Noć je na velebitskoj visoravni, svijetlim čeonom lampom, tražim mjesto gdje ću složiti šator. Na sve je strane puno balege, na Velikom sam Rujnu, rijetkom mjestu na ovoj planini gdje još ima stoke. Sagnem se maknuti nekoliko manjih kamenova, pripremiti teren. U ruci mi nije kamen, osjetim po teksturi - ne treba za to lampa - držim užarenim suncem dobro osušenu balegu. Ima je toliko da nema smisla čistiti. Ali teren je, zapravo, solidan, jer uokolo nema svježeg izmeta. Brzo složim šator, protegnem se na karimatu i mirno zaspem među govnima. Osušeni organski izmet nije problem, mene muče sranja kad s Markova trga poručuju da histeriziram jer Gospiću i okolici prijeti trovanje vodom.
Godinama sam htjela vidjeti kako izgleda Highlander, no svaki bih put, kad bi se sjetila...
