Gost urednik: Siniša Labrović

Umjetnost je oduvijek pokušavala dati smisao svijetu i čovjeku, ne kao finalni odgovor, nego kao zapitanost u vremenu. Sita reprezentacije, u 20. stoljeću htjela se stopiti sa životom, biti “stvarna”, djelatna, svakoga čovjeka učiniti umjetnikom. Na kraju toga puta, potpomognuti medijima i strastvenim uvjeravanjem da moramo biti to što jesmo, svake večeri možemo gledati Farmu ili neki sličan art. Život je podlegao, stopio se s medijem kao spljoštena mušica i sad se koprca na ekranu ne bi li sam sebi dokazao da je živ. Međutim, pravi subjekt te priče je ekran.

Prosvjetiteljstvo je imalo veliku vjeru u znanje i znanost kao svoju crkvu. I gdje smo došli? Danas znamo gotovo sve, samo nema čovjeka koji to zna. Onaj tko zna sve o prolaktinu, može li reći koje su posljednje spoznaje o pepsinu? Onaj tko je genij u astrofizici, može li nam predstaviti posljednje spoznaje u fizici čestica? Pa i “čovjek”, tko, ili sad već što, jest on? Primjer, sa svim drogama i lijekovima, antidepresivima i regulatorima hormona, što je to “naše” u našim osjećajima?

Umjesto novog dolaska Mesije i njegovog Posljednjeg suda, dobili smo sud Novca. Nije Apokalipsa iz Biblije, ali jest iz The Wall Street Journala.

U toj džungli stvarnosti svatko je dobio svoj komad zoološkog vrta, ako je dobre sreće.

Naš, umjetnički, onaj je na kraju društva. Stara koliko i ljudskost, sa svom silom naslijeđenih znanja, formi, značenja i funkcija, umjetnost ustrajava na tome da ne zna, ali da se pita što je to što (se) ne zna i da sumnja u ono što (se) zna. I zato je iritantna onima koji znaju i kojima je sve definirano i gotovo. Umjetnost, ona dobra, uvijek je na horizontu sadašnjosti gledajući prema novom. Zato nam dođite. Ako i jesmo u rešetkama tehnologije, novca, medija, društvene opresije i štošta drugoga, još uvijek možemo počešati jedni druge. Za početak!