Turisti u Zadar dolaze na sve kraća razdoblja, a osim kulturno-povijesnih spomenika, te novijih atrakcija Pozdrav Suncu i Morske orgulje, žele doživjeti staru jezgru grada s načinom života Zadrana. Umjesto toga, sve više nailaze na – fingiranje života stanovnika kakav je nekoć bio, a ne onoga kakav je sada, jer sve se više Zadrana iseljava s Poluotoka koji se pretvara tek u kulisu za turizam.
Ovakvo mišljenje kazalo nam je nekoliko Zadrana koje smo, "na prvu loptu", bez prethodne pripreme pitali kako izgleda "suživot" turizma i Zadrana u staroj gradskoj jezgri. Na potezu od Narodnog trga, preko Četiri kantuna do Varoša i Tri kantuna, stane čitava povijest tradicionalnog gradskog načina života Zadra. Obrtnici, umjetnici, zanatlije, ugostitelji ili jednostavno Zadrani, ispunjavali su svojim svakodnevnim poslovima, navikama i običajima zadarsku svakodnevicu, punu kolorita, mediteranski razigranu, živu i spontanu. Pod pritiskom galopirajućeg turizma kojega ne prate i odgovarajući sadržaji i smislena strategija upravljanja destinacijom, Zadrani se osjećaju sve više otuđeni u vlastitom Gradu, a osim zarade ne vide turizam na puno drugačiji način osim gužve i pritisaka na svakodnevni život, piše Zadarski.hr.
- Ovo i nije turizam. Turizam je bio u ono vrijeme kad su ljudi dolazili i bili po nekoliko dana. Ovo je jedna jurnjava gdje ljudi dođu u Grad, prespavaju i idu dalje jer su sredstva informiranja toliko brza, da se zna svaki podatak o svakom gradu. A suživota sa turistima ja ovdje ne vidim nikakvoga zato što moj posao govori da u trenutku kad odu turisti, ja počinjem raditi. Od turista jako malo dobroga ima što se tiče trgovine, obrtništva i zanatlija. Evo jedan primjer: dođu turisti i pitaju poštanske marke. Pitam gdje ste kupili razglednice? Na brodu. Dođe kruzer, slikaju Zadar, prodaju razglednice i onda "dođu vidjeti". A mi od toga nemamo ništa osim navike da ne moramo ništa raditi. To je ono što je ovakav turizam prouzročio. Svi će živjeti od turizma, nitko ništa neće moći raditi i bit će blagostanje. E to je osnovna greška. Dok ljudi ne budu svjesni da je ovo njihov Grad i prostor gdje svojim rukama mogu zaraditi za život, dotle neće biti napretka u ovom Gradu, to je moje viđenje. Doći će vrijeme kad će ljudi u Zadru morati shvatiti da turizam mora biti nusproizvod i da se tim turizmom mogu baviti ljudi kao dodatak svom osnovnom radu. A mi imamo obrnutu situaciju u kojoj su se iz Grada zbog ovakvog turizma iselili svi oni koji su mogli i imali gdje. U Gradu su ostali samo oni koji su prisiljeni na to jer nemaju nikakvu drugu budućnost ili su previše vezani za svoja četiri kantuna, a da bi promijenili svoj način života. Ali sve ih je manje – kaže zadarski majstor urar Davor Hofman.
Ugostitelj Neven Kožul otvorio je kod Tri kantuna, točno na mjestu pored kojeg se nalazi stara kuća čuvene zadarske fotografske obitelji Brkan, prije nekoliko godina kafić "Doma" krenuvši doslovno od nule. Prolazio je dan za danom koje je provodio sjedivši u kafiću sam, a onda je svojim šarmom i maštovitošću počeo privlačiti prije svega domaće goste, međutim njegovi česti gosti su i stranci koje dočekuje s karakteristinim vijetnamskim šeširom na glavi.
- Kad turisti dođu, primjete ovdje stalne goste, Zadrane, ljude od kvarta i vole to vidjeti i doživjeti. Osobito u pred i posezoni dolaze turisti koji vole tu interakciju između domaćih i stranaca. Dogodi se da onda i oni dolaze za redom nekoliko godina i postaju polako stalni strani gosti. Takav turizam kakav bi željeli i gosti i mi, ne događa se u sredini ljeta jer se ritam života tada ubrza, pa tako i ritam putovanja koji se tada strahovito poveća. Što stvara nervozu u zraku na koju mi nismo navikli. I prije 30 godina kolovoz bi bio pun turista, ali se nije osjećala ta nekakva brzina i nervoza, puno mijenjanja i sve manje zadržavanja. A tako se ta interkacija ne može postići – kaže Kožul.
- Trend je zadnjih pet šest godina da se dolaskom niskotarifnim kompanija s "brzim putnicima", većina stanova na Poluotoku pretvara u apartmane, a stanovništvo se odseljava. Ujutro imamo situaciju da je Grad prazan, a sve što čujete samo je zvuk kotačića od kufera dok truckaju po kamenim pločama. To je postao najpoznatiji turistički zvuk u Gradu. Nekad je Varoš živio zvucima života, veselja, pa i vike, zafrkancije, dozivanja, pisme,... Sad je sve to nestalo, kad stari grad nema ljudi koji tu žive, onda Grad i ne diše – ističe Neven Kožul koji još uvijek nastoji da njegov kafić ostane Doma građanima koji u njega zalaze.
Umirovljeni novinar Gordan Kurtović i dalje je svakoga jutra neizostavno prisutan u Gradu što je dio njegova životnog rituala.
- Mislim da suživota s turistima nemamo, jer oni idu svojim putem, a mi svojim. Moje prijatelje s kojima sad sjedim, nisam nikad vidio da hodaju kalama i trgovima starog grada i pri tom nešto žvaču, odnosno jedu, što stranci u pravilu stalno rade. Osim toga turisti koji borave u Gradu, ostanu dan, dva, eventualno tri, i ne možemo se niti upoznati. Nekad su gosti tu boravili desetak dana pa bi se upoznali po konobama. A ovako on dođe, obiđe i ode dalje, u Šibenik, Dubrovnik ili druge destinacije, a da zapravo nisu niti doživjeli da su bili u Zadru. Bez ljudi ne možete doživjeti neko mjesto. Jer vidjeti jednu, drugu crkvu možete i na internetu, ali nema čovika. Gubimo tu dimenziju povezanosti s običajima. Prijašnji gosti boravili su uglavnom po hotelima, a onda bi došli prošetati po Gradu i onda bi se s njima možda i našli, u Kovačkoj ulici, po nekim butigama... Nešto bi nas pitali, mi bi im rekli... Danas gost u apartmanu skuva svoju spizu, potroši to i ide dalje. Postali smo potrošna roba – kaže Kurtović.
Vinko Pavlović jedan je od najstarijih zadarskih obrtnika, njegova mala kopiraonica nalazi se odmah do Narodnog trga.
- Mi cijenimo svog gosta koji nam dođe, ali da imamo baš neki suživot, ... I nemamo. Turisti dolaze u naš Grad da bi nešto vidjeli što do sada nisu vidjeli. Je li to neka starina, neke znamenitosti, spomenici, jer Zadar je grad bogate i burne prošlosti. Ali oni bi voljeli vidjeti i naše domaće ljude, što oni rade, kakav je njihov život. Sve se međutim svodi na turizam kakav imamo, brz, protočan i površan. Oni koji dođu na malo više dana ipak nešto mogu vidjeti i doživjeti. Ima turista koji su vrlo zainteresirani da posjete Plitvička jezera, Slapove Krke, Kornate... To im je zanimljivo. Svaki turist koji je svratio u moju radnju zapitao bi me gdje se nalaze Pozdrav Suncu i Morske orgulje, jer to još nikad nisu vidjeli. Pokažem im plan grada i pokažem im gdje se nalaze, jer se često ne snalaze i izgube orijentaciju na Poluotoku u Gradu gdje je istok, zapad, jug... Prije nekoliko desetljeća turizma nije bilo puno na Poluotoku. Gosti bi ljetovali u hotelima pod desetak i više dana, a sad dođu na dan, dva. Obično jedan dan posjete Kornate, drugi dan Plitvice i već nakon toga idu dalje prema Splitu. Postoje sigurno bolji načini kako upravljati turizmom. Nije to samo kupanje, more i tranzit. Barem u Gradu trebalo bi više drugačijih sadržaja nego onih koje imamo sad. Turiste bi zanimali osmišljeni kulturni sadržaji koji bi njima bili interesantni i koje oni nemaju, a ne samo dućančići ili zalogajnice – ističe Pavlović.
Iako je zadarska povijesna jezgra najveća u Dalmaciji, infrastrukturno je ostala u 19. stoljeću. Vodovodna mreža ima preko 80 posto gubitaka, kanalizacija je djelomično iz antičkih, a djelomično iz austro-ugarskih vremena, strujni kabeli kroz cijeli Grad (Poluotok) vise iznad glava, samo što je izgradnja kolektora prije nekoliko godina zatvorila izravne kanalizacijske ispuste u more. Na takvom infrastrukturnom kosturu Grad je u samo nekoliko godina postao najveći zadarski hotel s oko 1500 ležajeva u apartmanima, hostelima i stanovima za iznajmljivanje. Povećanje broja iznajmljivača "otjerao" je domicilno stanovništvo izvan zidina Grada, a zajedno s njima otišao je i cjelogodišnji život iz gradske jezgre. Unatoč niskotarifnim letovima i bazi Ryanaira u Zemuniku u Zadru sezona ne traje kao u Dubrovniku osam do devet mjeseci, nego tri, najviše četiri mjeseca. Nakon sezone gotovo 70 posto ugostiteljskih objekata i poslovnih prostora u Gradu uvodi status "renovinaranja" i "godišnjih odmora". Ima jedan takav na elitnoj gradskoj lokaciji na Narodnom trgu, već godinama otvara početkom lipnja i zatvara krajem listopada. Kad ne radi uvijek se "renovira", a kad se opet otvori, ništa osim obrisane prašine promijenjeno nije. I novih, viših cijena, kave i kuglice sladoleda...
Ipak, najveće brige starosjediocima zadaju ograničenja neadekvatnog sustava fekalne i oborinske kanalizacije zbog čega je preko ljeta velika svjetloplava cisterna Odvodnje "glavno" vozilo u Gradu.
- Pogledaj, do vrha je bila puna govana! – izravan je Venci Jurin (74), gradska legenda i marinero, jedan od rijetkih živih simbola Zadra, mali čovjek srčanog duha, kojem je Zadar u srcu i koji bi za Zadar dao sve. Ali je gnjevan, ljutit, bijes mu šiklja iz ušiju. Otvara nam šahtu kanalizacije ispred svog stana u dvoru male i tijesne ulice Majke Margarite, nekada Prilaza Đure Daničića, u kojoj živi od 1946. godine.
- Prijatelju moj, šaht je do vrha bio pun! Počelo se izlijevati, smrdi na sve strane! Odmah sam nazvao direktoricu hotela, a ona vlasnika, da dođu očistiti. I došli su i sve napravili kako bi se problem riješio. Ali nije to rješenje. Trebalo bi kazniti one koji su dali dozvole da se na mjestu bivše Privatne škole otvori hostel. Kako će kanalizacija to podnijeti, kako odvodnja?! Pa meni svaki dan preko ljeta u ulicu dolazi kamion odvodnje da odčepi te stare cijevi – priča Venci čiji je stan u prizemlju naslonjen na susjednu zgradu u kojoj je prije nekoliko godina otvoren atraktivan hotel s fasadom na Kalelargi. Venci nije protiv hotela, ali je protiv nereda koji današnji turizam za sobom ostavlja.
- Meni je prozor tu, iznad njihovih stolova. Čitave noći ne spavam, do četiri ujutro. Nisu tome krivi stariji gosti, božesačuvaj, nego ovi mlađi. Kad se i hotel i kafići zatvore ono pijani luduju Gradom, kroz Kalelargu sve do Foše. Uništili su mi život, ne samo meni. Nitko ne voli Grad kao ja, ali da sam deset godina mlađi, otišao bi ća iz Zadra! – razočaran je Venci i opet se vraća na cisterne Odvodnje. Ako nisu u intervenciji zbog začepljenih odvoda od fekalija, onda su zbog zakrčenih odvoda od ulja i drugih masnoća koja izlijevaju raznorazni ugostitelji. Dvije cisterne od 15 tona dnevno, postala su mjera normalnog funkcioniranja Grada preko ljeta. Ali nije to jedini problem. Poluotoku kronično nedostaje parkirališnih mjesta, štekati su pojeli javni prostor, trgove i ulice, konzervatori su popustili pod interesima vlasnika lokala i dozvolili da se Riva, koja vapi za cjelovitim smislom i sadržajem, pretvori u seoski sajam s plastičnim tepisonima i umjetnom travom. Unutar povijesne jezgre svakim danom nestaju trgovine, malih dućana više nema, cijene usluga su sve veće, a svakodnevna borba s dostavnim vozilima u pješačkoj zoni tek donekle je riješena uvođenjem sankcija i video nadzora. Vatrogasci su otvoreno rekli da niti jedan objekt na Poluotoku ne zadovoljava mjere vatrogasne sigurnosti i da nitko ne može procijeniti razmjere katastrofe koja bi se dogodila u slučaju većeg požara.
Izvan sezone, Poluotok je avetinjski grad, zatvorenih lokala i pustih ulica, nakon zalaska sunca, nema ni života ni sadržaja. Nekada je sve to bilo potpuno drukčije, sjeća se Pavuša Vežić, umirovljeni profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zadru i dugogodišnji konzervator, već više od 40 godina stanovnik nekadašnje srednjovjekovne ulice Vele Kuntrate, danas Spiridona Brusine i ostalih u produžetku sve do srednjovjekovne Kampe, odnosno današnjega Foruma. Odmah na početku inzistira da se prostor zadarske povijesne jezgre, taj poluotok, naziva Gradom, onako kako mu je oduvijek bilo ime.
- Prije 50 godina imali smo tri hotela u Gradu: Zagreb, Beograd i Forum i hotelski grad izvan Grada, na Boriku te onaj na Kolovarama. Grad nije bio zakrčen turistima nego ugodno živahan, u finom i plemenitom suživotu s građanima – kaže profesor Vežić. Turističkoj ekonomiji i živosti pridonosile su agencije: na Trgu Kvarner express i Sunturist, iza ugla Liburnija, na Kalelargi Kompas i agencija Jugoslavenskih željeznica, malo dalje, Turist biro, JAT, Globtour i Jadroagent te preko mosta Jugotours i Atlas. I onda je, kaže, bilo iznajmljivača i turizma, ali se to uvelike promijenilo. Tada je s Borika, ili s Kolovara, u Grad dolazio turistički šušur, goste su zanimali gradski spomenici, muzeji, tržnica, voljeli su prošetati Trgom i Kalelargom koja je bila krcata domaćim ljudima, prava pozornica građana, đaka, studenata, ljudi od ugleda, profesora, novinara, intelektualaca, kao što su bili profesori Anić, Belošević ili Glavičić. Nekada se birao "mister Kalelarga", a danas domaći bježe od te ulice, od kičme Grada. Svi su oni bili uključeni u život i sliku grada, ali taj suživot je nestao ne samo iz povijesne jezgre Zadra nego također i Dubrovnika, Splita ili Trogira, i ostalih gradova Dalmacije, zacijelo i šire!, naglašava profesor koji je o tim štetnim procesima današnjeg oblika turizma na život u povijesnim gradovima Dalmacije pisao u nekoliko navrata u stručnim časopisima, ali i za Slobodnu Dalmaciju, s posebnim akcentom na Zadar.
- Tog suživota domaćeg stanovništava i turista više nema, ali nisu turisti za to krivi nego priroda današnje industrije turizma kojoj se svi podređuju. Masovni turizam gura građane iz Grada, on više nije prostor za njihov život, makar ne u prijašnjoj mjeri, nego kulisa novih turističkih koncepcija za prolaznike, uglavnom niske platežne moći, s kojima povijesni gradovi postaju apartmanska naselja. Da ne spominjem neugodan miris koji se širi ulicama i našega Grada, na pr. preprženoga ulja, ili nekvalitetnu hranu, sve što podsjeća na, kako je primijetila moja kolegica, trećerazrednu menzu. Ali tako je i drugdje u Dalmaciji – kaže Vežić.
Podsjeća ujedno na iskustva ostalih turističkih središta na Mediteranu, gradova u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj gdje se već desetljećima građani bune protiv koncepta turizma niskih cijena kojeg su nametnule međunarodne korporacije od avionskih low coast kompanija do brodova za kružna putovanja, čiji gosti okupiraju dalmatinske gradove i potiskuju njihove domaće građane. U evropskim povijesnim gradovima (na pr. Veneciji, Firenci ili Barceloni) građani se već desetljećima bune protiv takvog turizma koji oduzima njihova prava na svoj Grad.
- Što je u migavici više ribe, ulov je veći! Takav turizam nekome odgovara jer od njega taj netko dobro zarađuje, ali domaćim ljudima je sve neprijatnije živjeti u takvom okruženju. Ljudi pod pritiskom zarade odlučuju svoje naslijeđene nekretnine prodavati te se iseliti izvan Grada, ili pak, ulaze u rentijerski odnos, misleći da su sretno prošli. Na toj matrici možemo vidjeti koliko je društvo diglo ruke od običnog čovjeka i brige za njega, da mu se podigne kvaliteta stanovanja te da ostane živjeti u Gradu. Neprestano se povećava broj noćenja i ležajeva, a ne kvaliteta, sve više se potiskuje tradicionalni način i kultura življenja u kojoj smo odrasli i zbog čega smo turistima zanimljivi. Sve manje je građana, ali i domaćih turista koji u zemljama razvijene turističke kulture i ekonomije, čine osnovu te privrede, na pr. Austriji i sličnim zemaljama.
Turistička scena u nas bi se konačno trebala mjeriti brojem domaćih ljudi i građana, koliko je domicilnog stanovništva ostalo ili se vratilo u Grad, a ne koliko je više turističkih noćenja ostvareno, koliko više prolaznika prošlo kroz Grad – poručuje profesor Vežić dok ga fotografiramo ispred ulaza u njegovu zgradu, baš u trenutku kada ulicom prolazi vrijedni gradski čistač. Traži da im napravimo zajedničku fotografiju. "Bez njega ova ulica i kvart ne bi bili čisti kao što jesu" ozbiljno će Vežić svjestan važnosti uloge malih ljudi na kojima počiva ovakva nažalost nehumana turistička konjuktura.
- Zadarski turizam je na početku, prije više od 50 godina, imao bolji koncept nego danas. Danas mi domaći postajemo migranti, napuštamo svoje kuće i odlazimo iz Grada, a čovjek je nositelj kulture grada, kako danas tako i kroz milenije, no o tome se ne vodi računa. Grad se pretvara u kulisu vrijednih kutijica za nakit, ali gubi vrijednost na tržištu. Pogledajte što se dogodilo Dubrovniku koji je u prstenu zidina spao na manje od tisuću stanovnika, a nekada ih je bilo preko 5000. Sve kuće su tu, tijelo Grada, ali bez njegovih građana nema duha Grada, nema njegove osebujne kulture življenja. Komunalna zapuštenost povijesnih jezgri je izravna posljedica male koristi koje povijesne jezgre imaju od ovakvog tipa turizma. Turistički profit bi se trebao osjećati u boljoj komunalnoj opremljenosti povijesnih jezgri, ali ne vidimo da se iz tih velikih prihoda vraća Gradu koji ga je zapravo stvorio – ukazuje profesor Vežić, posebno zabrinut za budućnost zadarske Rive. U njezin redizajn krenulo se prije desetak godina izgradnjom pristaništa za kruzere, Morskih orgulja i Pozdrava Suncu, ali se onda naprasito stalo.
- Napravljena je punta Rive s instalacijama, ali nije došlo do uređenja njezinoga nastavka na potezu do Foše. Da smo svake godine gradili po sto ili dvjesto metara, do danas bi sva bila uređena. S druge strane reparacija problematične intalacije Pozdrava Suncu u ovome času košta preko četiri milijuna kuna. Međutim, pedalj dalje je vrijedna barokna bazilika Sv. Nikole, za koju već desetljećima nema novca.
- Novim konceptom turizma u povijesnim gradovima ne vodi se dovoljno računa o građanima i njihovoj kulturi življenja. Time se gubi duhovna supstanca Grada, reže se njegov korijen i krošnja – zaključuje profesor Pavuša Vežić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....