DOKTOR ELABJER IZ SUDANA

DOBITNIK NAGRADE GRADA ZAGREBA 'Zvali su me u Ameriku i Dubai, ali nisam mogao otići usred agresije na zemlju koja je postala i moja'

Esmat Elabjer
 Tomislav Krišto / CROPIX

Zagrebački liječnik, nekad student ovdašnjeg Medicinskog fakulteta, Sudanac koji je u Zagreb, studija radi, došao 1974. i zauvijek ostao, dr. sc. Esmat Elabjer prošli je tjedan dobio Nagradu Grada Zagreba. Nagrađen je, stoji, za izniman doprinos u području ortopedije, kirurgije, traumatologije i sportske traumatologije te za uvođenje vlastite metode u kirurškom liječenju rupture Ahilove tetive, kao i za doprinos koji je dao u Domovinskom ratu.

Elabjer je redovni profesor na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, pročelnik je Četvrtog odjela Kliničkog zavoda za sportsku traumatologiju Klinike za traumatologiju u zagrebačkoj Draškovićevoj, završio je dvije specijalizacije - iz kirurgije i ortopedije, potom subspecijalizaciju iz traumatologije.

Dobar zagrebački studij

Šezdeset su mu dvije, za dvije godine će u mirovinu. Rođen je u Omdurmanu, starom dijelu Kartuma, na zapadnoj obali Nila. Reći će da ga na Kartum podsjeća - Budimpešta.

- Zbog svih tih mostova preko Dunava, baš nekako tako je i kod nas…

Na studiju u Zagrebu 1970-ih nije završio u sklopu tada popularne kvote nesvrstanih zemalja, nego je došao mimo vladinih stipendija. Bio je jedinac u obitelji, jedan od stričeva tada mu je bio diplomat u Švicarskoj, družio se tamo i s nekim kolegama Hrvatima.

- Oduvijek sam želio studirati medicinu negdje izvan Sudana. Taman sam završavao gimnaziju, namjeravao sam ići u Englesku, na studij, kad mi je stric kazao za Zagreb. Pričao je da je tamo dobar studij medicine i pitao zašto ne bih išao baš u Zagreb. Teta je”, dalje će, “bila ravnateljica škole, u prvi razred krenuo sam nešto ranije, sa šest, gimnaziju završio sa 17, a moj 18. rođendan, pamtim, već sam slavio ovdje, u Zagrebu. Puno sam ja dulje u Zagrebu negoli sam u životu živio u Kartumu”.

U Zagreb je, prije 44 godine, stigao u jesenje doba. U to je vrijeme Kartum imao oko pet milijuna stanovnika (danas deset milijuna), Zagreb tek 450.000.

- Meni je bio mali, ali vrlo simpatičan grad. Odmah sam se dobro osjetio ovdje. Bilo je lako zavoljeti grad, jer ovdje je bio mir. I prostranstvo. U Kartumu je uvijek gužva.

U prvo vrijeme pomagali su mu ovdašnji studenti iz Sudana, tad ih je bilo desetak.

- Stric je imao jako bliske prijateljske odnose s obitelji Popović, oni su živjeli u blizini Britanca, kod njih sam bio prva dva mjeseca. Upisali su me na tečaj jezika, trebalo mi je sedam mjeseci da svladam jezik, potom sam još dva mjeseca išao na pripreme za prijemni i - upisao se na medicinu.

Odlasci u Sudan

Svake godine odlazi posjetiti svoje, u Kartum. Roditelji su umrli, ali puno je rođaka s kojima je blizak.

- Nekad ostanem samo desetak dana, ali bitno mi je doći, vidjeti ih, ostati u kontaktu, puno mi to znači. I preko godine s nekima od njih čujem se gotovo pa svaki dan. Jedino što mi u Zagrebu nedostaje jesu oni, rodbina, neki od tih ljudi koji su mi u životu bitni. Sretan sam jer i ovdje, u Zagrebu, imam one koje volim i koji mene vole, i ovdje imam obitelj, prijatelje.

Dr. Elabjer se oženio sa Slavonkom, kolegicom liječnicom, oftalmologinjom u bolnici Sveti Duh. Njihov jedinac Adrijan ovih dana završava osnovnu školu.

- Arapski, nažalost, slabo razumije. Upisao sam ga bio u školu arapskog, išao je, ali ta je škola brzo zatvorena.

Na početku Domovinskog rata dr. Elabjer dobio je dvije ponude da ode van, zvali su ga u Ameriku, zvali su ga i u Dubai.

- Nisam to mogao prihvatiti, moji su kolege išle po ratištima, i ja sam bio s njima. Nisam mogao u tom trenutku otići, usred rata, agresije na zemlju koja je postala i moja, nisam se mogao ponašati kao da se to mene ne tiče. Osjećao sam da mi je mjesto ovdje. Mi Sudanci smo srdačan narod, nismo agresivni, volimo se družiti, nikad nisam imao situaciju, za sve ove godine što sam u Zagrebu, da sam se osjećao nepoželjnim, nedobrodošlim, nikad ovdje kao Afrikanac nisam doživio neugodnosti - kaže. Godine 1991. dobio je, makar nije tražio, hrvatsko državljanstvo. Javili su mu da ga je dobio za zasluge, po naputku tadašnjeg predsjednika Tuđmana.

- Do tada sam imao samo stalni boravak u Hrvatskoj. Danas imam i hrvatsku i sudansku putovnicu.

Grad bez opasnosti

Prošlo je puno godina, promijenili su se i Kartum i Zagreb, mijenjao se i Esmat Elabjer. Danas i razmišlja na hrvatskom, “dugo sam ja ovdje, ako držim predavanje na Fakultetu, naravno da razmišljam na hrvatskom, manje-više i o svemu drugome razmišljam na hrvatskom. Ali, kad brojim novac, uvijek brojim na arapskom, svejedno gdje sam, bio u Zagrebu, Londonu, Njemačkoj, makar govorim i engleski, njemački, kontekstu i okruženju unatoč - uvijek u sebi brojim na arapskom”.

Govoreći o 1974., vremenu kad je stigao, primjećuje: “Nije mi bila ni čudna niti teška čak ni prva zagrebačka jesen, a ni zima. Prije dolaska u Hrvatsku svake sam godine odlazio u Europu, od malih nogu sam posjećivao Englesku, engleski učio od sedme godine. No jedina zemlja iz tog tadašnjeg istočnog bloka koju sam posjetio prije Zagreba bila je SSSR, bio sam u Moskvi, tamo je jedan rođak bio u diplomaciji”.

U Sudanu je 1970-ih bilo višestranačje, o politici se raspravljalo žučno i otvoreno, “u Zagrebu sam vrlo brzo naučio da politika ovdje ne smije biti tema. Nešto sam jedanput diskretno prokomentirao, pa su mi zagrebački studenti Sudanci odmah rekli da se o politici u Jugoslaviji - ne priča. No ono što se mene odmah u Zagrebu dojmilo”, ponovit će, “je stupanj sigurnosti. To da u tri ujutro slobodno hodaš gradom, bez ikakve opasnosti. To mi je bilo nevjerojatno. I to je jedan od bitnih razloga zašto sam tako brzo zavolio ovaj grad”.

Prati i događaje kod kuće, četiri sudanske televizije preko satelita gleda svakodnevno, i još više drugih iz arapskog svijeta. “Tamošnja situacija”, reći će komentirajući Sudan, “u neku je ruku vrlo slična hrvatskoj. To je zemlja koja ima ekonomske probleme, iako imamo odlične resurse i velike potencijale - rudnike zlata, izvore nafte, izvozimo pamuk, ali politika je loša. Dugo je tamo višestranačje, ali imamo jednu stranku koja je dugo na vlasti”.

Kad dođe obići svoje u Kartumu teško mu je, primjećuje, “prihvatiti - nedisciplinu. Recimo, čekate li u nekom redu, a redovi su posvuda, sasvim je normalno vidjeti ljude koji preskaču desetine ili stotine onih ispred sebe - jer otvoreno pokazuju da imaju vezu. Toga prije nije bilo”.

Što bi Hrvatska mogla naučiti od Sudana?

- Ljudi su tamo prilično jedinstveni, mi ćemo se prepirati, diskutirati, čak se i svađati, ali kad dođe neka ugroza izvana, brzo zbijemo redove. U Hrvatskoj je jaka ta oštra podjela što datira još iz vremena Drugog svjetskog rata, ovdje su mnogi jako desno, mnogi jako lijevo … Toga je kod nas puno manje”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 20:11