DEADLINE

Hoće li se ljubavnici suzdržavati ili će ‘samo otići po cigarete‘ i podijeliti virus poljupcem?

Kad je došao lockdown, bila sam šokirana tim razvojem događaja - ipak, kao svaka prava poslušnica, ostajala sam doma
Jelena Veljača
 Marko Miscevic/CROPIX
Objavljeno: 11. listopad 2020. 19:29

Polako se približavamo drugoj zimi s Covidom. Onaj prošli udar zapadnom je svijetu velikodušno dopustio obijest Božića, Nove Godine, putovanja tijekom odvratno sivog i beskonačno dosadnog mjeseca veljače, pa čak i poneko, iako tada već rizično, skijanje. Kriva sam za sve navedeno: na večeri na Badnjaku, kako popularna emisija kaže, kod mene doma, stiskali smo se jedni uz druge u zatvorenom prostoru, jedući iz istih zdjela, pušeći na malom balkonu od dva kvadrata i time izluđujući susjedu, koja je na nas vikala sa svog balkona, nesumnjivo podijelivši s nama i mikročestice svojih riječi. Za Novu Godinu najbolja prijateljica i ja pile smo šampanjac kod HNK ljubeći se s nepoznatim ljudima od ganuća što dolazi Nova 2020., što dakako sada izaziva ironičan podsmijeh, dok su nam djeca veselo dijelila dudu kod zdenca života.

Nakon maškara u Samoboru, gdje sam hodala u povorci s bilijun ljudi, otputovala sam čak u trope s Lenom: ne znam više ni izbrojati koliko smo aviona, hidroletjelica, brodova i džipova koristile da dođemo do atola koji se još tada činio kao ostvarenje svih zemaljskih snova. Pa ovo se događa jednom godišnje, mislila sam ganuto do koštane srži dok mi je dijete proplivavalo na Maldivima, ni ne sluteći da će ispasti da je to ujedno možda zadnji trenutak u ovozemaljskom u kojem se uopće takvo putovanje može dogoditi: naime, taj atol je zatvoren već više od pola godine, a pitanje je kako će putovanja i hoteli te vrste izgledati ako se ikada i otvori. Otišle smo čak i na skijanje, i u Austriji dočekale vijesti o prvom zaraženom: prijateljica me ispilala time da će zatvoriti granice, i da nije sigurno hoćemo li se moći vratiti u zemlju, a meni se to tada činilo kao ostatak njezinog hormonalnog disbalansa koji je bio posljedica trećeg poroda u manje od pet godina: još na kraju veljače 2020. nisam mogla mentalno dobaciti do koncepta zatvaranja granica zbog tamo neke bolesti.

I kad je došao lockdown, bila sam šokirana tim razvojem događaja: ipak, kao svaka prava poslušnica, ostajala sam doma, sve što sam mogla naručivati, uzimala sam putem bezkontaktne dostave, psa sam šetala dvaput dnevno po nekoliko minuta, nisam išla ni na kakve tajne večere u tajne klubove (istina, nitko me ni na što slično nije ni zvao, ali, to je već druga tema), a bilo je dana kad mi dijete nije osjetilo sunca ni svježeg zraka na licu, iako smo dio te samonametnute karantene provele u stanu usred šume. Moji su roditelji jedinu i obožavanu unuku u nekoliko mjeseci vidjeli triput: jednom kroz staklo automobila, drugi put na udaljenosti od pet metara, treći put sjedeći svaki na svojoj strani zidića dugačkog tri metra. Najbizarnije je bilo to što zapravo nisam bila prepadnuta: samo sam smatrala da, kao ni ostatak čovječanstva, nemam pojma kako se taj opasni virus širi, i kako nije trenutak da imam mišljenje o prihvatljivom socijalnom ponašanju u vrijeme pandemije.

Priznajem da me više od virusa brinulo to što se činilo da i stručnjakinje i stručnjaci zapravo imaju isti pristup kao i ja, pa se sve što nam je savjetovano, od nošenja zaštitnih maski do umakanja cipela u varikinu ispred stana, od moralno vrlo upitne sintagme #ostanimodoma, do otkazivanja vjenčanja, moglo svesti na zajednički nazivnik: ne znamo ništa o ovome, pa je najbolje da zaustavimo život dok ne saznamo. I naravno da panika funkcionira: više-manje svi ljudi koje poznajem u prvih nekoliko tjedana, pa čak i mjeseci, pridržavali su se apsolutno svega što nam je bilo savjetovano, od izolacije do nekontakta.

No kako se osjećamo danas? Jesmo li razvili apstinenciju na prekomjernu dozu straha, koji je u prvi mah, poput svakog lijeka ili droge, odradila svoje, zatvorila nas u kuće i tako nam, potencijalno, spasila živote. Hoćemo li se uspjeti dovoljno pribrati da budemo jednako poslušni i ovu jesen? Je li predsjednik svojim izjavama o tome kako je Covid poput karijesa i javnim priznanjima da je jeo ribu za vrijeme pandemije zapravo dao zeleno svjetlo svakom klincu da šmugne na tajni tulum kad starci zaspu? Je li uopće teoretski moguće da se i neki od nas najdiscipliniranijih ne konvertira i ne opusti?

Poručuju nam s raznih pozicija nekog znanja o Coroni da obavljamo samo ono što je nužno, ali što je to nužno - one djelatnosti koje će osigurati državi da ekonomski funkcionira dalje, ili ono što će psihološkom zdravlju građanki i građana osigurati kakvu-takvu stabilnost, da bi se, uz nadu da će pandemija jednom stati, uspjeli iole funkcionalni vratiti na posao? A ljudi nisu samo radna snaga, oni su i razlog zašto svi ti civilizacijski konstrukti za koje se tako grčevito borimo - državne granice, demokracija, ekonomija, turizam, nastavi niz - postoje. Što je njima, odnosno nama, zapravo nužno?

I u ratu, u opkoljenim gradovima, ljudi u jednom trenutku izađu na ulice, na milost i nemilost snajperima, isprva odlazeći djeci po hranu, a kasnije i susjedi na kavu, koja ju još ima. Je li to neodgovorno? Možda, ali je i razumljivo. I ako sam po svim pravilima slušala Vilija, Alemku, Krunu i Davora, moram priznati da ni tada, u jeku onog brojanja oboljelih, nisam razumjela prokazivanje ekipe koja se išla voziti biciklima na Jarun. Možda je to njima nužno, mislila sam tada, a mislim i danas da je nužno i voljeti se, i ljubiti, i putovati, i voziti u nepoznato, i kupati u moru, i odvesti djecu na kazališnu predstavu. Masovna vjenčanja jesu suluda, ali nisam sigurna da možemo očekivati da ljudi neće riskirati zatvorsku ili novčanu kaznu za jedno dobro druženje. Hoće li se ljubavnici suzdržavati i ove zime, ili će, “samo otići do pumpe po cigarete”, i tako podijeliti virus poljupcem?

Usamljenost i depresija su također opasne, jedna od njih i potencijalno smrtonosna. Uvijek nosim masku i propagiram nošenje iste na svim svojim komunikacijskim kanalima. Osuđujem li one koji ju zaborave ili spuste ispod nosa? Ne znam. Čudim li se prosvjedima? Da, jer ne podržavam ni zavjeraše, ni ravnozemljaše, ni ljude koji vlastiti komfor stavljaju ispred zajedničkog zdravlja, ali ne mogu reći da duboko ne razumijem i potrebu za osobnom slobodom, koliko god se definicija iste možda razlikuje od moje.

Pročitala sam danas suludu pjesmu Van Morissona o “Bogom danim slobodama”, koju je Facebook brže-bolje cenzurirao. Shvaćam poantu, ali ne mogu ne vidjeti da je u pitanju, ipak, cenzura. Imamo li pravo reagirati na svaku pobunu protiv restrikcije vezane uz sprječavanje zaraze od Covida kao da je govor mržnje ili nacizam? I ako imamo, hoće li nas to dovesti u poziciju da se zdravljem manipulira kao najvrednijom valutom na svijetu? Ovo pišem ravno s koncerta zagrebačke filharmonije, a sutra imam promociju svoje slikovnice, na otvorenom, ali tko će djeci objasniti razmak i ukinuti dodire, zagrljaje i poljupce? Jesmo li neodgovorni što i dalje želimo slušati glazbu uživo, sjediti u teatru, smijati se uz kavu? Možda. Najvjerojatnije. Bih li bila ona koja ide na kavu i pod prijetnjom smrti? Nisam bila ovo proljeće. Hoću li biti?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 07:51