente za različite cijene ugostiteljskih usluga teže naći.

"Zanimljivo je da se u Hrvatskoj sustav dualnih cijena češće može naći tamo gdje ga ne bi trebalo biti, npr. u ugostiteljstvu, a tamo gdje bi takvu praksu mogli lakše opravdati, tamo je ona rjeđe prisutna", konstatira Krešić.

On upućuje na dva argumenta koji se obično koriste da bi se opravdao sustav dualnih cijena: nižu platežnu moć domaćeg stanovništva i održivi razvoj turizma koji je moguć samo uz potporu lokalnog stanovništva.

U tom smjeru ide i odgovor koji je DW dobio iz Hrvatske gospodarske komore. Njihov je stav da se na ovu pojavu ne bi trebalo gledati "isključivo kroz prizmu domaćeg i stranog gosta nego stalnog cjelogodišnjeg gosta i gosta na privremenom boravku u destinaciji".

Ali ta distinkcija je u praksi izrazito problematična, jer od konobara zapravo čini - detektiva. On bi, i u ludilu ljetnih gužvi, trebao svakog gosta osobno poznavati i znati jer li on "cjelogodišnji gost" ili je na "privremenom boravku u destinaciji". I što je, uopće, "privremeni boravak u destinaciji" - ako je gost „na destinaciji" samo jednom godišnje ili u tu kategoriju spadaju i "lokalci" iz susjednog mjesta koji dođu samo tri puta u godini?! To sigurno funkcionira u zimskim mjesecima na otocima poput Korčule kada se "stranac" prepozna na tri kilometra, ali ne i u špici sezone kada je i konobarska ekipa i klijentela po kafićima šarena. Postavlja se i pitanje spada li u kategoriju, ako ne cjelogodišnjeg, a ono "lojalnog gosta" stranac, turist, koji već nekoliko godina tijekom svog odmora "privremeno boravi u destinaciji"? I nije li "održivi razvoj turizma" moguć samo ako se turist koji je "privremeno boravio u destinaciji", recimo, u Korčuli ili bilo kojem drugom hrvatskom mjestu koje živi od turizma - tamo iduće godine i vrati?

Praksa nagrađivanja lojalnih gostiju, podsjeća u svom odgovoru Hrvatska gospodarska komora, poznata je u svijetu kroz programe učestalosti kupnje ili programe lojalnosti. To je istina. Ali u slučaju našeg korčulanskog primjera - a on sigurno nije usamljen - nije se radilo ni o jednom niti o drugom. Radilo se o vrlo jednostavnom "programu" - utemeljenom na grubom detektiranju državljanstva gosta i na temelju toga još grubljoj procjeni njegove platežne moći.

U hrvatskom Društvu za zaštitu potrošača, gdje potrošače ne razlikuju prema putovnici ili prebivalištu, načelno su, kako su rekli, protiv dualnog sustava cijena jer ga smatraju diskriminacijom. Pučka pravobraniteljica pak upozorava u svom očitovanju za DW, da se pravno o "diskriminaciji" ne može govoriti jer niti državljanstvo, a niti prebivalište nisu diskriminacijske osnove obuhvaćene Zakonom o diskriminaciji.

Da, hrvatski ugostitelji krše zakone kada strancima samo zato što su stranci naplaćuju više cijene, ali teško da će zbog toga biti suočeni s morem prijava Tržišnoj inspekciji ili "nekom drugom nadležnom tijelu" kako preporučuju u Društvu za zaštitu potrošača, piše DW.

Kako bi strani turist, kada bi nekoga i htio prijaviti, uopće znao koje je tijelo za to nadležno? Ali ono što će sigurno znati je - da se vratimo primjerima s početka našeg teksta - da se neće ponovno vratiti u restoran u kojemu mu je servirana upola manja porcija nego gostu za susjednim stolom koji govori hrvatski. Drugi put će otići u neki drugi restoran - ili u neku drugu zemlju - gdje mu se to nikada nije dogodilo. Jer tako funkcionira tržišno "održivi turizam" - s ugostiteljima i trgovcima koji "održivo" razmišljaju, lokalnim stanovništvom koje to podržava i gostima koji to cijene.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:32