Među mnogobrojnim prijedlozima koje je Most ovih dana stavio na stol pred sugovornike iz SDP-a i HDZ-a je i “osnivanje Odjela za upravljanje javnim dugom”, uz primjedbu kako javnim dugom upravlja “priručna škola”.
U Ministarstvu financija međutim danas postoji Sektor za upravljanje javnim dugom koji već 20 godina vodi Hrvoje Radovanić. No kako je problem javnog duga bujao, moglo bi se očekivati da se povećavao i kapacitet sektora koji se njime bavi. U ovom slučaju to se nije dogodilo.
Sredinom 90-ih godina, kada je javni dug iznosio samo 23 posto BDP-a, upravljanje javnim dugom u Ministarstvu financija imalo je mnogo veći značaj: tada je današnji načelnik Hrvoje Radovanić bio pomoćnik ministra za upravljanje javnim dugom.
Impresivni rad
Desetak godina nakon toga, kad je javni dug već dosegao 50 posto BDP-a, MMF i Svjetska banka objavili su izvješće “Hrvatska: Ocjena upravljanja dugom središnje države i razvoj domaćeg tržišta dužničkih vrijednosnih papira”. Rad Hrvoja Radovanića ocijenili su “impresivnim”, ali kritika je upućena na preveliko oslanjanje na njega kao jedinu odgovornu osobu.
Glavne su preporuke izvješća bile: “Hrvatska mora što prije osnovati neovisan Ured za upravljanje dugom, imenovati zamjenika pomoćnika ministra zaduženog za dug i ubrzano razvijati tržište dužničkih vrijednosnih papira”. Prema zamislima stručnjaka dviju institucijama, novi Ured za upravljanje trebao se zasnivati na tadašnjem sektoru za upravljanje dugom Ministarstva financija, ali bi trebao biti neovisan te preuzeti dio poslova od Sektora za izvršenje proračuna i Uprave za međunarodne financijske institucije.
Hrvatska je u međuvremenu uspostavila jedinstveni račun državne riznice, što je preduvjet za bilo kakvo planiranje i upravljanje likvidnošću i rizikom, ali unutar nje malo se pogubio sektor upravljanja javnim dugom. Kad je bivši ministar financija Slavko Linić 2012. počeo smanjivati troškove zaposlenih, upravljanje javnim dugom dodatno je degradirano. Mnoge zemlje išle su upravo suprotnim smjerom.
Smanjenje rizika
Posljednja financijska kriza, kaže Ante Žigman, savjetnik u Uredu guvernera i član saborskog Odbora za fiskalnu politiku, naglasila je važnost profesionalnog upravljanja javnim dugom te potrebu za efikasnim i likvidnim tržištem kapitala, profesionaliziranim upravljanjem javnim dugom i zapošljavanjem stručnjaka koji se bave dugoročnim projekcijama i upravljanjem rizicima.
Neke zemlje, uključujući Irsku, Švedsku, Dansku i Veliku Britaniju, odlučile su još 90-ih godina izdvojiti uprave za javni dug izvan Ministarstva financija. U njima su zaposlile vrhunske financijske stručnjake koji, objašnjava Žigman, imaju iskustva u portfolio menadžmentu. Posljednjih desetak godina pak isto su učinile Slovačka, Portugal, Austrija i Mađarska. Tako danas 11 zemalja članica EU ima poseban ured za upravljanje javnim dugom.
Slovačka je reformu javnih financija pokrenula još 2002. godine i danas ima posebnu Agenciju za upravljanje dugom i likvidnošću, a njenog direktora bira ministar financija. Cipar je pak Ured osnovao 2012. i on je sastavni dio Ministarstva financija, što je slučaj u većini zemalja. Njegov je cilj da financiranje države bude obavljeno na vrijeme i da je cijena duga u srednjem roku najmanja moguća, u okviru prihvatljive razine rizika.
Tako Ured objavljuje Godišnji program zaduživanja koji potpisuje ministar financija, a dio je srednjoročne strategije duga. Njegove su ovlasti vođenje operativinih transakcija, upravljanje viškom novca, procjena rizika vladinih garancija, priprema zakonodavstva vezanog za upravljanje dugom… Ako se primjerice pojavi višak likvidnosti, iznad određene razine, Ured ga može investirati ili ranije otplatiti dug. U zemlji u kojoj ne postoji takva procedura, poput Hrvatske, nenadani višak obično se brzo potroši.
Da bi reforma bila uspješna, treba razviti institucionalne i ljudske kapacitete, ali i unaprijediti javnu raspravu i stavove vezane uz javne financije. “Upravljanje javnim dugom podrazumijeva interakciju između javnog interesa i kompleksnih financijskih transakcija unutar strateškog okvira upravljanja rizikom, što sve zajedno predstavlja osnovu za izbor institucionalnog okvira. U manje razvijenim tržištima ekonomija je više izložena financijskim šokovima i osjetljiva na krizu, što znači da treba veliku pažnju posvetiti smanjenju rizika”, kaže Žigman.
Prema njegovu mišljenju, institucionalni okvir trebao bi biti napravljen “na način da omogući kvalitetno upravljanje javnim dugom, te efektivnu koordinaciju s monetarnom i fiskalnom politikom, uz permanentan razvoj domaćeg tržišta kapitala i nadzor stvaranja potencijalnih obveza”. Očito je da nije presudno je li Uprava u Ministarstvu financija ili je posebna agencija, već je mnogo važnije da nositelji vlasti pristupe ovom poslu na odgovoran način. Ako vlade i ministri financija stalno povećavaju proračunski deficit i potencijalne obveze, ni efekti od upravljanja javnim dugom ne mogu biti osobiti.
Pritisak EU
“Upravljanje javnim dugom ne može biti zamjena za loše vođenje fiskalne politike. Upravo zbog tih razloga vrlo je teško provesti srednjoročnu strategiju upravljanja javnim dugom. Stoga loša i teška provedba strategije dovodi do toga da se ona ne izrađuje niti objavljuje”, kaže Žigman.
Pritom dodaje da je Hrvatska poseban primjer jer je prije nekoliko godina iz Zakona o proračunu izbrisano da se izrađuje strategija i da se rade godišnja izvješća o javnom dugu. Tek pod pritiskom EU ta je odredba ove godine vraćena. Kada se problemi budu manje rješavali pod pritiskom međunarodnih institucija, a više zbog toga jer ih Vlada doista želi otkloniti, naći će se pravo rješenje i za upravljanje javnim dugom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....