INTERVJU S PROFESOROM SPLITSKOG PMF-A

Dejan Vinković: 'Hrvatska je znanost na niskim granama, a za to su krivi loši znanstvenici'

Da bismo se izvukli, dio znanstvenika i sveučilišnog kadra treba ostati bez posla, dio bez beneficija i (političkog) utjecaja
 Berislava Picek/CROPIX

Međunarodni stručnjaci koje je angažirala Agencija za znanost i visoko obrazovanje napravili su evaluaciju svih javnih znanstvenih instituta, a Jutarnji list ekskluzivno je objavio to izvješće u utorak. Prema ocjenama stranih evaluatora, naši su instituti međunarodno neprepoznatljivi, kvaliteta znanstvenih istraživanja izrazito je loša, a ni upravljačke strukture nisu ništa bolje. Zašto naši instituti nemaju veći međunarodni utjecaj i koliko zbog toga pati društvo u cjelini, odgovorio nam je Dejan Vinković, profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu i ravnatelj Instituta sinergije znanosti i društva u Čakovcu. Ovaj znanstvenik-povratnik, nakon doktorata na sveučilištu Kentuckyju i postdoktorata na glasovitom Institutu za napredne studije u Princetonu, kojeg zovu i Einsteinov institut, 2007. se vratio u Hrvatsku. Sredinom 2009. u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu Nature objavio je rad o “zvjezdanoj prašini”, kojeg je glavni urednik uvrstio u tzv. Editor Summary u kome se ističu najoriginalniji i najznačajniji članci.

Očekivane ocjene

Jesu li vas iznenadili ovakvi rezultati evaluacije?

- Uglavnom očekivano, ali iz dva različita razloga. Prvo je da će bilo koja iole ozbiljnija evaluacija pokazati da nam je znanost sustavno loša. Ali isto tako se već kod provođenja ove evaluacije moglo naslutiti da će biti propusta oko ujednačavanja kriterija. Tu je prije svega odgovornost "naručitelja" evaluacije da dobro posloži sam formalni postupak i usklađivanje kriterija.

Smatrate li i vi da nisu svi instituti imali iste kriterije ocijenjivanja?

- Mislim da je ispravnije reći: jesu li neki instituti imali blaže kriterije, i ne nužno po tipu instituta. Ne ulazeći sad u detalje, ali neke ocjene naprosto nemaju logike. Na primjer, ocjena za utjecaj na gospodarstvo. Nemam pojima koju bi tu zajedničku logiku te ocjene trebale pratiti.

Naši instituti imaju jako lošu ocjenu kada je riječ o međunarodnom utjecaju (2,49). Što mislite zašto je to tako i što bi trebalo napraviti da se to poboljša?

- Međunarodni utjecaj dolazi od međunarodno kvalitetne znanosti. A takvu znanost donose kvalitetni znanstveni kadar. Sve to svi znamo, zna se i kako su druge zemlje povukle svoju znanost u visine, ali nitko iskreno ne želi provesti mjere koje su proveli oni. Jer takve mjere znače i posljedice po one koji drže hrvatsku znanost na niskim granama. Govorimo o tome da bi dio znanstvenika i sveučilišnog kadra ostao bez posla, dio bez dosadašnjih beneficija i (političkog) utjecaja. A dio tih ljudi je iskreno uvjeren da radi fantastičnu znanosti i nema tog smrtnika koji će ih uvjeriti u suprotno.

Jako je niska ocjena i u kvaliteti znanstvenog istraživanja (2,82). Zašto naši znanstvenici ne rade kvalitetne radove?

- Prvi problem je u tome što će vas mnogi uvjeravati da oni zapravo rade kvalitetnu znanosti i razgovor će se okrenuti u smjeru što znači "kvalitetno". A zatim dolazimo do drugog pitanja: a zašto bi i radili kvalitetnije? Koji je to stvarni korektivni faktor zbog kojeg bi oni to napravili? Biti međunarodno znanstveno kvalitetan znači i da nema opuštanja. Ja osjećam da počinjem ozbiljno kaskati za svjetskim trendovima u mojem užem području astrofizike, pa u zadnjih godinu dana učim već treći programski jezik, jer bez njih ne mogu dalje. Moja je greška što to nisam napravio već ranije. Znanost ide dalje s vama ili bez vas, a kako je s godinama sve teže učiti i prilagođavati se, tako i raste iskušenje opuštanja i obrane stanja koje je vrijeme pregazilo, jer vam je u njemu lakše raditi. I tako vrijeme gazi i hrvatsku znanost.

Socijalistički mentalitet

Loši smo i kod upravljanja, odnosno menadžmenta. Kakva bi trebala biti organizacija i zašto su uprav- ljačke strukture tako loše?

- Loše su jer i dalje imamo strukturu upravljanja naslijeđenu iz vremena socijalizma. Tako je i na sveučilištima. Tu isto nema pomaka. A nema čak ni razumnog formalnog mehanizma kako izbaciti iz sustava znanosti pojedince kojima tu nije mjesto ili kojima naprosto ne leži takav tip posla. Ako nekog zbunjuje pitanje upravljanja institutima (ali i sveučilištima), zamislite vrlo jednostavno što bi vi sami napravili da se radi o vašem privatnom institutu ili sveučilištu, opterećnom kreditima i s limitiranim novcima koje godišnje imate za njih. Zanimljivo kako se ljudi vode drugačijom logikom kada novac dolazi "odozgo", iz nekog njima imaginarnog vrela života zvanog "državni budžet".

Beskorisna znanost

Može li društvo napredovati bez dobre znanosti, odnosno koliko je bitno da znanstveni instituti imaju dobre znanstvenike?

- A što će društvu loša znanost? I nije tu samo stvar utjecaja na gospodarstvo, nego i na sveukupni razvoj društva i društvenih vrijednosti. Kakav utjecaj na razvoj društvenih vrijednosti imaju instituti koji ne promoviraju snažnu i kvalitetnu znanosti? Koju onda poruku oni najobrazovaniji, "intelektualna elita", kako si mnogi vole tepati, šalju društvu koje ih financira?

Što državi i društvu znače ove loše ocjene za pojedine institute?

- Ovisi o tome što se misli poduzeti. Ne očekujem velike potrese. A neujednačenost kriterija sada će dodatno zakomplicirati stvari jer će teško biti javno braniti neke poteze.

Treba li se nešto zakonski mijenjati kako bi ravnatelji imali veće ingerencije da natjeraju suradnike da više objavljuju i istražuju?

- To jest jedan od potrebnih elemenata, ali nikako ne smije biti jedini. Uostalom, nije smisao da znanstvenici rade kvalitetnije jer im je ravnatelj tako rekao, nego zato što znaju koja pravila igre vrijede općenito u sustavu znanosti i da je ravnatelj tu samo kao poluga provedbe ih pravila igre. A s obzirom na pokušaje reformi posljednjih godina i njihove poraze, nemam više iluzije da može doći do većih promjena na bolje.

Treba li postojati sustav stimulacija i penala za one koji rade manje?

- Čvrsti, da ne kažem brutalni, kriteriji moraju se postaviti prema ustanovama tako da svi znaju što znači po njihov opstanak ako im se unutar kuće “ugnjili voće”. Nema smisla da država troši svoje resurse na mikromenadžiranje, ali itekako ima smisla da oštro kažnjava ustanove koje ne zadovolje kriterije. Tako da one institucije koje odbijaju podizati kvalitetu svog rada znaju da su na putu potpunog samouništenja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 16:33