U ranim jutarnjim satima 7. listopada 1991. ništa nije ukazivalo na to da će baš taj i sljedeći dan biti presudni za budućnost Hrvatske. “Gospodine predsjedniče, prvo vas čeka razgovor s varaždinskim gradonačelnikom Stjepanom Adanićem, a u 13 sati dolaze Stipe Mesić i Ante Marković”, rekla je u Banskim dvorima tajnica predsjednika Franje Tuđmana kada je, kao i uvijek, među prvima došao na Markov trg.
Jutarnji u dosad najpreciznijoj rekonstrukciji ta dva povijesna dana, 7. i 8. listopada 1991., otkriva potpuno nepoznate detalje o događajima koji su prethodili raketiranju Banskih dvora i svega što se poslije događalo - od evakuiranja šefa države u atomsko sklonište kod Dubravkina puta do sjednice Sabora u Ininoj zgradi u Šubićevoj ulici na kojoj je Vladimir Šeks proglasio nezavisnost Hrvatske.
Otkrivamo i jedan posve nepoznati događaj kada je neposredno poslije raketiranja Banskih dvora planiran novi atentat na Franju Tuđmana. Grupa stranih plaćenika trebala je biti ubačena u Glavni stožer Hrvatske vojske i izvršiti atentat na hrvatskog predsjednika. Sve se to događalo u kasnu jesen 1991. godine, a Stjepan Adanić, tada novopostavljeni pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, saznao je detalje tajnog plana i obavijestio Tuđmana.
Do današnjeg dana dokumenti koji otkrivaju pozadinu planiranog atentata, u koji su posredno i neposredno bili uključeni i diplomati nekih stranih zemalja, nikada nisu javno objavljeni. “Mogu vam samo reći da je sve isplanirano u suradnji s jugoslavenskom vojskom i da su plaćenici već imali detaljno razrađen plan akcije. Na sofisticirani su način željeli izvesti ono što nije uspjelo u raketnom napadu na Banske dvore. Međutim, preduhitrili smo ih, predsjednik je dobio precizne podatke i poduzete su odgovarajuće mjere da ne dođe do atentata. Ni danas vam ne mogu reći više od toga, to je državna tajna”, kaže za naš list general Stjepan Adanić kojemu je Tuđman povjerio da isti dan kad se održava povijesna sjednica Sabora na kojoj je donesena odluka o razdruživanju Hrvatske s bivšom SFRJ, povede pregovore o povlačenju JNA iz Hrvatske.
“Ali, predsjedniče, kako možete pregovarati s JNA i generalom Rašetom kada su vas samo nekoliko sati ranije pokušali ubiti”, upitao je Adanić Tuđmana navečer, poslije napada na Zagreb. “Štef, pregovarao bih i s crnim vragom za neovisnost Hrvatske.”
Jutarnji otkriva i koje su naputke veleposlanici Amerike i Rusije davali svojim građanima prije raketnog napada na Zagreb, tko je dojavio vojnom vrhu JNA gdje će i u koliko sati Tuđman primiti Mesića i Markovića te kako je izgledalo podzemno atomsko sklonište koje su sagradili komunisti u strahu od sukoba Amerikanaca i Rusa. Mnogo toga ni danas nije u potpunosti razjašnjeno, a otkrivamo i kako je Tuđman radio do kasno u noć nakon što je pukim slučajem preživio atentat, slao depeše, telefonirao državnicima, pisao naredbe.
Miran početak dana
A dan je počeo uobičajenom rutinom kada se predsjednik pripremao za sastanke. “Molim vas, pripremite mi papire za razgovor sa Stjepanom Adanićem”, zamolio je Tuđman svoju tajnicu, očekujući da mladi Varaždinac, koji se istaknuo u delikatnim vojnim operacijama, dođe do njega. Tuđman je imao unaprijed pripremljen prijedlog za Adanića da se preseli u Zagreb, što mu je priopćio čim je ušao njegovu radnu sobu. “Buš kavu popil”, pitao je Adanića i rekao mu: “Trebam te ovdje u Zagrebu jer si svoje zadaće ispunio. Bit ćeš ovlašteni pregovarač u ime Hrvatske o odlasku JNA iz Zagreba i pregovarat ćeš s generalom Rašetom”.
“Joj, predsjedniče, sve ovo što ste mi namijenili puno je posla”, odgovorio je Adanić, a Tuđman je mirno nastavio: “Štef, to je zapovijed, to su nove zadaće”. “Ak’ vi tak’ velite, razumijem, predsjedniče.”
Ugodno zavaljeni u fotelje u Banskim dvorima, dvojica Zagoraca razgovarala su gotovo jedan sat o nedavnim događajima pa je Tuđman prepričao kako je uspio uvjeriti generala Veljka Kadijevića da spriječi vojni udar predviđen za 25. siječnja. Govorili su i o događajima oko Varaždina kada su general Trifunović i pukovnik Berislav Popov sa 100 tenkova krenuli prema granicama tadašnje Jugoslavije. Mladi varaždinski gradonačelnik Adanić autom se vozio iza tenkova i obavještavao Slovence da idu prema Ptuju i Mariboru pa su uspjeli na vrijeme blokirati Ormoški most.
“Štef, dođi u 13 sati na ručak”, rekao je dobro raspoloženi Tuđman. “Imam još posla i vidimo se tada.”
To jutro Franjo Tuđman nije dao naslutiti da se nešto posebno sprema. “Ne, zaista, ni u zraku se nije osjećalo da će se taj dan dogoditi napad na Zagreb. Znali smo, doduše, da su neki ambasadori dali upute svojim građanima da sklone obitelji iz Zagreba i te su informacije došle i do hrvatskog državnog vrha”, rekao nam je Vladimir Šeks s kojim smo više puta razgovarali o svemu što se događalo tijekom ta dva važna dana za budućnost Hrvatske. “To upozorenje veleposlanika Rusije i SAD-a ukazivalo je da bi moglo doći do nekog udara, ali o raketiranju nije bilo govora.”
Prethodni dan, 6. listopada, pojavila se informacija da se na aerodromu Željava pokraj Bihaća događa “nešto čudno”. Taj obavještajni podatak stigao je u Zagreb rano ujutro i sve je upućivalo na to da je zrakoplovstvo JNA u borbenoj pripravnosti. Glavni grad Hrvatske bio je pod uzbunom, a politička situacija krajnje napeta. U zgradi Hrvatskog sabora bila je zakazana sjednica Kluba zastupnika HDZ-a na kojoj je trebalo raspraviti što i kako dalje. Šeks je već prije bio određen za voditelja radne skupine koja je trebala izraditi akte vezane za potpuno osamostaljenje i suverenost Hrvatske, pa je pripremio i nacrt koji je Tuđman odobrio. Upravo je isticao tromjesečni moratorij kada je Europa, uz podršku Amerike, pokušala u zadnjem naporu spasiti Jugoslaviju i izbjeći rat. Ali, šanse za to su bile sve manje, JNA se pripremala za ratne sukobe, a zaključak hrvatske strane bio je da će se pristupiti potpunom osamostaljenju ako se ne postigne politički dogovor.
Dok su se HDZ-ovi zastupnici okupljali u Saboru, a bili su prisutni i mnogi ministri, pred Banske dvore stigla su dva crna Mercedesa iz kojih su izašli tadašnji predsjednik Jugoslavije Stjepan Mesić i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković. Mesić je muku mučio u Beogradu, ponekad spašavajući i vlastitu glavu, a Marković je umislio da će “jugoslavenskom strankom” spasiti zajedničku zemlju. Dočekao ih je Tuđman, a na ručku su još bili Gojko Šušak, Antun Vrdoljak i mladi Stjepan Adanić.
“Na moje veliko iznenađenje, ugledao sam Markovića i Mesića. Tuđman me predstavio, ali zanimljiv je bio razlog tog okupljanja. Tuđman je govorio Anti Markoviću da se stavi na raspolaganje hrvatskoj državi, da ostane ovdje i priredi konferenciju za novinare gdje bi sve to objavio. ‘Takav tvoj potez svijet bi cijenio i bio bi to snažan vjetar u leđa Hrvatskoj u borbi za samostalnost. Dođi k nama’. Marković se držao kiselo, rezervirano. ‘Predsjedniče, ja sam predsjednik savezne vlade, imam svoju stranku i s njom ću demokratizirati Jugoslaviju. Imam i potporu Amerike.’” Adanić kaže da je dobio dojam kako se izvlači. Mesić nije mnogo govorio, Šušak je rekao isto što i Tuđman, a tom se stavu pridružio i Adanić. Na kraju Marković nije prihvatio prijedlog predsjednika Hrvatske. Tuđman je lupio šakom o stol. “Vidiš, pod ovim hrvatskim krovom svi smo ovdje Hrvati i ne možemo se dogovoriti u ključnom trenutku stvaranja hrvatske države.”
Avioni nad Zagrebom
Ručak je završio u mučnom raspoloženju i nitko nije bio raspoložen. Tuđman se dignuo i napustio prostoriju, a za njim i svi ostali. Pozdravili su se i Adanić se uputio prema Markovu trgu. U to su vrijeme već prema Zagrebu letjeli borbeni zrakoplovi, a poslije će se pojaviti razne teorije odakle su poletjeli. “Kada sam se spuštao po stepenicama, začuo sam zrakoplove. Čuo se strašan prasak, kao da sam u paklu. Prašina, cigle, crepovi, lim, sve se drmalo i bilo je u dimu”, sjeća se Adanić. Dvije navođene bombe, jedna američka i jedna ruska, pale su baš na mjesto gdje su malo prije ručali Tuđman i njegovi gosti, u prostoriji koja je bila u sjevernom krilu Banskih dvora. Veliki luster srušio se na stol gdje je bio serviran ručak.
“Zrakoplovi su letjeli preko Varaždina do Zagreba i ciljali su nevjerojatno precizno pa smo sumnjali da je netko postavio i lokator. Tuđmana i sve nas spasilo je to što smo par minuta ranije otišli. Da nije bilo uvjeravanja Markovića, ručak bi možda i prije završio, tko zna.” Adanića je crijep pogodio u nogu i u prvom je trenutku, kaže, bio potpuno dezorijentiran. Kad se vratio u zgradu, osiguranje je već Tuđmana odvelo u atomsko sklonište na Dubravkin put.
Kaos je zavladao i u zgradi Sabora. “Mi smo bili u Maloj vijećnici kada je grunulo. Gotovo svi smo popadali na pod i mislili smo da je pogođena zgrada”, sjeća se Šeks koji je u to vrijeme bio potpredsjednik Sabora. Svi su zastupnici brzo evakuirani u podrum.
Atomsko sklonište na Tuškancu bilo je uređeno još u vrijeme Jugoslavije kada se hrvatsko političko vodstvo pribojavalo da bi u jednom trenutku moglo doći do sukoba Rusa i Amerikanaca. Ulaz se gotovo i nije vidio, a ispred masivnih vrata stajali su vojnici. Jedna je raketa pala i tamo i život je izgubio Marko Mikić koji je prevozio cisternu s gorivom. Više je Zagrepčana taj dan ranjeno u raketnom napadu, a jedan od ciljeva bila je i zgrada Sabora. Šeks je više puta govorio da je vojni vrh želio udarom na Zagreb obezglaviti cijelo vodstvo Hrvatske, a raketa koja je trebala udariti u zgradu Sabora nije posve precizno pogodila cilj.
Vojni vrh JNA točno je znao i vrijeme i mjesto gdje će Tuđman primiti Markovića i Mesića, ali i gdje će se naći zastupnici HDZ-a. Postoji nekoliko teorija kako su to saznali. Prema jednoj, imali su doušnika koji je radio u Banskim dvorima i obavještavao JNA. Prema drugoj teoriji, vojni obavještajci snimili su telefonski razgovor koji je vodio Tuđman s Mesićem i Markovićem te tako saznali za planirani susret u Banskim dvorima.
“Treba znati da je Franjo Tuđman bio izrazito precizan i točan čovjek, sve je kod njega bilo ‘na sekundu’, nikada nije kasnio. Naprosto je čudno što je i ručak završio nešto ranije nego što je bilo planirano”, rekao nam je jedan obavještajac koji je sudjelovao u akciji evakuacije predsjednika Tuđmana u atomsko sklonište, ali ni danas ne može otkriti sve detalje.
Svi su bili u šoku, mučne i dramatične snimke potresle su cijelu Hrvatsku. S Tuđmanom se odmah čuo predsjednik Sabora Žarko Domljan i otišao je do njega u sklonište. Našao je Tuđmana u jednoj maloj, slabo osvijetljenoj prostoriji i dogovorili su se o sjednici Sabora. “Dobro sam, nisam ranjen. Molim vas, pripremite sve za sutrašnju sjednicu”, rekao je Tuđman, a Domljan je u svojim memoarima zapisao da nije bio previše razgovorljiv.
Zašto Inina zgrada
Poslije će se pojaviti razne teorije o tome kako je izvršen napad i tko su sve bili piloti. Postoji i dnevnik koji je pisao Milan Lelas Fjaka koji je vodio Operativni centar i ratni stožer zrakoplovstva i protuzračne obrane koji je bio u tunelu čiji je ulaz bio na Dubravkinu putu, a izlazio je na vrhu Tkalčićeve ulice. Odmah poslije napada vojni eksperti su izašli na teren i analizirali ispaljene rakete, a tada je ustanovljeno da su u napadu sudjelovala i dva G-4, Super galeba, koji su nosili američke bombe.
Tuđman je to poslijepodne 7. listopada donio definitivnu odluku o razdruživanju od SFRJ i tome da Hrvatska proglasi nezavisnost. Šeks je dovršavao akte potrebne za pravnu osnovu cijelog procesa, a obavještajci su tražili idealno mjesto gdje će se održati sjednica Sabora. Izbor je pao na Ininu zgradu u Šubićevoj ulici, a sam Vladimir Šeks kaže da mu nije bio jasan izbor, ali su očito službe zadužene za sigurnost hrvatskog političkog vrha donijele dobro procjenu. “Zapravo točno i ne znam tko je izabrao mjesto. Kada sam vidio zgradu, nisam bio uvjeren da je to najbolje mjesto”, kaže Šeks. Uostalom, svi oni koji su to poslijepodne imali pune ruke posla s pripremanjem sjednice Sabora ionako nisu puno razmišljali o sigurnosti. Kada je Predsjedništvo Sabora, na prijedlog ljudi koji su vodili osiguranje, izabralo Ininu zgradu, saborski su zastupnici usmeno širili informacije gdje će se održati zasjedanje.
Inina zgrada u kojoj je Sabor proglasio neovisnost Hrvatske
Žarko Domljan je rekao Šeksu da će upravo on voditi sjednicu. Postavljala se govornica, detaljno je razrađen scenarij što će se događati. Šeks je nakon raketiranja na Markovu trgu iz podruma, gdje su privremeno bili evakuirani svi zastupnici, otišao u garsonijeru u Ilici 81 gdje su stanovali mnogi dužnosnici. Dok su ljudi zaduženi za sigurnost pregledavali svaki kutak Inine zgrade, Franjo Tuđman je nastavio raditi kako bi sve bilo spremno za veliki dan, 8. listopada.
“Zvao me je vrlo brzo nakon što je izvršeno raketiranje Zagreba. ‘Štef, dođi do atomskog skloništa kod Dubravkina puta’, rekao mi je i uputio sam se tamo. Iz daljine se nije vidio ni ulaz, ali sam primijetio vojnike i pretpostavio da je to mjesto koje tražim. Osiguranje je znalo da ću doći i brzo su me odveli do Tuđmana, a trebalo je proći dvoja masivna, teška vrata”, prisjeća se Adanić.
Zatekao je Tuđmana kako nešto piše. Podigao je glavu, kimnuo Adaniću i pokazao mu da sjedne na stolicu. “Sutra, istovremeno kako će se održati sjednica Hrvatskog sabora na kojoj ćemo donijeti odluku o razdruživanju, ti ćeš početi pregovore s generalom Andrijom Rašetom o povlačenju JNA iz Hrvatske.” Adanić je gledao u čudu. “Pa, predsjedniče, ta JNA vas je malo prije željela ubiti, a vi sada meni pišete punomoć za pregovore. Ima li to smisla?” Tuđman je bio posve miran i samo je odgovorio: “Štef, ima smisla, znam što radim. Tak’ kak’ smo se dogovorili, budi tamo u 8 sati.”
“Budete mi i pismeno dali punomoć da zajedno s Imrom Agotićem pregovaram”, inzistirao je Adanić, a Tuđman je pozvao tajnicu i diktirao joj punomoć. Potpisao se te je Adanić izašao iz tunela i otišao u zamračeni Zagreb. Tuđman je nastavio telefonirati, čuo se s više stranih državnika i objašnjavao što se malo prije dogodilo. Adanić se odlučio vratiti u Varaždin, tamo prespavati i drugo jutro doći točno u 8 sati do hotela I gdje su bili predviđeni pregovori s JNA.
Povijesna sjednica
U rano jutro 8. listopada saborski zastupnici okupili su se ispred Gradskog podruma i hotela Intercontinental gdje su ih čekali autobusi. Prevezli su ih do Šubićeve ulice, a tu su noć neki ministri i prespavali u zgradi Ine Naftaplin. Bile su pripravne i maskirne uniforme, a atmosfera je bila krajnje napeta. Nitko nije znao hoće li se napadi ponoviti, ima li vojni vrh informacije gdje će se održati sjednica parlamenta koja bi po mnogočemu trebala biti prekretnica i otvoriti Hrvatskoj put u potpunu samostalnost.
Zasjedanje je počelo u 9 sati. Rasprava je bila burna, ali nitko nije dovodio u pitanje proglašenje nezavisnosti. Na sjednici je izabrana višestranačka radna skupina koja je trebala formirati zaključke, a vodio ju je Vladimir Šeks.
Radio je cijelu prethodnu noć, sve je bilo pripremljeno, ali je konačnu verziju teksta o raskidu državnih veza Hrvatske i Jugoslavije pisao rukom, u bloku, u jednom sobičku u zgradi Ine. Doslovno na koljenima.
Istovremeno su tekli pregovori o povlačenju JNA iz Hrvatske. “Gospodine Rašeta, zašto ste izvršili atentat na predsjednika Tuđmana”, bilo je prvo pitanje Stjepana Adanića kada se susreo s general pukovnikom, koji je bio rođen u Donjem Lapcu. Rašeta je malo zastao, pogledao pukovnika KOS-a Stamenkovića koji je u tom trenutku šutio i rekao: “Žao mi je što se to dogodilo”. Rašeta i Stamenković stalno su se pogledavali i ubrzo je Rašeta dodao: “Vjerojatno ste si to vi sami napravili”. Adanić je reagirao i rekao da je to “nevjerojatna provokacija” i kako to uopće može reći, a onda su krenuli pregovori.
Stipe Mesić i Imra Agotić
Tuđman je isti dan dobio dvije važne informacije: Hrvatski sabor donio je odluku o raskidu državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom SFRJ i JNA je pristala početi pregovore o povlačenju iz Hrvatske.
Agotićeva pepeljara
U zgradi Sabora svi su osjećali da se tu odvija nešto krajnje značajno, da se taj dan ispisuje povijest. U prvom su redu sjedili Dražen Budiša i Ivica Račan za kojega je Šeks poslije rekao da se ponašao krajnje konstruktivno. Zasjedanje je trajalo cijeli dan, zastupnici su ostali do samog kraja kada su nakon jednoglasnog usvajanja odluke ustali i otpjevali Lijepu našu. Šeks je poslije istaknuo da se tek u kontekstu povijesti vidjela dalekosežnost i važnost odluke Sabora. “Bio je to početak novog, svijetlog razdoblja u hrvatskoj povijesti.” Kako je zasjedanje Sabora završilo, Vladimir Šeks i Luka Bebić, u društvu hrvatskih novinarki Alekse Crnjaković, Olge Ramljak i Dunje Ujević, pješice su u zamračenom Zagrebu krenuli prema centru grada i Ilici 81.
Sljedećih dana nastavili su se pregovori o povlačenju JNA iz Hrvatske, koji će trajati do 24. prosinca. “Tuđman nam je govorio da je glavno spriječiti da Rašeta ne granatira Zagreb. Postojale su obavještajne informacije da bi se upravo to moglo dogoditi ako pregovori propadnu ili mi loše pregovaramo”, otkrio je Adanić. Sve važnije objekte u Zagrebu JNA je naciljala iz “Maršalke”, velike vojarne na rubu grada. Prvoga dana razgovora, baš tog povijesnog 8. listopada, Rašeta je rekao Adaniću: “Varaždin se više neće ponoviti u Zagrebu. Ja ću Zagreb razoriti”. “Bile su to strašne prijetnje, i to ispred europskih promatrača.” Tijekom pregovora dogodio se i mali incident, upravo s generalom Agotićem u glavnoj ulozi. Iako je tijekom pregovora bio mirniji od Adanića, u jednom je trenutku izgubio živce i pokušao baciti pepeljaru na Rašetu. “On je bio školovani časnik, a ja Zagorec, civil. Nisam se nadao da će Agotić uzeti pepeljaru s namjerom da je baci na Rašetu. Primio sam ga za ruku ‘Imra, nemoj’, a Rašeta se furiozno dignuo i rekao ‘prekidamo razgovore’.”
Adanić je odmah nazvao Tuđmana i rekao da je došlo do incidenta. “Kakav incident”, pitao je Tuđman. “Rašeta je otišel.” Tuđman je šutio. “Imra mu je htio baciti pepeljaru u glavu, nije mu na kraju bacio jer sam ga primio za ruku.” “Odmah dođi do mene.” Tuđman je još jednom uživo saslušao što se dogodilo i zvao je Agotića i Rašetu. “Neću više pregovarati s hrvatskom stranom u hotelu I jer su oni meni prijetili. Htjeli su me ubiti i gađali su me pepeljarom”, rekao je general. Dva dana su pregovori bili prekinuti i nastavljeni su tek treći. “Daj, Imra, situacija je zeznuta, moraš napisati jedno pismo u kojem osobno garantiraš Rašeti sigurnost i da se to neće ponoviti. Nakon toga je Agotić uzeo kemijsku i počeo pisati.”
Napisao je pismo i tako je “slučaj pepeljara” zaključen. Rašeta se vratio na pregovore, situacija se smirila, a obavještajni su podaci pokazivali da je u “Maršalki” stanje pune pripravnosti. Iz vojarne je pobjegao Mirko Mičić i svjedočio da je tamo sve spremno za napad. “Ljudi moji, vi nemate pojma što oni rade. Sve je naciljano i samo se čeka Rašetina zapovijed. Postoji i njegov zamjenik ako se Rašeti nešto dogodi.”
Pregovori su uspješno dovršeni, Hrvatska je postala neovisna, ali mira još dugo nije bilo. Mnogo će krvi još biti proliveno za slobodu. Ni odluku Sabora mnogi u svijetu u tom trenutku nisu prihvatili sa simpatijama. “Ali tom rezolutnom odlukom Hrvatskog sabora, urbi et orbi, stavili smo do znanja cijelom svijetu, Europskoj zajednici i Americi da je Hrvatska odlučno krenula putem pune nezavisnosti”, rekao je poslije Šeks. Isto tako 8. listopada dugo nije bio prihvaćen kao državni praznik, čak je postojala i teorija da je razlog to što u Ininoj zgradi tijekom zasjedanja nije bio predsjednik Tuđman. Mnogi su ipak tvrdili da je razlog to što je Tuđman ključnim datumom smatrao 25. lipnja kada je Hrvatska proglasila neovisnost.
Bilo kako bilo, 8. listopada 1991. godine ostat će jedan od najvažnijih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti.
Dva dramatična povijesna dana. Iz sata u sat
7. listopada 1991.
● 8 sati - Predsjednik Franjo Tuđman dolazi kao obično u Banske dvore. “Danas vam dolazi Ante Marković i Stjepan Mesić”, obavještava ga tajnica.
● 10 sati - Tuđman prima Stjepana Adanića, varaždinskog gradonačelnika. “Štef, ti ćeš voditi pregovore s JNA o povlačenju iz Hrvatske”.
● 13 sati - Ručak u Banskim dvorima - Franjo Tuđman, Ante Marković, Stjepan Mesić, Gojko Šušak, Antun Vrdoljak i Stjepan Adanić.
Tuđman Markoviću: “Daj ostavku i pređi nama”.
Marković: “Neću”.
Tuđman: “Evo, kao Hrvati se ne možemo dogovoriti”.
● 14 sati - Borbeni avioni JNA MiG-29 poletjeli iz Bihaća prema Zagrebu.
● 15 sati - Tuđman i gosti napuštaju sobu za sastanke.
● 15 sati - Šest raketa ispaljeno u smjeru Banskih dvora i Sabora.
● 15.15 - Predsjednik Franjo Tuđman hitno evakuiran u podzemno atomsko sklonište kod Dubravkina puta.
● 18 sati - Predsjedniku dolazi Stjepan Adanić. “Sutra počni pregovore s JNA”.
● 19 sati - Vladimir Šeks sve pripremio za sjednicu Sabora koja će se održati u zgradi Ine u Šubićevoj ulici.
● 23 sata - Tuđman piše naredbe koje se odnose na pregovore s generalom Andrijom Rašetom.
8. listopada
● 8 sati - Zastupnici Hrvatskog sabora okupljaju se pred zgradom Ine, gdje počinje povijesna sjednica. Osiguranje provjerava svaki kutak zgrade.
● 8 sati - U hotelu I Stjepan Adanić i general Imra Agotić pregovaraju s generalom Rašetom. “Vi ste sami raketirali Banske dvore”, kaže general JNA.
● 10 sati - Sabor jednoglasno donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza Hrvatske s bivšom državom SFRJ.
● 10 sati - Tuđman zove strane državnike i objašnjava odluku o proglašenju nezavisnosti Hrvatske.
● 11 sati - General Rašeta prihvaća uvjete za povlačenje JNA.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....