SISAK - Petak, 16. prosinca 2011. godine. Drugi čin velike sisačke drame. Toga dana, četristotinjak radnika, od njih ukupno 916, dobilo je ugovore o raskidu ugovora o radu i vrećicu s kalendarom, darom sindikata. Sada je konačno svim jasno - nema više Željezare Sisak. Za mnoge od otpuštenih i otpisanih ovo je posljednji put da su prošli portu Željezare, u kojoj su neki proveli cijeli svoj život. Kod male porte Željezare zatičemo Petrinjku Ivanku Komljenović (54).
S vrećicom u ruci izlazila je iz tvornice u kojoj je radila 22 godine. Željezarac je bio i njezin suprug, koji je nedavno otišao u mirovinu.
- Tužno je ovo, ovako sam s vrećicom već jednom odlazila, ostavljajući sve iza sebe. Bilo je 1991. godine kada su me prognali iz Petrinje. Tada sam imala nadu, znala sam da ćemo se vratiti i početi ispočetka. Bila sam mlada. Sada imam 54 godine, premalo za mirovinu, a previše za nadu u novi posao.Tko će trebati mene u ovim godinama, čak i da dođe novi vlasnik i da se pokrene proizvodnja. Neće mene zvati nego samo mlade, kaže ova Petrinjka. Dodaje kako eto, Božić stiže, a ona je ostala na cesti, bez posla.
Među prvima u petak ugovor o otkazu potpisao je i Stipe Jozić, 57-godišnjak iz Ljubije u BiH. On je u Željezari Sisak proveo zadnjih 15 godina.
- Imam ženu koja ne radi i troje djece, ali ne bojim se, bit će nekako. Zapravo ne može nam biti gore nego onda kada su nas Srbi prognali iz rodne Ljubije, sve nam oteli, uništili zapalili, rekao je Stipe, pokazujući upravo potpisani otkaz. Dodaje kako su se vlasnici, Amerikanci pokazali poštenima i isplatili otpremnine, otpušeni radnici dobivat će plaće dok traje otkazni rok, najduže četiri mjeseca.
Druga je priča zbog čega odlaze iz Hrvatske. Pita se to i Juraj Radučević, 52-godišnji strojarski tehničar, koji je u Željezari proveo 31 godinu. Zajedno s njim otkaz je dobio i njegov sin Nenad.
- Lako je za mlade, oni će dobiti posao, možda se i ja snađem. Samo se bojim da to neće biti moguće u Sisku, strah me je da će moj grad propasti s propašću Željezare, jer tko će plaćati vrtiće, tko će kupovati u dućanima, tko će plaćati vodu, struju, komunalije, teški dani tek nam dolaze. Kažu to i Nada Bajt i Milena Sabljak, koje su nakon 23, odosno 25 godina rada u Željezari dobile otkaze.
- Dobit ćemo još i tri plaće, bit će nešto kuna od otpremnine, ali što ćemo kada ti novci nestanu, a računi nastave stizati. Nismo još svjesni očaja koji nas čeka, kažu ove dvije kemijske tehničarke.
Nebojša Simić ima ukupno 34 godine staža, od kojih je 31 proveo u Željezari.
- Tko će mene ovako bolesnog, slomljenog, invalida zapravo, zaposliti. Moj je jedini izlaz bolovanje i invalidska mirovina, no što će mladi, što će naš grad, kaže Nebojša.
Zbog čega je morala propasti Željezara Sisak, zbog čega je morala umrijeti crna metalurgija u Hrvatskoj, pitaju se mnogi u Željezari i Sisku. Zar samo zato da bi netko mogao uvoziti cijevi, čelik, armaturne mreže, zar se u Hrvatskoj baš ništa ne isplati proizvoditi?
Kada je u listopadu ove godine objavljena vijest iz SAD-a da će američki CMC napustiti Sisak, odnosno prodati ili ugasiti sisačku željezaru, mnogi su vjerovali da država neće dopustiti propast crne metalurgije u Hrvatskoj. No, prevarili su se. Staru Vladu nije bilo peviše briga za Sisak i Željezaru, jer su premijerka i ministri bili zabavljeni predizbornom koalicijom i borbom za vlast. Novi premijer i ministar gospodarstva, Zoran Milanović i Radimir Čačić, u Sisku su tijekom peidzborne kampanje obećali Siščanima da nova Vlada neće dopustiti propast Željezare. U četvrtak i petak, 15. i 16. prosinca, kada su svi radnici Željezare Sisak, političara nije bilo među 916 radnika. Ni iz nove, niti iz stare vlasti.
Gašenje Željezare Sisak šokiralo je i zamjenika glavnog sindikalnog povjerenika Sindikata metalaca u CMC-u Sisak Matu Somića.
- Četiri godine koliko nam je trajao CMC, živjeli smo u miru, radili, primali plaće, gledali kako se naša Željezara gradi i modernizira, a sada šok. Ni ja ne znam što ću. Imam premalo godina za penziju, a previše da bih pronašao novi posao, kaže Somić.
Osim željezaraca, zabrinuti su zbog propasti Željezare i ostali Siščani. Sve do jučer, razvoj Siska temeljio se dobrim dijelom na razvojnim planovima CMC-a.
Govorilo se o novim stotinama milijuna kuna ulaganja, u završetak modernizacije Čeličane, u izgradnju nove Valjaonice bešavnih cijevi, o proizvodnji 500.000 tona čelika na godinu, o ogromnim izvoznim poslovima i velikom zapošljavanju. Do sada je CMC u Željezaru Sisak i obnovu proizvodnje uložio oko milijardu kuna i malo je tko očekivao da će Amerikanci biti spremni to napustiti.
Zato se u Sisku nadaju da će, iako su Amerikanci otišli, proizvodnja čelika i cijevi u Sisku biti nastavljena, odnosno da će se naći novi kupac. Ako tako ne bude, više od tisuću Siščana ostalo je trajno bez posla, Hrvatska bez crne metalurgije, a Sisak bez budućnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....