Dr. Miro Jakovljević: Svi smo mi ponekad bijesni, ali ne pucamo u ljude

Mentalno zdravlje Hrvatske je u krizi. Profesor dr. Miro Jakovljević s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb te glavni urednik međunarodnog časopisa Psychiatria Danubina, nagledao se u životu svega.

Iza njega je puno iskustva, znanstvenih radova i sveučilišne prakse da ne bio bio zabrinut. Zemljom vlada pandemija, golobradi mladići rafalima kose ljude. Bez milosti. Mladići su to koji do svog stravičnog čina nisu imali problema sa zakonom. Susjedi ih opisuju kao “vedre i dobre”, one koji će “rado priskočiti u pomoć”.

Nakon što su automatskim oružjem raspalili po ljudima, društvene ih mreže slave. Situacija je bizarna. Dok se policijski službenik nakon operacije zbog više prostrijelnih rana iz kalašnjikova oporavlja u bolnici, njegova je Facebook stranica puna podrške osoba koji pravdaju atentatorov sumanuti čin. Dok se Splitom još uvijek živo priča o navodnim dilerima koji su skončali od ruke Filipa Zavadlava, skupog mu branitelja plaća grupa podrške.

Što se događa?

- Pucnjava na Markovu trgu me ne čudi. Štoviše, čudi me da se takve stvari i ranije nisu događale. Iskreno, i pitao sam se kad će početi. Ljudi su nezadovoljni, duboko smo podijeljeno društvo s krizom identiteta. Ljudi se bore za svoj identitet, a jako je važno kako pritom razmišljaju.

Što je, laički, počinitelju bilo u glavi?

- Ne mogu reći što mu je bilo u glavi jer ne raspolažemo podacima. Što su mu bili cilj i namjera, odnosno u kakvom je emocionalnom stanju bio, je li netko manipulirao njime? Tipični je to model koji kaže ‘pokazat ću ja vama, pa makar me to ubilo’. Pokazao je. Pitanje je koja mu je bila namjera.

Činjenica je da smo jako dobro prošli. Zamislite da su turisti bili tamo? Ili da su taman nailazili članovi Vlade? Što mu je, dakle, moglo biti u glavi? Vjerojatno je gledao televiziju, vidio što se događa, recimo u Americi, nagledao se takvih ubilačkih pohoda pojedinaca. Sjetimo se Breivika. Fala Bogu da naš nije Breivik. Puno mu je stvari moglo biti u glavi.

Ne znamo kojih je političkih uvjerenja bio. Govoriti ‘vuk samotnjak’ je površno. Šo to znači? Da je bio povučen u sebe? Ne valja trčati sa zaključcima. Treba graditi drugačiju kulturu i prevenirati ovakve stvari. Vidite li koliko ga je samo ljudi podržalo? Strašno.

Kako tumačite tu podršku?

- Ljudi su združili nezadovoljstvo, pa i mržnju. Drugi su izmanipulirani. Jer sigurno ima onih koji koriste takvo psihološko stanje nacije da izazovu nered u državi. U koroni nam je cilj stvoriti imunitet krda, ali ovdje ne želimo stvoriti mentalitet krda. Da se olako podržava pogrešan čin. Kako za onoga tko ga je počinio, tako i za metu.

Premijer je u četvrtak izjavio da je on bio meta atentata. Da je otvorenim napadima predsjednika Milanovića na njega izazvana ovakva reakcija?

- Takve svađe izazivaju podjelu, a ona rezultira nasiljem. Ljudi su povodljivi. Mi smo ovce, lako nas povedete. Samo, te ovce mogu biti nasilne, mogu ubijati. Kad im isperete mozak. Razbjesnite ih. Bijes dovodi do stanja sužene svijesti. Ljudi tada počine zločine, zbog kojih kasnije žale. I nije ovo prvi put, sjetite se čovjeka koji je u sudnici ubio tri žene i ranio jednu.

Tu je i Filip Zavadlav, mogu li se ovi slučajevi povezati?

- Jasno. Svima je njima triger za zločin bio bijes. Iz različitih pobuda.

Zašto smo toliko ljuti?

- Zato što nismo dovoljno kulturno razvijeni. Kao Švicarci, recimo. Kad Švicarac dođe iz vojske, on zadržava vojno oružje. Tamo gdje je drukčija kultura, gdje postoji sustav vrijednosti, to oružje neće biti ovako zloupotrijebljeno.

Znači li to da su Hrvati bijesan narod?

- Jesu, povremeno. Sve češće. I to zato jer su duboko nezadovoljni. A kao što rekosmo, nezadovoljstvo vodi u bijes. To je psihička reakcija. Svi smo mi ponekad bijesni, ali ne pucamo u ljude. Jer smo se uspjeli kultivirati. Tko zna što je u tom dečku pregorilo? Možda je to individualan čin, možda ga je netko potaknuo. Razne su sad teorije i zato treba pronaći istinu. Da ne nagađamo. Znanstvenik sam i stvar se mora dokazati je li tako ili nije. A možda je u pitanju čisto želja za slavom. ‘Dosad sam bio nitko i ništa, ali sad ću ući u povijest.’ Sve su to zasad samo hipoteze.

Odakle tolika nervoza u Hrvata?

- Tu je osjećaj socijalne nepravde, a za koju krive politiku. Danas duševno zdravlje nije samo individualno, nego primarno kolektivno. I tek kao takvo bitno uvjetuje naše individualno. Malo je onih koji mogu ostati normalni u ovakvim situacijama. Moguće je i taj dečko otkačio kad je napravio takvo što. Političari imaju izražen hubristički sindrom, narcistički tip ličnosti. Kad osvoje moć, ona im udara u glavu pa misle da su bogovi. Ima stara narodna - ‘daj čovjeku moć da vidiš kakav je’. Kod ostalih taj narcizam izaziva bijes. U toj je priči važan pojam psihokultura.

Vjerujem da je Bezuk imao neki oblik poremećaja ličnosti. Napravio je golemu pogrešku. Prvo, dao je svoj život bez veze. Dakle, nije ga dovoljno cijenio. Nanio je bol i svojim roditeljima. A oni koji ga ne vole reći će: ‘jedna budala manje’. Ako je bio nezadovoljan Hrvatskom, takva kakva jest, a voli ju, zabio je autogol. Je li ga netko izmanipulirao? Je li bio iskorišten? Zašto se tako brzo ubio? To su pitanja za druge struke. Njegov je um netko mogao dovesti u takvo stanje, zaluditi ga, pa nagovoriti na monstruozan čin. I situacija s koronom dovodi do toga da ljudi lako polude.

Kakvo je psihičko stanje hrvatske nacije?

- Pandemija vlada svijetom. U početku su se mnogi smijali ‘običnoj gripi oko koje je zavladala takva strka’. One koji su upozoravali proglašavali su blesavima. A onda su otišli u drugu krajnost i pretjerali u nekim stvarima. Ovo što se događa je sindemija. Imamo razne somatske bolesti zbog kojih je korona opasnija. Tu je i infodemija, pretrpanost informacijama. Svakom je bedaku preko društvenih mreža omogućeno širiti razne informacije.

Čini to da bi ispunio svoje političke, ekonomske ciljeve. Da bi bio važan. U prvom planu. Drugi to čini samo da bi imao s nekim komunicirati. Ljudima treba uzbuđenja. Kad slušate TV izvještavanje, skače vam tlak, uznemireni ste. Stalno se broje bolesni i mrtvi. I to je pritisak. Puno je i nepovoljnih psiholoških čimbenika. Blame games. Situacija se koristi za međusobna optuživanja. Čovjeku se teško snaći u svemu tome i postaje nervozan, neprijateljski raspoložen.

Zar je zaista tako lako manipulirati ljudskim mozgom?

- Apsolutno. Sve je danas manipulacija. Samo, postoji dobra i loša.

Što bi psihijatrija rekla o ljudima koji su agresivni prema onima koji ne nose masku ili obrnuto, o onima koji već na spomen epidemioloških mjera postaju agresivni?

- I jedni i drugi su psihopati. Kako uvjeriti ljude da rade što želite?

Tu je sustav nagrada i kazni.

Trebamo educirati ljude i nagrađivati poželjno ponašanje. Naš je problem što to uglavnom u mnogim strukama ne radimo. U sportu ga nagrađujemo i zato sportaši jesu toliko uspješni.

Kako se ljudska psiha nosi s tolikim promjenama u kratkom vremenu? Čas smijete van pa ne, pa su maske korisne pa nisu...?

- Živimo u fazi velikih izazova i iskušenja, potencijalnih opasnosti i prijetnje. A te su prijetnje, osim od bolesti, i prijetnje od drugih ljudi. Globalno živimo u velikoj neizvjesnosti, pa i u Hrvatskoj. Ne znamo koje će struke preživjeti, recimo.

Kako se pandemija povezuje s agresijom?

- Neizvjesnost, tjeskoba, strah. Prevarena iščekivanja. Agresija je najčešće povezana s osjećajem nepravde. Različiti smo. Većinu će to mučiti, ali neće reagirati, a ima i onih s kratkim fitiljem kad im nešto oduzmu, kad vas napadnu ili kad vam nešto uskrate.

Kako heroji u očima nacije preko noći postanu neprijatelji? Nacionalni stožer, recimo.

- Ljudi su nezadovoljni, treba im krivac i sebi otpisuju odgovornost. Stožer daje informaciju, a na meni je hoću li se zaštititi. Ljudi u Stožeru su strašno opterećeni, puno rade. Ajmo sad i mi po njima. Ali čovjeku treba krivac.

Što bi sad Stožer trebao napraviti da učinkovito smiri mozak nacije?

- Prvo i osnovno bi trebali imati člana koji se razumije u kolektivno mentalno zdravlje. Da educira ljude. Da im objasni kako ovo nije samo biološka nego i psihološka borba. Ako smo uznemireni, svadljivi, s lošim emocijama, uništavamo si imunitet i podložniji smo koronavirusu. Ako smo u lošim odnosima, ljudi se neće pridržavati uputa pa štititi sebe i druge. I širit će bolest, ali kriviti Stožer. A krivi smo sami. Jer ne peremo ruke, ne nosimo masku, odlazimo na tulume. Trebamo se naučiti biti tolerantniji jedni prema drugima. Objasniti, ne naređivati. A za sve to trebaju savjeti stručnjaka za ljudsku psihu.

U Stožeru nam trebaju i psihijatar i psiholog. U Hrvatskoj ne postoje čak ni adekvatni centri mentalnog zdravlja. Čak i u BiH ih imaju. Pa u Sarajevu nije gužva na klinici jer ljudi sa psihološkim problemima odlaze u takve centre. A kod nas na Klinici je uvijek gužva. I još jedan paradoks. Kad sam ja počeo raditi, bilo nas je 17 psihijatara na 109 kreveta, danas ih je 56 na 30-ak kreveta. Puno je, znači, neiskorištenih psihijatara. Problema s kadrom u centrima mentalnog zdravlja, znači, ne bi trebalo biti. Da imamo centre mentalnog zdravlja, puno bi pomagali i u situaciji pandemije.

Koliko je psihološka pomoć u pandemiji važna?

- Jako, jako. Ne samo psihološka. Psihosocijalna. Pomoć počinje od toga da svatko kultivira svoju dušu. Da ju imamo, ne bismo se svađali oko (ne)nošenja maski, recimo. Radimo na izdavanju časopisa Pro mente empaticha. Da ljude educiramo o empatiji, za suosjećajno društvo. S temom ‘zdravi duh u zdravom narodu’.

Organizirane pomoći nema. Kako da čovjek pomogne sam sebi nositi se s traumom pandemije? Tu su razni strahovi. Najmanje od bolesti. Više od gubitka posla, standarda, doma...

- Udobno se namjestite, zatvorite oči, udahnite duboko. Zadržite dah, polako izdahnite. Dok udišete osjetite da je u zraku kisik, iz kisika koji ulazi u krv stvara se energija koja pojačava našu životnu energiju, važnu za zdravlje. Da sve stanice funkcioniraju, Kad izdišete, pak, izbacujete ugljični monoksid, sve suvišno, ružne emocije, bijes, nezadovoljstvo. Čistite se. Zamislite nekoga koga volite. Pa se ljubav širi tijelom.

Ovisi kako ju doživljavate. Je li to svjetlo, toplina, svatko ju doživljava na svoj način. Sad zamislite kako ta ljubav raste u vama. Ispunjava vas energija ljubavi, zračite. U mislima pošaljite ljubav osobi koju mislite da volite. Mali je milijun meditacija. I one pomažu. Trebale bi postati mentalna higijena kao što je pranje zubi fizička. Bilo bi sjajno učiti to od školskih dana. Da djeca odrastaju u psihički zdrave, kultivirane ljude.

Što da rade ljudi kojima je meditacija strana?

- Mogu odraditi gimnastiku. I ona pomaže za rad mozga. Vidite li da vas Dnevnik i nabrajanje zaraženih i mrtvih nervira, ugasite televizor. Otpjevate si nešto. Resetirajte mozak. Cilj je naučiti mozak da radi za nas. Da nam bude prijatelj. Tako se gradi zdravlje. Lijek je važan, ali on ima svoja ograničenja.