Uhićenje Roberta Pauletića (60), splitskog enigmatičara, pustolova i bivšeg političara pod optužbom da je fizički napao dvojicu 12-godišnjaka "triskajući ih i udarajući jednom glavom o zid", što on negira tvrdeći da ih je samo upozorio da prestanu zlostavljati njegova sina, izazvala je ponovno veliko zanimanje javnosti i stavila u fokus problem vršnjačkog nasilja u našim školama, piše Slobodna Dalmacija.
Da bi pojasnili što se zapravo dogodilo, gledajući iz kuta osumnjičenog Pauletića, razgovarali su s njim.
SD: Koliko dugo traje, kako vi kažete, zlostavljanje vašeg sina od dvojice dječaka za koje je prijavljeno da ste ih fizički napali?
- Zlostavljanje moga sina traje više od godinu dana, s kratkim prekidom nakon što sam prošle godine bio telefonski nazvao neke učenike koji su sudjelovali u širenju toga, ali se opet intenziviralo proteklih tjedana.
SD: Jesu li samo njih dvojica ta koja vašeg sina zlostavljaju ili ih ima još?
- Ima ih više, ali dvojica s kojom sam razgovarao u petak i rekao im da to više ne rade, jer će imati problema u školi, pa sam poslije uhićen zbog toga, najgori su od svih i ujedno pokretači mučenja. Treći iz grupe odmah je u ponedjeljak, dan nakon moga puštanja iz pritvora, verbalno napao moga sina na školskom hodniku. Pazite, dan nakon afere u kojoj je većina medija mene neopravdano razapela kao nasilnika, odmah mi sina opet napadne zlostavljač! Također, nakon što su prva dvojica morala otići na razgovor kod razrednice u prošli četvrtak, jer smo ih prijavili da ga ometaju u nastavi, zlostavljači su mi sina još gore napali i izvrijeđali, a nakon razgovora s psihologinjom i pedagoginjom škole u petak, kad su u školi već znali za razmjere maltretiranja, zlostavljači su ga opet smjesta napali.
PROČITAJTE VIŠE Kontroverzna biografija čovjeka koji je napao maloljetnike: Otac sedmero djece, poduzetnik, kvizaš i novinar notornog ST-a...
SD: Je li ikad bilo fizičkog nasilja? Na koji način su ga zlostavljali?
- Uglavnom je to bilo svakodnevno psihičko maltretiranje praćeno uvredama i teškim ponižavanjem. Nekoliko puta su ga i klepnuli, jednom udarili špicom tenisice u but noge. To nam je tek nedavno priznao. Riječ je o najgorem obliku verbalnog zlostavljanja i izmišljanja odvratnih priča o njemu, kojim ga se počelo svakodnevno zlostavljati prije više od godinu dana, nakon odlaska na ekskurziju na početku 5. razreda. Uz takvo strašno zlostavljanje, a u detalje ne mogu ići iz razloga njegove zaštite, svakodnevno ga se ometa na nastavi na način da dvojica najžešćih zlostavljača, koji su do prije neki dan sjedili iza njega u razredu, uništavaju njegovu školsku opremu, paraju mu knjige, šutiraju pernicu po razredu preko malog odmora i tako dalje. Ipak, uništavanje njegovih školskih potrepština, pa i poneki udarac, to je najmanje bitno u svemu tome, ona mračna izmišljotina koja se stalno ponavlja razlog je za njegovu patnju.
SD: Kad ste i na koji način saznali što se događa u školi s vašim sinom?
- Prvi put prije godinu dana, preko učenice iz starijeg razreda, koja nas je obavijestila o širenju tih priča. Da je bilo po mome sinu, možda nikad ništa ne bismo ni doznali, on se sramio svega toga. Ja sam tada, kako sam rekao, obavio dva telefonska razgovora s dječacima iz starijeg razreda, koji su te bolesne laži počeli širiti i po drugim razredima, stigmatizirajući tako moga sina u cijeloj školi. Nakon tih telefonskih razgovora, sve se na neko vrijeme smirilo i mislili smo da više o tome nećemo čuti. Međutim, prošle srijede prvo smo otkrili zlostavljanje u ometanju praćenja nastave, uništavanjem njegove školske opreme. Već nekoliko tjedana vraćao se s razbijenom i prljavom pernicom, uništenog pribora, zbog čega smo ga čak i kritizirali, ne znajući o čemu je riječ. Moj dječak se od straha i srama dugo nije požalio, da bi na kraju priznao da ga maltretiraju dvojica zlostavljača koji sjede iza njega u školskoj klupi, a na to potiču i druge iz razreda. Toga dana razrednica je obavila razgovor s njima dvojicom. Poslije škole, međutim, sin nam je povjerio kako su se njih dvojica istoga časa nakon izlaska s razgovora s razrednicom obrušili na njega izrazima "Pederu! Cinkeru!", i dalje nastavili sa zlostavljanjem kao obično. Toga dana navečer mi se sinčić, pritisnut stidom i mukom, konačno slomio i, na užas moje žene i mene, priznao sve detalje mučenja kojemu je podvrgnut.
SD: Smatrate li da je škola mogla i trebala vidjeti da je vaš sin zlostavljan? Jesu li vas ikad iz škole zvali u povodu bilo kakve takve i slične sumnje?
- Pa, mislim da je morao netko nešto vidjeti a, eto, nije. Nitko nas nije zvao, svi su sada iznenađeni i zaprepašteni. Nesretna okolnost je to što je inače dobra razrednica dosta često bila na bolovanju, dolazile su zamjene, kojima vjerojatno nije bilo ni stalo da ulaze u takve stvari. Dan prije incidenta podnijeli smo prvu prijavu i obavijestili tajnicu škole što se događa. Istina je da do prošlog četvrtka nije bilo formalne prijave, koju smo sad podnijeli i pismeno. U ovoj školi inače i prije je bilo zlostavljanja, i nije baš da se to nešto uspješno rješavalo, pa čak ni nakon prijava. Koliko je to stvar škole, a koliko sustava, drugo je pitanje.
SD: Koje posljedice je na vašeg sina ostavilo to višemjesečno zlostavljanje?
- Naš sin se uslijed teškog maltretiranja proteklih mjeseci povukao u sebe, popustio u školi i na izvanškolskim sportskim aktivnostima, a kraj usne mu je od stresa iskočio veliki herpes koji je tako stajao dva mjeseca. Gledajte, kad te netko na takav način muči i vrijeđa samo jedan dan, ostanu ti traume, a o mučnini s kojom je moj dječak išao u školu svaki dan svih ovih mjeseci, ne želim ni pomišljati. Tko zna kakve će mu to posljedice ostaviti?
PROČITAJTE VIŠE Pauletićeva supruga podnijela prijavu policiji: ‘Nisam tako glup da udarim! To što rade ta djeca mom sinu je užasno...‘
SD: Je li se u školi, nakon ovog događaja za koji ste prijavljeni, događalo još nešto što bi ukazalo da je vaš sin žrtva nasilnika? Kako ste postupili u tom slučaju?
- U ovaj ponedjeljak razmišljali smo o tome hoćemo li sina poslati u školu nakon vikenda iz noćne more u kojem mu je otac ni kriv ni dužan proveo dva dana u pritvoru, pa smo odlučili da ipak hoćemo, smatrajući da će se nakon afere barem zlostavljači primiriti. Ipak, u taj isti ponedjeljak, kako sam već naveo, treći iz skupine zlostavljača pristupio je našem sinu na školskom hodniku i rekao mu: "Volio bih da ti je otac mrtav! Volio bih da mogu prebiti tebe i njega!" Kad smo upozorili školu, pronašli su snimku toga napada, jer u hodnicima, za razliku od učionica, postoje kamere. Ovaj put smo to prijavili policiji. Iskreno, nisam htio miješati policiju u cijelu stvar, niti progoniti školu, htio sam samo upozoriti zlostavljače da mi puste sina na miru, ali njihovi roditelji lažno su me prijavili za nasilje nad njihovom djecom, i sad to više nije šala. Da je sudac istrage povjerovao njihovim lažima, mogao sam završiti u istražnom zatvoru na mjesec dana.
SD: Što ste htjeli postići time što ste se obratili dvojici dječaka?
- Htio sam ih upozoriti da prestanu mučiti i gnjaviti moga sina, a da ne moramo miješati u to psihologe, policiju i slično. Rekao sam im: "Budete li ga dalje gnjavili, obećavam vam da ćete imati teških problema u školi!" Također, pitao sam ih zašto muče moga sina. Slično sam bio postupio i prije godinu dana, samo što sam tada druga dva dječaka, koji su širili laži ove dvojice, nazvao telefonom, i oni su obećali da će prestati sa širenjem uvredljivih priča po školi. Ovdje sam pogriješio što sam se obratio direktno zlostavljačima, a ne opet telefonom, ali tko bi pomislio da će njihovi roditelji izmisliti da sam ih pljuskao i udarao im triput glavom o kameni zid?
SD: Na osnovi čega tvrdite da je sve izmišljeno i da su roditelji tih dječaka spremni ići i na tu razinu da lažu i izmišljaju fizički napad i udaranje glavom u zid kako bi zaštitili svoju djecu?
- Ne mislim, nego sam siguran u to. Mene je zvala policija na razgovor, došao sam u policijsku postaju sa suprugom, koju su u jednom trenutku poslali kući, a meni su nakon toga rekli da sam uhićen. Bio sam, naravno, šokiran, pa zbog čega? Kasnije, kad su mi stavili na uvid za što me optužuju, nisam mogao vjerovati. Nisam udario niti jednog od dječaka, i nisam nikom prijetio smrću. Pa ne bih valjda bio tako lud da tako nešto radim u pola bijela dana na javnom mjestu, znajući kakvi su danas zakoni u zaštiti maloljetnika? Oni su, međutim, tamo svašta nalagali i apsolutno svi elementi kaznene prijave su monstruozna laž. Pritvoren, bez mobitela i mogućnosti komunikacije, najviše su me mučila razmišljanja o tome što ako roditelji zlostavljača na neki način lažiraju ozljede na toj dvojici dječaka? Jer bih onda možda morao i u zatvor.
Na moju veliku sreću, roditelji zlostavljača pretjerali su s lažima. Kako je bilo i objavljeno u medijima, da je "počinitelj jednom rukom uhvatio (dječaka) za kosu, te u tri navrata zamahnuo njegovom glavom udarajući njome u obližnji kameni zid uz koji je bio pritisnut". Na tom mjestu gdje sam razgovarao s dječakom kameni zid je nazubljen, i da se to stvarno dogodilo kako su roditelji izmislili, od prvog udarca bi dječak pao u nesvijest i imao teške hematome, a s tri udarca možda ne bi ni preživio. Nasuprot tome, dječaku nisu nađene nikakve ozljede, ni najmanji hematom niti ogrebotina, što jasno govori o tome da je sve laž. Interesantno, na izvještajima jednog našeg portala, koji mi se čini da djeluje kao glasnogovornik roditelja zlostavljača, pa su čak, kako nam je rekla ravnateljica, i izmislili jednu njezinu izjavu o ovom slučaju, ti snažni udarci glavom o zid posljednjih dana preimenovani su u "kuckanje glavom o zid"! Valjda zato što su roditelji zlostavljača shvatili da su pretjerali u lažima, pa sada pokušavaju prilagoditi priču. Pazite, "zamahnuo i udarao glavom o zid" odjednom je postalo "kuckao glavom o zid"! To mi je neizrecivo važno, tu se vidi koliki su lažljivci.
Smjestili su mi roditelji zlostavljača da bi prikrili gadosti koje rade njihova djeca, ali imam dobre indicije da su u cijelu priču umiješani i neki pojedinci iz same škole, kao i iz gradske politike. Bilo je, kako čujem, i pritisaka na sud. Najvažnije mi je sada da se provjeri svaki idući liječnički pregled dvojice dječaka zlostavljača, to sam naglasio svojim advokatima i tražit ćemo vještačenje za bilo kakvu iduću njihovu smicalicu.
PROČITAJTE VIŠE Pauletić pušten na slobodu, zabranjeno mu je približavati se školi: Evo što stoji u kaznenoj prijavi
SD: Smatrate li da škola čini dovoljno da zaštiti kako vašeg sina tako i ostalu djecu koja su možebitno izložena vršnjačkom nasilju?
- Vidjet ćemo što će se dalje događati. Kazne za zlostavljače mora biti, jer oni su upornim i brutalnim mučenjem moga sina pokazali da su bešćutni i da ne poštuju ni drugu djecu u razredu, niti autoritete, inače valjda ne bi odmah nakon razgovora s razrednicom, pa poslije psihologinjom, pojačali razinu zlostavljanja. Supruga i ja nećemo odustati dok se ovo ne riješi.
SD: Mislite li da će se nakon ovog slučaja išta promijeniti u ponašanju te djece "zlostavljača", ali i u postupanju stručnih službi škole?
- Što mislite da bi se moglo promijeniti? Kako promatrati roditelje koji, umjesto da ljudski priznaju da im dijete muči druge u školi, pa da se prvo svi skupa malo posrame te da ga uvjere da to više ne radi jer to nije dobar put, zajedno s tim djetetom paktiraju i smišljaju laži da bi nekoga bez krivnje strpali u zatvor? I tako u oba slučaja? Kakav je to odgoj, u što će se ta djeca pretvoriti? Stručne službe možda imaju dobre namjere, ali ne vidim kako bi se to riješilo drukčije osim kaznama za zlostavljače. Nacionalno sam u medijima, bez ikakvih ograda, proglašen napadačem na djecu, a da nitko nije ni provjerio postoje li dokazi za takve optužbe, ili je samo riječ o izjavama dječaka zlostavljača.
I zlostavljači i njihovi roditelji zaštićeni su anonimnošću, a dječaci još i time što ih se ne može kazneno goniti, jer imaju 12 ili 13 godina. Pogledajte apsurda: ja sad ne mogu nikoga tužiti za kazneno djelo lažne prijave. Kad se dokaže da je sve laž, bilo svjedočenjima, bilo da se kojom srećom nađe neka snimka kamere koja bi sve dokazala, ja ne mogu tužiti djecu zlostavljače za lažnu kaznenu prijavu jer su maloljetna, a njihovi roditelji, koji su gotovo sigurno sve to i smislili, mogu se braniti time da su samo vjerovali djeci! I oni, nakon zlostavljanja i nakon lažnih iskaza, mogu i dalje uživati u anonimnosti, a nama su obitelj javno razapeli. Također, mome sinu se tobože ne smije spominjati ime, ali se zna čiji je, a on je također maloljetan, mlađi od njih. Tko njega štiti?
Sve su to apsurdi zakona koji zapravo, po meni, pogoduju zlostavljačima. Iskreno, kad sam izlazio iz pritvora, mislio sam ću da biti državni neprijatelj broj jedan, jer otprije znam kakav je odnos naših prevladavajuće lijevih medija prema meni. Međutim, iznenadio sam se nevjerojatnim brojem poruka koje su mi iskočile na mobitelu, te gotovo jednoglasnom masovnom javnom podrškom ljudi, čak i od onih koji inače imaju drukčije političke i druge poglede. I to, pazite, dok su ljudi još vjerovali izvješćima i možda mislili da sam stvarno napao te male zlostavljače! To pokazuje koliko je svakom normalnom čovjeku dozlogrdio zlostavljanje u školama, te koliko su pretjerano blagi i zbilja loši zakoni koji pokrivaju taj veliki društveni problem - rekao je Pauletić, kako prenosi Slobodna Dalmacija.
Komentari (0)
Komentiraj